Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj: P-1823/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci po sucu Andreji Žigante, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Nore Kišur, u pravnoj stvari tužitelja AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 19. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 13. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 10.938,60 eura (deset tisuća devetsto trideset osam eura i šezdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 (petnaest) dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 567,80 eura (petsto šezdeset sedam eura i osamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama.
III. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja tužiteljeve i tuženikove tražbine u iznosu od 567,80 eura (petsto šezdeset sedam eura i osamdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:
- na iznos od 1,98 eura od 02. siječnja 2007. pa do isplate;
- na iznos od 12,08 eura od 02. veljače 2007. pa do isplate;
- na iznos od 8,67 eura od 02. ožujka 2007. pa do isplate;
- na iznos od 10,66 od 02. travnja 2007. pa do isplate;
- na iznos od 29,31 eura od 02. svibnja 2007. pa do isplate;
- na iznos od 33,89 od 02. lipnja 2007. pa do isplate;
- na iznos od 39,93 eura od 02. srpnja 2007. pa do isplate;
- na iznos od 39,89 eura od 02. kolovoza 2007. pa do isplate;
- na iznos od 31,61 eura od 02. rujna 2007. pa do isplate;
- na iznos od 43,93 eura od 02. listopada 2007. pa do isplate;
- na iznos od 44,23 eura od 02. studenog 2007. pa do isplate;
- na iznos od 35,59 eura od 02. prosinca 2007. pa do isplate;
- na iznos od 36,53 od 02. siječnja 2008. pa do isplate;
- na iznos od 19,12 eura od 02. veljače 2008. pa do isplate;
- na iznos od 6,09 eura od 02. ožujka 2008. pa do isplate;
- na iznos od 23,41 eura od 02. svibnja 2008. pa do isplate;
- na iznos od 31,80 eura od 02. lipnja 2008. pa do isplate;
- na iznos od 22,64 eura od 02. srpnja 2008. pa do isplate;
- na iznos od 40,89 eura od 02. kolovoza 2008. pa do isplate;
- na iznos od 36,79 eura od 02. rujna 2008. pa do isplate;
- na iznos od 18,76 eura od 02. listopada 2008. pa do isplate,
po stopi koju do 31. prosinca 2007. određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 13. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, izvršena podneskom tužitelja dostavljenim na spis predmeta 31. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je s tuženikom 13. siječnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103296927 (dalje: Ugovor o kreditu) u iznosu od 302.810,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, kojim je bila ugovorena valutna klauzula, a sve s namjenom kupnje nekretnine. Tužitelj dalje u bitnom navodi da je člankom 8. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u skladu s važećim odlukama tuženika i to u visini od 4,75% godišnje, te da je istim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana u valutu švicarskog franka. Ukazujući na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, od 04. srpnja 2013. u dijelu točke I. – VII. izreke kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su banke, uključujući i tuženika, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je istaknuo kako je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nerazumljiva te kao takva nepoštena i ništena temeljem odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, ali i sukladno odredbi članka 296. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj dalje navodi da je s tuženikom 26. siječnja 2016. sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, te kako smatra da predmetnom konverzijom nisu konvalidirale ništetne odredbe predmetnog ugovora, niti da je provedenom konverzijom tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, te pravo na povrat preplaćenih iznosa, a što da je sukladno pravu Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019. Tuženik da je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita zaključujući ugovor s ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom kojom je ugovorena valuta vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tokom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju da je u vrijeme pred zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu sugerirano, odnosno nametnuto od strane tuženika, ugovaranje kredita s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, te da je po mišljenju tužitelja, tuženiku prethodno odobrenju predmetnog Ugovora o kreditu, moglo i moralo biti poznato kako se ubuduće očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na hrvatsku kunu jer da je tuženik svakako raspolagao potrebitim procjenama rizika uoči plasmana kreditnih partija u valuti švicarskog franka. Tužitelj da je iz opisanih razloga pred ovim sudom inicirao postupak radi utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, u odnosu na odredbe kojima se regulira ugovorna kamata kao promjenjiva jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se regulira valutna klauzula, kao i radi isplate pretplate prouzročene predmetnim ništetnim ugovaranjem, a koji postupak da se vodi pod poslovnim brojem: P-2117/2019. Zaključno navodeći kako je posljedica djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i provedene konverzije, uz pretplatu zatraženu u potonje navedenom ovosudnom predmetu, pogrešan obračun nedospjele glavnice na način da je tuženik primijenio tečaj švicarskog franka na dan konverzije, što da bi bilo nezakonito jer se primjena takvog tečaja temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tužitelj ovim postupkom potražuje iznos nedospjele glavnice prema tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, primarno ističući prigovor zastare tužiteljevog potraživanja jer da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući pritom u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, a u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, te da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope nastupila 14. lipnja 2019. pa da je tužitelj tužbu za utvrđenje ništetnom odredbe o načinu promjene kamatne stope mogao podnijeti do 13. lipnja 2019. Tuženik dalje navodi kako se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu da je teret dokaza te činjenice na samom tužitelju. Sklopljenim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute švicarski franak u valutu euro, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stranke da su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, te da je istim položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Pozivajući se na odluku Suda Europske unije donesenu 05. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/20, tuženik dalje navodi da obzirom na datum sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka, Direktiva 93/13 ne može biti primjenjiva na predmetni Ugovor o kreditu, već da se ista primjenjuje na dodatak, odnosno Aneks originalnom Ugovoru o kreditu s obzirom na to da je taj dodatak sklopljen nakon datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Pri tome da je ključan zaključak Suda Europske Unije, da je Aneks Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti pozivom na Direktivu 93/13 jer da je cilj zakonodavca kod donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, koji cilj da je opisanom zakonodavnom argumentacijom postignut pa da je primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obeštećenja s naslova osnovnog ugovora isključena u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru o kreditu u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa, o stupanju u koji su potrošači mogli slobodno odlučivati. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku da je zauzeo pravno shvaćanje da uslijed sklapanja aneksa, sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa da tužitelj iz tog razloga ne može osnovano isticati ništetnost, a iz odluke istog Suda, donesene u revizijskom postupku poslovni broj Rev 1014/2018, 20. listopada 2021., da proizlazi kako je postalo bespredmetno pitanje eventualnog obeštećenja potrošača koji su sklopili konvertirane kredite. Prilikom provođenja konverzije banke da su bile dužne uzeti u obzir sve pretplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata, do koje pretplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora, te da su sve pretplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u eurima, pa budući da je Aneks Ugovora o kreditu izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena u mehanizam konverzije, da u slučaju konvertiranih kredita više ne postoje nikakva prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu. Tuženik dalje navodi kako je izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanima u članku 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji da je, sukladno navedenoj zakonskoj normi učinio dostupnim tužitelju. Pozivajući se na odluku Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž-244/2019, od 14. lipnja 2023., na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-1487/2022, od 06. listopada 2022., te navodeći da se stajališta izražena u istima podudaraju sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka, te sa stajalištem Suda Europske unije u predmetu C-567/20, tuženik dalje ističe i odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-529/2018, od 21. rujna 2020., te odluku Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž-624/2018, od 24. studenog 2020., koje sve odluke citira, kao i odluku Suda Europske unije u predmetu C-81/19, tuženik dalje ističe da je konverzija kredita tužitelja iz švicarskih franaka u eure, koja je odraz zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, isključena od ispitivanja nepoštenosti te da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, koji stav da je iznesen i u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Gos-1/2019. Tuženik dalje u bitnom ističe prigovor zastare i u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu razlike s osnove preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u švicarskim francima i eurima, na dan konverzije, ističući nadalje da su sklapanjem Aneksa od 26. siječnja 2016. promijenjeni iznos i valuta kredita te utvrđen iznos kredita na dan 30. rujna 2015., pa da tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu razlike glavnice jer je pristankom na sklapanje predmetnog Aneksa, tužitelj sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015., što da bi bilo potvrđeno i u presudi Županijskog suda u Puli, poslovni broj: Gž-888/2022-2, od 16. veljače 2023. koju tuženik citira. Ističući kako tužiteljevo pozivanje na presudu Suda Europske Unije u predmetnu C-118/17, ne bi bilo osnovano, tuženik dalje ističe stav o nepravilnosti i nezakonitosti odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019., poslovni broj: Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući kao valutu uz koju je vezana glavnica, švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima da je bila razumljiva za tužitelja te da je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe, a i da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske istaknuo kako njegovi zaključi u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke. Ukazujući na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5458/2021, od 30. lipnja 2022., tuženik navodi kako su tužitelju bile dostupne sve relevantne informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik da je u reklamnim materijalima informirao tužitelja, te da su istome prilikom savjetovanja predočeni i uručivani obrasci u kojima je bio objašnjen pojam valutne klauzule, te promjene tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, te da je tuženik tužitelja i potrošače općenito informirao o valutnoj klauzuli i to jasnom ugovornom odredbom, informacijom o pojmu valutne klauzule i rizika financiranja u kunama s valutnom klauzulom, koja je bila na dispoziciji u svim poslovnicama tuženika, te brošurom o stambenim kreditima tuženika koja je bila prilog uz "Novi List", kao i brošurom koju je svaki korisnik kredita dobio, a u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja pojedinih valuta, uključujući i švicarski franak. Tuženik da nije ostvario, niti da može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je tuženik i sam zadužen u švicarskim francima te tako trpi isti tečajni rizik u švicarskim francima, a da je člankom 11. stavkom 1. točkom 4. predmetnog Ugovora o kreditu, kao instrument osiguranja, ugovoren depozit u visini od 5,26% od iznosa kredita, pa da iz toga proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja. Ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, da se ne može smatrati nepoštenom jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarske franke podložan promjenama. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik navodi da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama, najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što da je sve tuženik uredno i činio, te u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja predviđa sivu listu ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, ali i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora. Tužitelju da je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju shodno kojoj je tuženik bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, sukladno čemu da je tuženik i postupio, te da je tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža, te razdoblja promjene kamatnih stopa, mogao izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenljivom kamatnom stopom, što isto da je tuženik učinio. Na taj način da je već kroz zakonodavnu intervenciju tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna. Uvođenjem fiksne kamatne stope Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, potrošačima, uključujući i tužitelja, da je omogućena izravna, progresivna i mjesečna restitucija koju da valja sagledati kao restituciju koja se spominje u članku 138.a Zakona o parničnom postupku. Dogovor stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi da obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te dogovor o načinu podešavanja kamatne stope, pa ako se kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, tada se ista više ne može smatrati promjenjivom, a čime da se postupa protivno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o zaštiti potrošačkog kreditiranja, te protivno načelu slobode ugovaranja. Zaključno, predlažući odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, kao i razlike u depozitu u iznosu od 567,80 eura / 4.278,11 HRK, kada je tečaj švicarski franak bio niži od početnog tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u točki III. izreke ove presude, predlažući pritom da sud utvrdi postojanje navedene tražbine tuženika prema tužitelju, a zatim konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj međusobnih tražbina stranaka
3. Podneskom otpremljenim na ovosudni spis predmeta 31. siječnja 2025. (list 271-272 spisa), tužitelj je dostavio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, izrađen u ovosudnom parničnom postupku koji se vodi između istih stranaka pod poslovnim brojem: P-2117/2019, kojim nalazom da je vještakinja utvrdila i iznos preostale neotplaćene glavnice u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po otplatnom planu, te iznos pretplate koji je tuženik izračunao i otpis glavnice u konverziji. Istim podneskom, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, odnosno isti preinačio i to povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno priloženom nalazu i mišljenju.
