REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-148/2026-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ČV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Kristina Baričević, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 zastupan po odvjetnicima iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Kristine Baričvić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice AV, dana 13. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužitelju TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.143,22 eura zajedno sa zateznom kamatom, tekućom na iznose od:

- 1,67 eur od 29.2.2008. pa do isplate,

- 4,58 eur od 31.3.2008. pa do isplate,

- 0,21 eur od 30.4.2008. pa do isplate,

- 0,61 eur od 30.6.2008. pa do isplate,

- 13,53 eur od 31.10.2008. pa do isplate,

- 4,13 eur od 30.11.2008. pa do isplate,

- 16,08 eur od 31.12.2008. pa do isplate,

- 17,92 eur od 6.2.2009. pa do isplate,

- 18,75 eur od 2.3.2009. pa do isplate,

- 16,46 eur od 31.3.2009. pa do isplate,

- 16,90 eur od 30.4.2009. pa do isplate,

- 13,14 eur od 4.6.2009. pa do isplate,

- 13,03 eur od 9.7.2009. pa do isplate,

- 11,76 eur od 1.8.2009. pa do isplate,

- 13,33 eur od 3.9.2009. pa do isplate,

- 10,49 eur od 12.10.2009. pa do isplate,

- 12,45 eur od 14.11.2009. pa do isplate,

- 0,01 eur od 30.11.2009. pa do isplate,

- 13,94 eur od 5.12.2009. pa do isplate,

- 0,01 eur od 31.12.2009. pa do isplate,

- 15,87 eur od 5.1.2010. pa do isplate,

- 0,01 eur od 31.1.2010. pa do isplate,

- 18,51 eur od 8.2.2010. pa do isplate,

- 0,01 eur od 28.2.2010. pa do isplate,

- 17,97 eur od 6.3.2010. pa do isplate,

- 0,03 eur od 31.3.2010. pa do isplate,

- 21,45 eur od 21.4.2010. pa do isplate,

- 0,04 eur od 30.4.2010. pa do isplate,

- 25,89 eur od 18.5.2010. pa do isplate,

- 0,01 eur od 31.5.2010. pa do isplate,

- 30,69 eur od 24.6.2010. pa do isplate,

- 0,01 eur od 30.6.2010. pa do isplate,

- 33,77 eur od 16.7.2010. pa do isplate,

- 29,17 eur od 6.8.2010. pa do isplate,

- 41,27 eur od 7.9.2010. pa do isplate,

- 0,14 eur od 30.9.2010. pa do isplate,

- 34,04 eur od 29.10.2010. pa do isplate,

- 0,13 eur od 31.10.2010. pa do isplate,

- 46,29 eur od 14.12.2010. pa do isplate,

- 51,84 eur od 27.12.2010. pa do isplate,

- 0,01 eur od 31.12.2010. pa do isplate,

- 47,99 eur od 3.2.2011. pa do isplate,

- 48,87 eur od 28.2.2011. pa do isplate,

- 1,13 eur od 8.3.2011. pa do isplate,

- 46,61 eur od 8.3.2011. pa do isplate,

- 46,99 eur od 2.5.2011. pa do isplate,

- 53,85 eur od 20.5.2011. pa do isplate,

- 1,84 eur od 31.5.2011. pa do isplate,

- 58,72 eur od 1.6.2011. pa do isplate,

- 1,37 eur od 30.6.2011. pa do isplate,

- 68,80 eur od 25.7.2011. pa do isplate,

- 1,65 eur od 31.7.2011. pa do isplate,

- 79,04 eur od 22.8.2011. pa do isplate,

- 62,76 eur od 22.9.2011. pa do isplate,

- 59,67 eur od 18.10.2011. pa do isplate,

- 58,68 eur od 18.11.2011. pa do isplate,

- 61,08 eur od 13.12.2011. pa do isplate,

- 0,14 eur od 31.12.2011. pa do isplate,

- 66,66 eur od 16.1.2012. pa do isplate,

- 68,44 eur od 20.2.2012. pa do isplate,

- 67,40 eur od 23.3.2012. pa do isplate,

- 67,12 eur od 23.4.2012. pa do isplate,

- 68,77 eur od 21.5.2012. pa do isplate,

- 68,78 eur od 18.6.2012. pa do isplate,

- 66,91 eur od 14.7.2012. pa do isplate,

- 65,59 eur od 20.8.2012. pa do isplate,

- 61,05 eur od 17.9.2012. pa do isplate,

- 66,88 eur od 22.10.2012. pa do isplate,

- 67,43 eur od 13.11.2012. pa do isplate,

- 68,05 eur od 3.12.2012. pa do isplate,

- 67,33 eur od 3.1.2013. pa do isplate,

- 63,38 eur od 4.2.2013. pa do isplate,

- 65.29 eur od 4.2.2013. pa do isplate,

- 67,88 eur od 18.4.2013. pa do isplate,

- 64,47 eur od 7.5.2013. pa do isplate,

- 60,45 eur od 17.6.2013. pa do isplate,

- 60,71 eur od 17.7.2013. pa do isplate,

- 61,36 eur od 12.8.2013. pa do isplate,

- 62,37 eur od 9.9.2013. pa do isplate,

- 64,72 eur od 14.10.2013. pa do isplate,

- 64,68 eur od 4.11.2013. pa do isplate,

- 67,01 eur od 9.12.2013. do isplate,

