REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-524/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja ČB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnica Lucija Car-Pavlic i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnik Miroslav Plašćar i drugi odvjetnici iz Žurić i partneri odvjetničkog društva d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 13. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 8 Ugovora o kreditu broj 75420/05 kojeg su 21. ožujka 2005. sklopili HVB Splitska banka d.d., pravni prednik tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kao kreditor, tužitelj ČB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita, PB kao sudužnik i Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama kao založni dužnik kojom je određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno prije korištenja kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ČB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 132,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ČB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 283,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. ožujka 2025. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da su 21. ožujka 2005. on kao korisnik kredita, pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor, PB kao sudužnik i Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama sklopili Ugovor o kreditu broj 75420/05. U čl. 8 tog ugovora određeno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita. Prema navodima tužbe tužitelju je u skladu s tom odredbom 22. ožujka 2005. naplaćena ta jednokratna naknada u iznosu od 132,72 eura. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju kojeg je pripremio tuženik kao jača ugovorna strana i da on nije nikako mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i nije mogao pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, s tim da iz te odredbe nije vidljivo na što se ta naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji i zašto je određena u tom iznosu. Ističe da se radi o jednostranoj odluci tuženika i da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača i da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i ništetne. Navodi i da prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) banka korisniku kredita može na temelju sklopljenog ugovora o kreditu naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu „ulaznu“ jednokratnu naknadu. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, a potražuje i povrat te naknade koju je platio u iznosu od 132,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 23. ožujka 2005., kao dana nakon dana stjecanja, do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare i naveo da su neutemeljene tvrdnje tužitelja da je koristio nepoštenu poslovnu praksu. Ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade za obradu i odobrenje kredita i dodaje da tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik tvrdi da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da se o njoj pregovaralo te da je tužitelj mogao odabrati i neki od drugih modela kredita. Prigovara i vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj odredio u iznosu od 1.459,73 eura dok je točna vrijednost predmeta spora je 132,72 eura. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te potražuje naknadu parničnog troška.

4. U podnesku od 12. lipnja 2025. tužitelj je osporio navode odgovora na tužbu i dodao da mu tuženik nije pojasnio koje je stvarne troškove podmirio plaćanjem naknade za obradu kredita te da naknada ne bi bila obračunata u postotku od iznosa kredita nego u nominalnom iznosu da se njom plaćaju konkretni troškovi.

5. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.459,73 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,01 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (132,72 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 132,72 eura.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 7-14), otplatni plan (str. 15-22), konto karticu (str. 23-31), dopis tužitelja (str. 32), dopis tuženika (str. 33) i saslušao je tužitelja. Financijsko vještačenje nije provedeno jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva i je li nastupila zastara.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, međutim, u dopisu od 21. veljače 2005. (str. 33) sam tuženik je naveo da je kao naknada za obradu kredita broj 75420/05 22. ožujka 2005. u skladu s čl. 8 tog ugovora naplaćen iznos od 999,98 kn odnosno 132,72 eura[1] i na temelju toga sud utvrdio da je visina tužbenog zahtjeva 132,72 eura pa nije provedeno financijsko vještačenje.

10. Ugovor o kreditu broj 75420/05 (str. 7-14) sklopili su 21. ožujka 2005. pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita, PB kao sudužnik i Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama kao založni dužnik. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 40.491,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a namjena kredita je kupnja stana iz Programa poticane stanogradnje u Zagrebu. Sporna odredba sadržana je u čl. 8 ugovora o kreditu i glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenje kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

11. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit ishodio za kupnju stana na adresi [adresa] u kojem stanuje njegova obitelj. Dodao je da taj stan ne iznajmljuje i da na toj adresi nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Pojasnio je da ga je kad je dogovarao kredit u banci čekao pripremljeni tekst ugovora i da su mu rekli da se ništa ne može mijenjati. Iskazao je i da je pročitao ugovor prije potpisivanja i da je pitao zašto plaća još taj 1 % kad već plaća kamate i odgovoreno mu je da je to takav ugovor i da ga on može prihvatiti ili ne. Naveo je da mu nisu objasnili što se podmiruje tom naknadom i da mu je kredit isplaćen umanjen za iznos te naknade.

12. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovoru o kreditu i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1069 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

16. U tekstu ugovoru o kreditu nije naveden iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nego je u čl. 8 predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 1 % od iznosa kredita, a tužitelju je naplaćena, kako je to utvrđeno u točki 9. ovog obrazloženja, u iznosu od 132,72 eura. Tuženik tijekom postupka uopće nije pojasnio ni dokazao što se podmiruje tom naknadom, a i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade, nije jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 8 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Štoviše, budući da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

20. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništava jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništava.

21. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba iz čl. 8 predmetnog ugovora o kreditu o obvezi plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelj doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama ZOO-a koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

22. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ništava, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen na temelju te odredbe. Prema tuženikovom dopisu (str. 33) tužitelju je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 22. ožujka 2005. u iznosu od 999,98 kn odnosno 132,72 eura. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 214 ZOO/91-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

23. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO/91-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

24. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 132,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2005. do isplate kako je to tužitelj i potraživao u skladu s 214 ZOO/91-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 22. ožujka 2005.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 132,72 eura. Tužiteljev trošak u skladu s troškovnikom koji je predan na ročištu 13. siječnja 2026. obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 6,64 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Njegov trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 50,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 24. srpnja 2025. 50,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 15. listopada 2025. i 13. siječnja 2026. po 50,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 200,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 283,19 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

26. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 24. siječnja 2025. jer se ne radi o parničnom trošku u smislu čl. 151 ZPP-a. Nagrada za pristup na ročište za objavu presude nije priznata jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa prema čl. 155 ZPP- a tuženik nije dužan podmiriti tužitelju taj trošak.

U Sesvetama 13. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica Lucija Car-Pavlic

2. odvjetnik Miroslav Plašćar