4. Podneskom otpremljenim na ovosudni spis predmeta 22. travnja 2025. (list 321-325 spisa), u bitnome ponavljajući istaknuto u odgovoru na tužbu, tuženik je dodatno naveo da bi na tužitelju bio teret dokaza na okolnost koje preplaćene iznose tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona. Tuženik dalje navodi da tužitelj neosnovano svojim tužbenim zahtjevom traži još povoljnije uvjete od onih koji su mu zakonski bili dopušteni odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene kredite s valutnom klauzulom u eurima. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da predstavlja izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu mjeru zakonodavca koja predstavlja poseban zakon u odnosu na opće odredbe obveznog prava, u dijelu u kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te da je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Primjena posebnog propisa da derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju ugovorne odredbe o izmjeni kamatne stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pritom propisao i način raspolaganja eventualno nastalom pretplatom pa da su u konverziji sve pretplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u eurima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kao ovopredmetnog, tužitelj da ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos, a obveza tuženika za povratom više plaćenih iznosa s osnove odredbe o promjeni tečaja da je valjano prestala sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu koji svoje izvorište ima u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći pritom praksu Suda Europske unije, prethodno istaknutu u odgovoru na tužbu, iz koje da proizlazi kako je Aneks Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti, a što da je na isti način uređeno i odredbom članka 49. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača. Način provedbe konverzije da je bio propisan zakonom i da banke nisu imale utjecaja na sadržaj ugovora, dok da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost izbora sklapanja ili nesklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu, a nakon provedene konverzije tužitelj da više nije bio vezan za odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata. Citirajući relevantnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koju je dostavio uz predmetni podnesak, tuženik je zaključno naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrijekom potvrdio da se u odnosu na dodatke ugovora o kreditu kojima je izvršena konverzija, radi o dodacima koji su sklopljeni sukladno kogentnim zakonskim odredbama te da su isti u potpunosti pravno valjani i da nema mjesta isticanju ništetnosti takvih dodataka u bilo kojem kontekstu, niti njihovom osporavanju na bilo koji način, pa da bi obzirom na odabir potrošača za takvim načinom rješenja, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača u vidu ovopredmetnog, bio protivan namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, protivno volji korisnika kredita.
5. U tijeku postupka, tužitelj je ustrajao kod tužbe, tužbenog zahtjeva preciziranog, odnosno preinačenog podneskom opisanim u točki 3. obrazloženja ove odluke, te je podneskom otpremljenim na ovosudni spis 29. svibnja 2025. (list 336- 344) tužitelj osporio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, navodeći da potraživanje tužitelja proizlazi iz ništetnosti valutne klauzule, koja ništetnost je utvrđena pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je tužitelj ovopredmetnom tužbom ustao unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tužitelj dalje ističe neosnovanost tuženikovog osporavanja statusa potrošača tužitelja i to iz razloga jer da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stambenog prostora za stanovanje njega i obitelji, u koju svrhu da je isti prostor jedino i korišten. Pozivajući se na odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima te na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2686/18, od 12. veljače 2019., koje citira, tužitelj navodi kako ništetnost ugovornih odredbi ne može konvalidirati ni na koji način, pa niti osnovom zakonske intervencije na koju se poziva tuženik, a koja da ne regulira pitanje nepoštenih i nezakonitih izmjena kamatnih stopa učinjenih na temelju ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, niti pitanje ništetnosti vezivanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, citirajući pritom relevantnu sudsku prasku. Tužitelj da je tuženiku tijekom spornog razdoblja otplate kredita, na temelju ništetnih odredbi ugovora uplaćivao novčane iznose koji su obzirom na ništetnost utvrđenu pravomoćnim presudama u kolektivnom sporu, od strane tuženika dijelom stečeni bez osnove, pri čemu da je potrebno utvrditi za kolike bi pojedine iznose anuiteta tužitelj bio terećen u utuženom razdoblju da nije bilo nezakonitih izmjena kamatne stope i da glavnica nije bila vezana za valutu švicarskog franka, pa potom ta zaduženja usporediti sa stvarnim uplatama tužitelja, kao i utvrditi je li konverzijom tužitelj obeštećen. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da predstavlja intervenciju države u određeni pravni odnos, ali bez univerzalnog presumiranja spornih pravnih pitanja koja iz takvog odnosa proizlaze. Člankom 13.2. predmetnog Aneksa Ugovora o kreditu tuženik da se ogradio od Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji sada koristi kao argument za ekskulpaciju od daljnjih obveza prema korisnicima kredita. Tužiteljeva namjera prilikom zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu bila je da prihvaćanjem konverzije ostvari djelomični povrat preplaćenih iznosa kreditoru, ovdje tuženiku, pri čemu da se nije odrekao prava da predmetno obeštećenje bude potpuno, a da je tuženikova namjera bila isključivo postupanje sukladno prisilnom propisu. Ništetnost utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 da se odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju sklapane u vremenskom razdoblju preciziranom u izreci presude, uključujući i ugovore koje je tuženik zaključivao s drugim korisnicima u razdoblju u kojem je zaključen ugovor s tužiteljem. Tako je položaj tužitelja izjednačen s položajem drugih korisnika, odredbe čijih ugovora su također djelomične ništetne u odnosu na izmjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 41. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa, propisano je da se potrošač ne može odreći, niti da mu se mogu ograničiti prava koja na temelju tog ili drugih zakona ima, a kojima se štite prava potrošača. Tužiteljev zahtjev da jest postavljen sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, s pozivom na pravna utvrđenja iz relevantne sudske praske kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio zakonom zaštićene kolektivne interese i prava potrošača u potrošačkim ugovorima o kreditu, a koja odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, sukladno odredbi članka 138.a, odnosno 118. Zakona o zaštiti potrošača, ima obvezujuću snagu za ostale sudove, koji u svakom pojedinačnom postupku nisu dužni, niti ovlašteni ponovno preispitivati pravomoćna utvrđenja i provoditi dokaze u cilju ponovnog utvrđivanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi, kakav stav da je prihvaćen i kroz sudsku praksu koju tužitelj citira. Zaključno se protiveći prigovoru prijeboja istaknutom po tuženiku, tužitelj je preložio da se u pogledu visine ovopredmetnog tužbenog zahtjeva koristi nalaz i mišljenje vještaka iz ovosdunog postupka poslovni broj: P-2117/19, kojega je i priložio, a s kojim prijedlogom tužitelja je tuženik izrazio suglasnost podneskom otpremljenim na ovosudni spis predmeta 18. lipnja 2025. (list 388 spisa).
6. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaze uvidom u spisu priležeću materijalnu dokumentaciju i to: Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-510329627, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke 08. prosinca 2006. (list 7-14 spisa i list 106-113 spisa), nalog za isplatu sredstava kredita br. 5103296927 (list 15-16 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103296927, od 26. siječnja 2016. (list 17-24 spisa i list 239-246 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5103296927 na dan 30. rujna 2015. (list 25-33 spisa i list 251-259 spisa), otplatnu tablicu od 08. prosinca 2006. (list 34-41 spisa), plan otplate kredita (list 42-46 spisa), pregled prometa o partiji kredita 5103296927 za razdoblje od 13. prosinca 2006. do 29. rujna 2015. (list 47-66 spisa), Obavijest tuženika tužitelju o usklađivanju kamatne stope od: 30. prosinca 2013. (list 67 spisa), Obavijest tuženika tužitelju o promjeni kamatne stope od: 03. svibnja 2011. (list 68-69 spisa), 06. listopada 2011. (list 70-71 spisa), 01. travnja 2009. (list 78-80 spisa), Obavijest tuženika tužitelju o kreditu od 15. siječnja 2014. (list 72 spisa), Obavijest tuženika o promjeni uvjeta po kreditu od: 08. siječnja 2008. (list 73-74 spisa), 08. siječnja 2008. (list 75-76 spisa), Obavijest tuženika o povećanju kamatne stope (list 77-77 spisa), reklamni materijal tuženika za stambene kredite (list 209-224 spisa), Informaciju o pojmu valutne klauzule i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 225 spisa), grafički prikaz kretanja švicarskog franka, hrvatske kune i američkog dolara u razdoblju od ožujka 1998. do veljače 2004. (list 226-230 spisa) pisani iskaz ZG, od 27. siječnja 2020., ovjeren od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, 10. veljače 2020. pod brojem: OV-1386/2020 (list 231-232 spisa), poruke elektroničke pošte pošiljatelja ZG (list 233-238 spisa), Obavijest tuženika tužitelju, o izračunu konverzije kredita (list 247-250 spisa), Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 260-261 spisa), nacrt aneksa broj XX ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (list 262-267 spisa), letak tuženika s informacijama o EURIBRO-u i kretanju tečaja EUR-a (list 268-269 spisa), Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/73406038- 7500074102, sklopljen između tužitelja kao deponentna i tuženika kao banke 13. prosinca 2006. (list 270 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka MARIMAR - FIN d.o.o., po Goranki Šmer Maraš, od 11. studenog 2024., sačinjen u ovosudnom predmetu poslovni broj: P-2117/2019 (list 273-311 spisa, list 345-383 spisa i list 394- 432 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Opatija, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k.o.: 320013, Oprić (list 384-385 spisa). Također, proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje VG (list 391-393 spisa), te saslušanjem tužitelja kao stranke (list 391-393 spisa), od Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, službenim putem su pribavljeni podaci o tome je li nekretnina na adresi [adresa], u vlasništvu tužitelja, iznajmljivana u period nakon 08. prosinca 2006., te je izvršen uvidu u tako pribavljene podatke (list 435 spisa), te je izvršen uvid u ovosudni spis poslovni broj: P- 2117/2019.