- 64,25 eur od 8.1.2014. do isplate,

- 0,10 eur od 31.1.2014. do isplate,

- 67,69 eur od 4.2.2014. do isplate,

- 69,23 eur od 3.3.2014. do isplate,

- 67,42 eur od 28.4.2014. do isplate,

- 0,09 eur od 30.4.2014. do isplate,

- 65,95 eur od 13.5.2014. do isplate, do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. godine koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 936,94 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.765,54 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 116-075/2007 dana 16. travnja 2007. godine koji je potvrđen od strane javnog bilježnika ĆV iz [adresa] pod brojem OV- 13179/2007 dana 17. travnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu). Navedeni Ugovor o kreditu predstavlja formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika. Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.315,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Namjena podizanja kredita bila je kupovina motornog vozila, a rok otplate kredita iznosio je 7 godina. Predmetnim ugovorom ugovorena je kamata od 5,25% dekurzivno godišnje, koja je sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena kao promjenjiva temeljem odluke banke.

Tužitelj navodi kako se o promjeni kamatne stope nije posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost. Ističe kako je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Također, tužitelj ističe da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Nadalje navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog ugovora ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak.

Tužitelj se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine kojima je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede i dalje traju, povrijedio kolektivne interese prava i potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koje je ništetno. Navedeno je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015.

Tužitelj smatra kako su i odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica kredita vezana uz švicarski franak ništetne i nepoštene jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarskog franka. Tužitelj se pri tome poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora, odnosno tijekom pregovora, nisu potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, te daje dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača, odnosno konkretno tužitelja. Poziva se na odredbe čl. 81., 82., 83., 85, 86. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Navodi da sukladno odredbama ZID ZPK/15 nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer zakonodavac TID ZPK/15 nije omogućio ponovnu uspostavu, kako pravno tako i činjenično, situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da gore citirane nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku nisu postojale. Navodi da je ovakav stav potvrđen i od strane suda Europske unije u presudi broj. C-188/17 od 14.3.2019. godine. Tužitelj se poziva i na članak 1111. stavak 1. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima te na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i čl. 1118. Zakona o zaštiti potrošača, te navodi da je sud temeljem navedenih zakonskih odredbi, vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je utvrđenjem da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, a prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. S obzirom da je već odlukom ovog suda P-585/23-5 od 12.7.2024. pravomoćno odlučeno o ništetnosti odredaba o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u valuti CHF, te odredbe od promjeni kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kao i plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno odluci tuženika, dok je ukinuta odluka u dijelu isplate, to tužitelj konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od 22.4.2024. i 5.2.2026. godine predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.367,16 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to detaljno navedeno u izreci pod I.

