REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-547/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnica Sanja Porobija i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 13. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je odredba čl. 2 st. 3 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208624905/07 od 15. ožujka 2007. kojeg su zaključili tužitelj RŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ ništetna i da ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju RŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. ožujka 2025. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnio tužbu u kojoj navodi da je 15. ožujka 2007. s tuženikom kao kreditor sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208624905/07 za iznos od 27.335,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U čl. 2 st. 3 tog ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora i na temelju te odredbe tužitelju je 12. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.850,65 kn i ističe da je tužitelj tu tzv. ulaznu naknadu morao platiti da bi mogao dobiti traženi kredit. Prema navodima tužbe radilo se o tipskom ugovoru čiji je obrazac unaprijed pripremio tuženik kao trgovac, o njegovim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i on uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik nije tužitelja uopće upoznao sa sadržajem te odredbe. Dalje navodi da tuženik nije prezentirao koje to posebne troškove ima vezano za postupak odobrenja kredita kao ni na što se konkretno odnosi ta ulazna naknada. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 2 st. 3 predmetnog ugovora o naknadama i troškovima i potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu cijelosti osporio tužbeni zahtjev, ističe prigovor zastare i osporava navod tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i ništetna i navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja za ugovaranje i naplatu te naknade i da je ona bila redoviti trošak kreditiranja. Tvrdi i da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe i da nije naveo u čemu bi se sastojala neravnoteža između tužitelja i tuženika i ističe da spornom ugovornom odredbom nije prouzročena nikakva, a pogotovo ne znatna neravnoteža između stranaka. Tuženik navodi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena i da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i da je tužitelja o obvezi plaćanja te naknade informirao i osobni bankar. Navodi i da prema odluci Suda EU broj C-621/17 u odredbi potrošačkog ugovora o zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Ističe i da se tom naknadom podmiruju troškovi poput troškova rada, administrativnih troškova i amortizacije, troškova provizija i naknada i poreza i drugih administrativnih davanja. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. U podnesku od 1. srpnja 2025. tužitelj navodi da ima pravni interes za ovu tužbu jer je s tuženikom u ugovornom odnosu u kojem su pojedine odredbe protivne prisilnim propisima pa je ovlašten tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Ističe i da je za njega nastala šteta koja je veća od iznosa same naknade za obradu kredita jer je njen iznos direktno naplaćen iz iznosa kredita prije njegove isplate, a tužitelj je cijelo vrijeme otplate kredita plaćao ugovorne kamate i na taj iznos koji mu nije isplaćen.

5. Na ročištu za glavnu raspravu tuženik je naveo da je deklaratorni zahtjev neodređen jer tužitelj traži da se utvrdi ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi, a da pritom nije naveo o kojim se naknadama i troškovima radi dok u tužbi obrazlaže tzv. ulaznu naknadu te da je mogao i morao iz tužbenog zahtjeva izostaviti troškove. Tužitelj je odgovorio da je tužbeni zahtjev postavljen u skladu s ugovorom o kreditu i da se proglašenje ništetnosti traži u skladu s formulacijom koju je banka stavila u ugovor i da on ne može tražiti ništa izvan samog ugovora.

6. Sud je pročitao ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (str. 4-10), presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-619/2019 (str. 12-28), presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1594/2022 (str. 30-46), potvrdu (str. 48), Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (str. 72- 74), pregled naknada (str. 75-80), Opće uvjete poslovanja (str. 97-101) i saslušan je tužitelj.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Sporni su pravni interes i osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Prema čl. 214 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) zastara se odnosi na pravo zahtijevanja ispunjenje obveze, a predmet ovog spora nije ispunjenje obveze, već utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu pa je tada tuženikov istaknuti prigovor zastare u ovom sporu bespredmetan.

10. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208624905/07 (str. 4-10) broj 5103673409 (str. 7-18) sklopili su 15. ožujka 2007. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 27.335,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a prema čl. 6 tog ugovora radi se o kreditu za kupnju vozila Renault Megane Grandtour Extreme 1.5 DCI. Sporna odredba sadržana je u čl. 2 st. 3 ugovora koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.“ Prema potvrdi tuženika (str. 48) tužitelju je 12. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.850,65 kn odnosno 245,62 eura[1] .

