Pr-2114/2022-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice SM i izočnosti tuženika, po objavi presude 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2017.g., iznos od 975,86 eura neto zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 30.06.2018.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedeni iznos do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.562,32 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 29. srpnja 2022. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radom mjestu više medicinske sestre/tehničar na Klinici za unutarnje bolesti. Tužena da je za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika u 2017.g. ostvarila pravo na 18 dana godišnjeg odmora, koje joj tuženik nije omogućio da ih iskoristi. Naime, tužiteljica da je u lipnju 2018.g. zahtijevala od neposredno nadređenih osoba da joj omogući korištenje preostalih 18 dana godišnjeg odmora iz 2017.g., što da joj je odbijeno. Nakon povrata s bolovanja tužiteljica da je pismenom molbom ponovno zahtijevala od tuženika da joj isplati iznos za preostalih 18 dana godišnjeg odmora iz 2018.g. Čl.37.Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja propisuje da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Čl.81. Zakona o radu popisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Čl.82 Zakona o radu popisuje da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, te da se ova naknada određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Dakle, sukladno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te čl. 7.Direktive EU broj 203/88, tužiteljica da ima pravo na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor odmora iz 2017.g. u visini razmjernog dijela (18 dana) prosječne mjesečne plaće isplaćena u prethodna tri mjeseca, jer da svaki radnik koji nije iskoristio godišnji odmor u roku u kojem ga mora iskoristiti iz bilo kojeg razloga, ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Također, tužiteljica ističe da je za vrijeme trajanja njezinog radnog odnosa tuženik pogrešno obračunavao naknadu plaće jer nije plaćao dodatak u prekovremenom radu za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni i blagdanom, nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, a o kojim parametrima ovisi i izračun visine neiskorištenog godišnjeg odmora što je predmet ovog postupka (prosjek tri plaće). Obzirom da na činjenicu da se pravo na puni godišnji odmor stječe nakon 6 mjeseci kontinuiranog rada, tužiteljica da smatra da se za utvrđenje izračuna razlike neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2017.g. trebaju uzeti u obzir prosječne mjesečne plaće ostvarene u travnju, svibnju i lipnju 2017.g.

2. U svom odgovoru na tužbu od dana 1. rujna 2022. tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U ovom slučaju teret dokaza da je na tužiteljici pa kako ista nije pružila dokaz da je zaposlenica tuženika, predlaže se tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti. U slučaju da tužiteljica naknadno dostavi dokaz da je zaposlenica tuženika predlaže se sudu trošak dostave tog dokaza odrediti na teret tužiteljice bez obzira na ishod ovog spora.

3.Tužiteljica je podneskom od 26. studenog 2025., precizirala tužbeni zahtjev, nakon provedenog vještačenja konačno postavila tužbeni zahtjev kako to glasi u izreci ove presude.

4.Sud je tijekom postupka izveo dokaz čitanjem platnih lista i evidencija rada, Izvješće vještačenja od 4. studenog 2025. sudskog vještaka za računovodstvo i financije Zlatka Cvitanovića

4.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.2.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor odmora iz 2017.g. u visini razmjernog dijela (18 dana).

4.3. 10. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

-da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika i to na radnom mjestu više medicinske sestre/tehničara na Klinici za unutarnje bolesti,

- da tužiteljica nije iskoristila godišnji odmor za 2017. u trajanju od 18 dana,

- da je tužiteljica u lipnju 2018. zatražila od tuženika da joj se omogući korištenje preostalog godišnjeg odmora, u trajanju od 18 dana, da tuženik nije udovoljio njenom zahtjevu, pozivajući se na odredbu čl. 82.st.1. ZR-a, obzirom da tužiteljici i dalje traje radni odnos kod tuženika.

5. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim. Predmet spora je zahtjev za isplatom naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 2017. u trajanju od 18 dana u iznosu od 975,86 eura.

7. Tužiteljica zahtjev temelji na tvrdnji da je, kao radnik tuženika u 2017. godini ostvarila pravo na godišnji odmor te da joj je preostalo 18 dana godišnjeg odmora koje korištenje godišnjeg odmora da joj tuženik nije omogućio u 2018 god, a onemogućavanjem korištenja godišnjeg odmora da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa.

