Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-479/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vuletić Stipi, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupano po Odvjetničkom društvu Vukina & partneri, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 09. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Vuletić Stupe i punomoćnika tuženika u zamjeni, odvjetničke vježbenice FČ, **.**.2026., donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu br. 060502434385-SP od dana 28.04.2006. g. koji su sklopili tužitelj DČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 21300 Split, OIB 52508873833 kreditor, a koja glasi:

“Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, ako i administrativnih i drugih radnji) - jednokratno, 2,45 % ( slovima : dva cijela četrdeset i pet posto ) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 21300 Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju IČ, [adresa], 21300 Makarska, OIB 87353664370u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 349,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.05.2006. do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke..

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 428,10 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja tekuće godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja tekuće godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 060502434385-SP dana 28.04.2006. na iznos od 23.000,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 03.05.2006.godine.Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom stambeni kredit za adaptaciju. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Ugovorne strane su člankom 6.1. ugovorile trošak odobravanja kredita od 2,45 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratna, unaprijed a najkasnije prije korištenja kredita. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na troškove odobravanja kredita koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje, unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita platiti kreditoru troškove odobravanja kredita, jednokratnu u iznosu od 2,45 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni trošak odobravanja kredita niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenim troškovima odobravanja kredita nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita platiti banci troškove odobravanje kredita, ali se ne navodi na što se točno ti troškovi odnose, što se tim troškovima pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine troškova nije naznačen u samom ugovoru. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 6.1. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra NEPOŠTENOM, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćenih troškova odobravanja kredita iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužitelj s osnove troškova isplatio iznos od 2,45 % iznosa kredita odnosno 2.630,06 Kn / 349,07 Eura. Navedeno je osobito razvidno iz Liste plasiranja kredita gdje se navodi kako je plaćen navedeni trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu i to 2,45 % od iznosa kredita odnosno 2.630,06 Kn. Navedeno je razvidno i iz dopisa kojeg je poslao tuženik punomoćniku tuženika dana 23.1.2025., gdje je naveden iznos od 2.630,06 Kn. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita dana 03.05.2006. temeljem čl. 6.1. Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu (list 33-42) tuženik u bitnome osporava naznačenu vrijednost predmeta spora po tužitelju, navodeći da se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu. Visinu tužbenog zahtjeva tuženik čini nespornom, osporava se svojstvo tužitelja kao potrošača, osporava se ništetnost predmetne ulazne naknade, jer da je ta odredba ugovora jasna, lako razumljiva i uočljiva, ističe se prigovor zastare, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana od kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.

3. Nasuprot ovakvom očitovanju u odgovoru na tužbu na održanom pripremnom ročištu tuženik ne osporava činjenična utvrđenja u tužbi, ne osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ne osporava svojstvo potrošača tužitelja, a niti visinu utuženog potraživanja, osporava se isključivo vrijednost predmeta spora po tužitelju.

4. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-24), odgovor na tužbu (list 33-42), podnesak tužitelja (list 43-46).

5. Obzirom na očitovanja tuženika na pripremnom ročištu pravna i činjenična utvrđenja iz tužbe, te visina tužbenog zahtjeva cijenjena su kao nesporna, također nije sporno niti svojstvo potrošača tužitelja, zbog čega je i odbijen dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem istoga kao parnične stranke, otklonjen je i prigovor zastare utuženog potraživanja iz odgovora na tužbu, te u tom smislu sud izostavlja odgovarajuća obrazloženja u odnosu na prije navedeno kao nepotrebna.

6. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan temeljem odredbe čl. 325 st. 1 ZPP- a u svezi s odredbom čl. 81 st. 1 i st. 2 Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 i 59/23; dalje ZZP), odredbe čl. 84 ZZP-a, odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a, odredbe čl. 2, 4 st. 2 i 5 Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbe čl. 2 ZPP-a, odredbe čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a i odredbe čl. 1115 ZOO-a, te je sud usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu, kao i odgovarajući zahtjev na isplatu, te su donijete odluke kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

7. Po prigovoru tuženika na iskazanu vrijednost predmeta spora tužitelja u tužbi od 1.330,00 eura, sud je prihvatio prigovor tuženika i odredio vrijednost predmeta ovog spora na glavnoj raspravi od 09. veljače 2026. (list 47) i to u iznosu od 349,07 eura, jer suprotno stavu tužitelja, sud smatra da deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti spora.

8. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 dalje; Tarifa) i vrijednošću predmeta spora.

9. Osnovan je zatraženi parnični trošak tužitelja i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 24.10.2025. 100,00 eura prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištu 09.02.2026. od 100,00 eura prema Tbr. 9/1 Tarife, što predstavlja ukupni trošak zastupanja od 300,00 eura, čemu se ima dodati PDV od 25% u iznosu od 75,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 eura, odnosno sveukupno 428,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

10. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na presudu od 26,55 eura, obzirom se tužitelju presuda dostavlja u elektronskom obliku, te tužitelj ima mogućnost plateža iste u presuđenom iznosu od 26,55 eura (čl. 7 st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23; dalje ZSP)), a što se smatra nužnim troškom sudske pristojbe. U slučaju da tužitelj u roku od 3 dana od dostave ove presude, uz generirani nalog za platež pristojbe, ne plati pristojbu u visini polovice propisanog iznosa, isti će biti dužan platiti puni iznos sudske pristojbe, međutim to ne može ići na teret protivne strane.

11. Obzirom je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor ne pripada mu pravo na zatraženi parnični trošak.

12. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 13. veljače 2026.

Sudac

Lidija Jakšić

Uputa o pravo na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika

2. Presuda nepravomoćna

3. Kal 20 dana