11. Tužitelj je iskazao da je ovaj kredit ishodio za kupnju automobila Renault Megane kojeg je kupio u Auto kući Kržak u [adresa] i da ga je kupio za osobne potrebe te da nikad nije imao registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Naveo je i da o tom ugovoru nije komunicirao s nikim od tuženika, već da je sve rješavao sa zaposlenicima Auto kuće Kržak koji su od banke pribavili potrebne papire i dali mu gotov tekst ugovora o kreditu. Dodao je i da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika i da ga je prije toga pročitao. U odnosu na naknadu za obradu kredita iskazao je da mu nije bilo rečeno da će je trebati platiti i da je saznao da mu je ona naplaćena tek kad je odlučio tužiti banku te da je tada iz transakcija vidio da mu je ta naknada naplaćena u iznosu od oko 1.800,00 kn što je bilo više od iznosa rate kredita u samom početku otplate i više od pola njegove tadašnje plaće. Naveo je i da mu iz teksta ugovora o kreditu nije bilo razumljivo da bi trebao platiti nekakvu naknadu i da nije pitao zaposlenika Auto kuće Kržak o tome.

12. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetnim kreditom ishodio kredit za kupnju motornog vozila koje je koristio za osobne potrebe.

13. Prema čl. 1021 ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da mu je pri sklapanju ugovora o kreditu zaposlenik auto kuće gdje je kupovao vozilo dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu. Štoviše, u ovom sporu je tužitelj dokazao da uopće nije komunicirao sa zaposlenicima tuženika o ugovoru o kreditu.

16. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 3 st. 2 samo propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tuženik nije dostavio dokument tog naziva na temelju koje bi se eventualno moglo zaključiti na temelju čega sporna naknada za konkretni ugovor o kreditu iznosi 245,62 eura i što je njome obuhvaćeno. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tom naknadom pokrivaju troškovi poput troškova rada, administrativnih troškova i amortizacije, troškova provizija i naknada i poreza i drugih administrativnih davanja, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 245,62 eura pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom sklapanja ugovoru o kreditu nije ništa rečeno o toj naknadi pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 245,62 eura nije ni transparentno ni jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 2 st. 3 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora o kreditu uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškovi koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna.

19. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništetna.

20. Prema čl. 187 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) tužitelj za podnošenje deklaratorne tužbe mora imati pravni interes. Prema ocjeni ovog suda tužitelj ima taj pravni interes jer na temelju utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, što tužitelj potražuje svojim tužbenim zahtjevom, on u skladu s čl. 323 st. 1 ZOO-a ima pravo na povrat onoga što je platio drugoj strani na temelju takve ništetne odredbe, a njegov je izbor hoće li to svoje pravo na povrat plaćenog ostvarivati u istoj parnici u kojoj traži utvrđenje ništetnosti ili u posebnoj parnici. Stoga okolnost da tužitelj u ovom predmetu postavlja samo deklaratorni tužbeni zahtjev ne dovodi do gubitka njegovog pravnog interesa za podnošenje takve tužbe. Također, jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju naplaćena na temelju čl. 3 st. 2 predmetnog ugovora prema kojem se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora pa kako je sud u točki 18. obrazloženja utvrdio da je cijela ta ugovorna odredba ništetna jer nije jasno kakve je to sve tužitelj naknade i troškove dužan platiti i da je to protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije osnovan navod tuženika da bi tužbeni zahtjev bio neodređen i da je tužitelj trebao izostaviti zahtjev da se i troškovi utvrde ništetnim.

21. Slijedom svega navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba iz čl. 2 st. 3 predmetnog ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknada i troškova.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 13. siječnja 2026. Njegov trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 26,55 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 1. srpnja 2025. 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 14. listopada 2025. i 13. siječnja 2026. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 800,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.053,10 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

23. Tužitelj je zatražio i naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i naknadu troškova prijevoza od [adresa] do Sesveta i natrag koji mu nisu priznati jer ih potražuje za 17. prosinca 2025. kad u ovom sporu nije održano nikakvo ročište pa mu ti troškovi nisu ni mogli nastati.

U Sesvetama 13. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Krunoslav Markovinović

2. odvjetnica Sanja Porobija