8. Naime, odredbom čl. 81. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZR), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da za vrijeme korištenja godišnjega odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

9. Prema čl. 83. st. 1. ZR-a ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristiti najmanje 2 tjedna u neprekidnom trajanju, osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je radnik ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od 2 tjedna.

10. Odredbom čl. 84. st. 1. ZR propisano je da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine; st. 4. citiranog članka određeno je da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do

30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

11. Dakle, poslodavac i radnik mogu se dogovoriti da će radnik godišnji odmor koristiti u dijelovima i tada radnik preostali dio godišnjeg odmora treba iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine. I kada je radnik bio bolestan ili je koristio neko od navedenih prava po osnovi roditeljstva godišnji odmor se može iskoristiti do 30. lipnja sljedeće godine. Nakon 30. lipnja sljedeće godine, i to do 31. prosinca, godišnji odmor se može koristiti samo kada zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju radnik nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac radniku nije omogućio do 30. lipnja te (sljedeće) godine.

12. Prema odredbi čl. 8. Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 kada se godišnji odmor može koristiti u dijelovima, 2 tjedna se trebaju iskoristiti neprekidno, osim ako sporazumom koji obvezuje poslodavca i radnika nije predviđeno nešto drugo.

12.1. Prema odredbi čl. 9. Konvencije br. 132 Međunarodne organizacije rada br. 132 neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od 2 tjedna daje se i koristi najkasnije u roku godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku 18 mjeseci, računajući od isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

12.2. Dakle, kada se usporedi uređenje prenošenja godišnjeg odmora iz ZR-a i onog iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 razvidno je da ga ZR ograničava na razdoblje od 6 mjeseci, a Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 132 na razdoblje od 18 mjeseci.

13. O pitanjima vezanim uz prenošenje godišnjeg odmora Sud Europske unije (dalje Sud EU) izjašnjavao se više u svojih odluka (Sud EU o pitanju korištenja godišnjeg odmora nakon referentnog razdoblja /razdoblje na koje se odnosi godišnji odmor/ izjašnjavao se u predmetima C-214/10, C-350/06/ i 520/06, C-178/15, C- 214/16, C-579/12 RX-II…), a koje se odluke Suda EU temelje uglavnom na tumačenju Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena, a koja Direktiva, kao i svaka druga, obvezuje države članica u svezi ciljeva koje trebaju ostvariti, ali nacionalnim vlastima ostavljena je sloboda izbora, načina i sredstava koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj. Odredbe Direktive 2003/88/EZ koje su u tim predmetima tumačene su odredbe čl. 7. prema kojima države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 4 tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom, a najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.

13.1. S obzirom da iz prakse Suda EU proizlazi da se nacionalnim zakonodavstvom može propisivati gubitak prava na godišnji odmor ako se ne koristi do nekog razdoblja, ali da razdoblje u koje se prenosi mora biti znatno duže od referentnog razdoblja, iako bi se, već samo zbog kratkoće razdoblja prijenosa, moglo zaključiti da odredbe ZR- a koje ograničavaju prijenos godišnjeg odmora iz jedne godine (samo) do 30. lipnja sljedeće godine, posebno u slučaju kada je radnik bio na dugotrajnom bolovanju i nije imao priliku koristiti preneseni godišnji odmor, a što je ovdje slučaj, nisu sukladne pravnoj stečevini EU. Naime, referentno razdoblje je godina dana, a prijenos se ograničava samo na 6 mjeseci godine nakon isteka one godine u kojoj je godišnji odmor stečen.

14. Nadalje, čl. 31. st. 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) propisuje kako svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo, te da svaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor, te na plaćeni godišnji odmor.

14.1. Pravo na plaćeni godišnji odmor, kako je propisano čl. 31. st. 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i čl. 7. Direktive 2003/88/EZ, ima dvostruku svrhu, a to je omogućiti radniku odmor od poslova koje je dužan obavljati prema svom ugovoru o radu i uživati u razdoblju opuštanja i slobodnog vremena.

15. U konkretnom slučaju, tužiteljica je radeći kod tuženika ostvarila za 2017. pravo na korištenje godišnjeg odmora, kojeg nije u cijelosti iskoristila jer je bila na bolovanju, te joj je preostalo još 18 dana godišnjeg odmora iz 2017., što je među strankama neprijeporno. Tužiteljica je u lipnju 2018., zatražila je od tuženika da joj omogući korištenje preostalih 18 dana godišnjeg odmora za 2017., čemu tuženik nije udovoljio.