Tužitelj potražuje i parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe prvenstveno prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Naime, tuženik se protivi tumačenju Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17 od 20.3.2018. godine u odnosu na zastaru, te se poziva na čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te tvrdi da je predmetna tužba jedina i prva tužba prema tuženiku vezano za predmetni ugovor o kreditu, slijedom čega nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe, a da se kolektivna tužba u postupku zaštite potrošača ne može dovoditi u vezu sa prekidom zastare, niti je to propisao, a sve da i je tuženik smatra da bi i u tom slučaju nastupila zastara, jer je kolektivna tužba podnesena 4.4.2012. godine. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništenosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 u ovom postupku, jer da su sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, kako bi se mogla donijeti obrazložena odluka. Tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik navodi da citirane zakonske odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, a da u konkretnom slučaju, tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, pa u tom smislu osporava vezanost ovog suda za utvrđenja iz odluke VTS-a u predmetu potrošač. Tuženik navodi da tužitelj ne navodi koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Tuženik navodi su on i tužitelj pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF. Navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Isto tako navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je općepoznata činjenica da su na tržištu takvi krediti prisutni već godinama. Stoga je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Smatra da tužitelj pogrešno potražuje utvrđenje ništetnim cijele odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, zanemarujući da se navedene odredbe sastoje od dva odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranje načina njezine promjene. Nadalje navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Smatra da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik navodi da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrano, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Oglasima upućenim svim klijentima upozoravao je na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu valutnom klauzulom u CHF. Također, ističe da porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan je trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva odredba temelji se na čl. 1024 Zakona o obveznim odnosima. Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka i svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznom naknadom. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, te zatraženi tijek kamata. Konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2.1. U podnesku od 22.2.2024. tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

2.2. Tuženik se na ročištu 25.4.2024. protivio povlačenju tužbe za iznos od 815,59 eura. Naime, tužitelj je u tuži potraživao iznos od ukupno 4.182,75 eura, a smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 3.367,16 eura, je povukao tužbu za iznos od 815,59 eura, pa je sud odlučivao o osnovanosti i tog dijela zahtijeva, pri čemu je odlukom višeg suda od 20.5.2025. ukinuta prvostupanjska odluka u dosuđujućem dijelu od 40.080,25 eura, a potvrđena u odbijajućem dijelu od 102,50 eura, što je ovaj sud imao u vidu kod donošenje odluke.

3. Tijekom postupka sud je pročitao specifikaciju uplata (list 13-15 spisa), obavijesti tuženika o otplati kredita i promjena kamatne stope po kreditu (list 18-19 spisa), Otplatne tablica kredita (list 20-22 spisa), Ugovor o kreditu (list 24-30 spisa), prikaz izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu (list 32-40 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje (list 350-365 spisa), saslušan je tužitelj (list 407 spisa), saslušana je svjedokinja ĆV te je pročitana brojna sudska praksa koju su stranke dostavile o predmetu spora.

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Odlukom ovog suda P-585/2023-25 od 12.7.2025 i Županijskog suda u Zagrebu Gž-4664/2024 od 12.7.2024. pravomoćno je odlučeno da su ništave odredbe o otplati predmetnog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, kao i plaćanju naknade u pogledu prijevremene otplate kredita, dok je ukinuta prvostupanjska odluka u pogledu zahtjeva za isplatom (u dosuđujućem dijelu za iznos od 4.080,25 eura, dok je odbijajući dio za isplatu iznosa od 102,50 eura pravomoćan).

7. Dakle, predmet ovog spora ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

8. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako i iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku zbog prijevremene otplate kredita.

9. Kako bi se utvrdili ti iznosi, provedeno je financijsko vještačenje, kojim je vještak Mario Tkalec izračunao koliko iznose razlike u iznosima koje je tužitelj preplatio zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i tečajne razlike.

10. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkaleca iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- ukupna razlika između iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje, odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita:

a) ako je po predmetnom kreditu ništetna i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli u CHF 23.682,58 kn, odnosno protuvrijednost od 3.143,22 EUR, i to: na ime pozitivnih razlika ukupno 23.905,37 kn, odnosno protuvrijednost od 3.172,79 EUR, a na ime negativnih razlika ukupno -222,79 kn, odnosno protuvrijednost od -29,57 EUR.

b) ako je po predmetnom kreditu ništetna SAMO odredba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno ako nije ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi 25.143,96 kn, odnosno protuvrijednost od 3.337,18 EUR, i to: na ime pozitivnih razlika ukupno 25.369,89 kn, odnosno protuvrijednost od 3.367,16 EUR, a na ime negativnih razlika ukupno -225,93 kn, odnosno protuvrijednost od -29,99 EUR.

- ukupna razlika između iznosa koji je tužitelj platio na ime ugovorene, a promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu iznosi 6.837,23 kn, odnosno protuvrijednost od 907,46 EUR.

10.1. Vještak se usmeno očitovao na raspravi 2.7.2024., na kojoj je pojasnio pisani nalaz i mišljenje, na način da ukoliko su ništetne i odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, onda se iznosu iz toč. 1a mišljenja (list 360 spisa), a to je iznos od 3.172,79 eura, treba pribrojiti iznos od 907,46 eura iz toč. 2. mišljenja.

10.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kako pisani, tako i usmeni, isti je detaljno obrazložen, izrađen temeljem dokumentacije u spisu koja se odnosi na predmetni kredit, a stranke u konačnici, nakon usmenog očitovanja vještaka na ročištu 2.7.2024. nisu imale nikakve prigovore, niti pitanja za vještaka.

11. Međutim, tužitelj potražuje isplatu razlike na ime rasta tečaja i to iznos od 3.367,16 EUR, ali kako je u ovom postupku utvrđena ništetnost i spornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to se ima primijeniti obračun iz toč.A nalaza i mišljenja vještaka (pod toč. 10 ovog obrazloženja), sukladno kojem pozitivne tečajne razlike iznose 3.143,22 EUR.

11.1. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi iznos od 3.143,22 Eura koji iznos je tužitelj preplatio tuženiku zbog rasta tečaja, a kako je sud odlučivao o preostalom zahtjevu iz tužbe od 40.080,25 eura (s obzirom da se tuženik protivio povlačenju), valjalo ga je odbiti sa razlikom od 936,94 eura sa kamatom kao neosnovanim (sud je uzeo u obzir i pravomoćno odbijen zahtjev u iznosu od 102,50 eura).

11.2. Sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike iako ih je vještak izračunao, jer tuženik prigovor radi prebijanja nije jasno odredio.

12. U odnosu na prigovor zastare tuženika treba reći da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017- 2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na preplaćene iznose koji se odnose na promjenu tečaja CHF od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom.

12.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

13. Prema tome, tužba u ovom predmetu je podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule u ugovoru je donesena 16.6.2018., pa stoga nije protekao petogodišnji zastarni rok, za potraživanje utuženog iznosa koji je tužitelj preplato tuženiku zbog ugovorene valutne klauzule, pa prigovor zastare nije osnovan.

14. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

15. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje: ZPP), a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa). Naime, tužitelj je konačno uspio sa nenovčanim zahtjevom u cijelosti a sa 75%, što je 175 %, a kada se taj postotak podijeli sa 2, dobije se 87,5%, koliko iznosi uspjeh tužitelja u parnici, odnosno 12,5 % uspjeh tuženika. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika dobije se uspjeh tužitelja u parnici od 75% sukladno kojem uspjehu mu je i dosuđen trošak postupka i to za sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 15.2.2024. i 22.4.2024. za svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima 5.3.2024., 25.4.2024., 2.7.2024. i 5.2.2026. za svako u iznosu od 100 bodova, što je ukupno 600 bodova x 2,00 EUR/bod iznosi ukupno 1.200 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR, te predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 265,54 EUR, što iznosi ukupno 1.765,54 EUR.

15.1. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku.

15.2. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 14.3.2024. godine kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenja dostavljanje tog dokaza nije bilo potrebno s obzirom da je uplata vidljiva kroz obračunski list koji se ulaže u sudski spis. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi u predmetnom sporu a imajući u vidu čl. 11 Zakona o sudskim pristojbama.

U Zagrebu, 13. veljače 2026. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika