Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-128/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke sudske savjetnice Tereze Nejašmić, u pravnoj stvari tužiteljice AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Bogdan, odvjetnik iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa generalni punomoćnik Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-73/2024-6 od 15. prosinca 2025., 13. veljače 2026.

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-73/2024-6 od 15. prosinca 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neutemeljen.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je kako slijedi:

„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb podnesenog u odgovoru na tužbu od 25. ožujka 2024., kao neosnovan.“

2. Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik, pobijajući to rješenje u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP). Žalbom se predlaže pobijano rješenje preinačiti i prihvatiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a te je utvrdio kako nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju ukazuje žalba kao niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja može ispitati.

6. Predmet odlučivanja u ovom žalbenom postupku je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu za postupanje u postupku radi utvrđenja i isplate. Iz predmetnog prvostupanjskog spisa proizlazi kako je tužitelj u tužbi zatražio djelomično utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006. Navedenim Ugovorom je ugovorena naknada od 3.30% od iznosa kredita koja je tužiteljici naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica tvrdi kako je navedena ugovorna odredba ništetna te predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 549,69 eura. Tuženik je u odgovoru na tužbu ponajprije, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći kako su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da je za suđenje nadležan stvarno nadležni sud u Zagrebu.

7. Prvostupanjski sud ocjenjuje kako je prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006. ništetna jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorene strane nisu pregovarale pa tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na njezin sadržaj te kako ta ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama. Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, kada bi bio nadležan sud u Zagrebu tužiteljica koja ima prebivalište u [adresa] bi morala putovati u Zagreb što iziskuje troškove i vrijeme i time se ograničava pravo tužiteljice na pristup sudu (čl. 81. st.1. i 2. u svezi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača; NN 96/03). Prvostupanjski sud navodi kako je sporna odredba ništetna i sukladno Direktivi Vijeća 93/3/EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te nadalje navodi kako je tužiteljica iskoristila svoje pravo izbora koje joj pruža članak 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22, dalje u tekstu Zakon o potrošačkom kreditiranju) s obzirom na to da se na području Općinskog suda u Slavonskom brodu nalazi poslovna jedinica tuženika iz čije je djelatnosti spor i nastao.

8. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom kao pravilna prihvaća i ovaj sud jer su utemeljena na priloženim dokazima koje je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjsko rješenje sadrži prihvatljive razloge.

9. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 4. određeno je da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

10. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je predmetna ugovorna klauzula o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve iz razloga jer bi tužiteljica morala putovati iz [adresa] u [adresa] radi ostvarivanja svojih prava. Navedeno putovanje bi iziskivalo trošak i dodatno vrijeme čak i u situaciji da angažira odvjetnika iz Zagreba jer bi istoj komunikacija s istim bila otežana.

11. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora je već Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine implementirana u hrvatski pravni sustav. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22, 59/23 dalje u tekstu ZZP) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim što se smatra (članak 81. stavak 2. ZZP-a) kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 82. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu.

12. Slijedom navedenog, pravna posljedica nepoštenih ugovornih odredbi sukladno ZZP-u je ta da su iste odredbe ništetne. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj i o njoj se nije posebno pregovaralo, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi, kako je već rečeno, radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u Zagreb, a što bi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, iziskivalo za tužiteljicu dodatan trošak i potrebno vrijeme.

13. Naposljetku, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

14. Stoga neutemeljeno tuženik u žalbi navodi kako navedena ugovorna odredba ne bi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kako ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice odnosno korisnika kredita, a što je suprotno i načelu ekonomičnosti.

15. Iz navedenoga proizlazi kako je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti i donio pobijano rješenje.

16. Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.

17. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izrijeci ovog drugostupanjskog rješenja.

Split, 13. veljače 2026.

SUDAC

Marko Pribisalić