15.1. Imajući u vidu prednje, zaključak je ovog suda da je u ovom slučaju tuženik neosnovano uskratio tužiteljici pravo na prenošenje godišnjeg odmora, a koji tužiteljica nije imala mogućnosti iskoristiti zbog dugotrajnog bolovanja pa, s obzirom na to ima pravo na naknadu za neiskorišteni dio godišnjeg odmora. Kako je tužiteljica u lipnju 2018. zatražila od tuženika da joj se odobri pravo na korištenje preostalog godišnjeg odmora (18 dana) iz 2017., to je očito da je ista u roku od 18 mjeseci od isteka godine u kojoj je stekla pravo na godišnji odmor zatražila od tuženika korištenje godišnjeg odmora, a koje joj tuženik nije odobrio, stoga ima pravo na naknadu za 18 dana nekorištenog godišnjeg odmora.

16. U svom Izvješću o vještačenju od 4. studenog 2025., vještak Zlatko Cvitanović navodi da je iz dokumentacije dostavljene od strane tuženika vidljivo da je tužiteljica u utuženom razdoblju (siječanj/2017. – prosinac/2018.) radila u skraćenom radnom vremenu, tj. pola radnog dana (zbog skrbi djeteta s težim smetnjama u razvoju). Ovim vještačenjem da je utvrđeno da su u promatranom razdoblju tužiteljici ispravno obračunati svi propisani dodaci, osim za mjesec travanj/2018., kada tužiteljici da nije uopće isplaćen dodatak za posebne uvjete rada, i to za 84 odrađena sata, odnosno u iznosu od 659,40 kn. Ako se ti podaci koriste kao podloga za izračun stvarnog iznosa plaće, temeljem koje će se izračunati naknada koja tužiteljicu pripada za vrijeme korištenja god. odmora, a sve to kako bi se utvrdila tražena visina potraživanja u bruto iznosu za 18 dana neiskorišteni god. odmora iz 2017.g. - tada da je osnovni parametar za traženi iznos te naknade, prosječna mjesečna bruto satnica za prvih 6 mjeseci 2018.g. u iznosu od 51,06 kn, što za 18 dana god. odmora daje ukupnu visinu te naknade u iznosu od 7.352,64 kn (= 51,06 x 18 d x 8 h). Zaključno da se može utvrditi da potraživanje tužiteljice od tuženika po osnovi neiskorištenih 18 dana god. odmora iz 2017.g. (a kojeg je trebala iskoristiti u 2018.g.) iznosi 975,86 EUR.

17. Slijedom prednjeg, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 975,86 EUR, na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) koje teku od dospijeća 30. lipnja 2018., pa do isplate (čl. 92. st. 3. ZR/14), a kako je odlučeno u točki I izreke presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa) VPS, te popisa parničnog troška tužiteljice. Tužiteljici je priznat trošak: za sastav tužbe – 75 bodova, za sastav podneska od 10. listopada 2024. i 26. studenog 2025. – za svaki po 75 bodova, za zastupanje na ročištima od: 20. siječnja 2025., 12. lipnja 2025. i 8. prosinca 2025. – za svako po 75 bodova, za pristup na ročište od 11. ožujka 2025. – 18,75 bodova, te za pristup ročištu za objavu presude 50 bodova, što sve zbrojeno iznosi 518,75 bodova (vrijednost 1 boda= 2,00 eura), što daje iznos od 1.037,50 eura uvećano za 25% PDV- daje iznos od eura, te uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, daje ukupno priznati trošak tužiteljici u iznosu od 1.562,32 eura. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 7. studenog 2022. i 31. siječnja 2023., jer se u istima ponavljaju navodi koji su trebali biti sastavni dio tužbe i po ocjeni ovog suda su kao takvi bili nepotrebni za vođenje ovog postupka. Neosnovan je prigovor tuženika kako punomoćnica tužiteljice nezakonito potražuje uplatu parničnih troškova na svoj račun i da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Punomoćnica tužiteljice ovlaštena je za primanje novca i novčanih vrijednosti u ime tužiteljice sukladno dostavljenoj punomoći, a sve temeljem čl. 94. St.1. ZPP-a, o čemu je sudska praksa zauzela jasan stav, te se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 191 ZPP-a.

Split, 13. veljače 2026.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.