7. Nakon ocjene svih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25-dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
8. Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik 08. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103296927, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 302.810,00 CHF protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, u svrhu kupnje nekretnine, i koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 252 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu. Također, nije sporno da su tužitelj i tuženik 26. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103296927, a radi provedbe postupka konverzije kredita.
8.1. Nesporno je, nadalje, da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod poslovnim brojem: P-1401/2012, predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu švicarskog franka, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te da je navedeni postupak pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog Republike Hrvatske poslovni broj: P-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-249/2014 od 09. travnja 2015.
8.2. Nije ni sporno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019., u potpunosti prihvatio razloge iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007. ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07).
8.3. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog jest utvrđeno da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
9. Sud je cijenio neosnovanim isticanje tuženika da je zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu, kojim je tužitelj pristao na konverziju, ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog da čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog Ugovora o kreditu, a na što da ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega da bi tužitelj zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu, od početka ugovornog odnosa bio isključivo korisnik valute euro pa da ne bi imao osnove potraživati isplatu preplaćenih iznosa.
9.1. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 102/15-dalje: ZIDZPK) kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile predmetni Aneks Ugovora o kreditu, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog Ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti švicarskog franka, te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Posebno je potrebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti Ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba. Pritom je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Gos-1/2019, od 04. ožujka 2020., odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute švicarski franak), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesen u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. rujna 2019., u kojoj se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka, odnosno aneksa ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.
10. U konkretnom slučaju, prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, bilo je potrebno kao prethodno pitanje cijeniti pravnu valjanost napadanih ugovornih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, obzirom je tužitelj istaknuo ništetnost istih kao temelje zatražene isplate.
10.1. Tužitelj je u ovom postupku zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, odnosno na način kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, potrebno je naglasiti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama Zakona o zaštiti potrošača, odnosno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača kao posebnim propisom, već je regulirana i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje: ZOO) kao općeg propisa koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.
10.2. Tužitelj, po stavu ovoga suda, ima pravni interes dokazati ništetnost pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora s obzirom da se ništetnost ugovora sukladno odredbi članka 322. i članka 326. ZOO-a, utvrđuje u odnosu na trenutak zaključenja ugovora. Odredbom članka 326. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se osnažiti prema odredbi članka 148. stavka 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.
10.3. Glede pravnog interesa tužitelja za postavljanjem ovopredmetnog tužbenog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske Unije iznijetog u presudi broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019., koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. rujna 2019.
10.4. Odredbom članka 296. stavka 1. i 3., te odredbom članka 323. ZOO-a kao općeg propisa koji regulira ugovorne odnose, propisano je pravo na restituciju.
10.5. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač, ovdje tužitelj, potpisom dodatka, odnosno Aneksa osnovnog Ugovora o kreditu, kojim je ista konverzija provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva, te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22, 59/23-dalje: ZZP), kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14. stavka 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije, kao i različito postupanje u pogled potrošača koji su konvertirali kredite. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite ne bi trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača kojima pravo na restituciju nije dokinuto, ukinuto ili ograničeno, niti ima razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava koja joj ne bi omogućavala ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava na potpunu restituciju koje ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama li nisu uopće konvertirali kredite u švicarskim francima, to pravo imaju u punom opsegu.
10.6. Predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope, te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim Aneksom osnovnog Ugovora o kreditu isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak, s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega da bi prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog Ugovora o kreditu koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu švicarski franak, te kamate kao ugovorne odredbe.
10.7. Uz navedeno, ovaj sud smatra oportunim naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga, ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakon. Ne može se osnovno pravo potrošača, pravo na potpunu restituciju, ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stav ovog suda, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom kredita u švicarskim francima potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to valjalo biti jasno i nedvosmisleno propisano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova, odnosno zakonska odredba koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali kredite u švicarskim francima, izgubili , potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
10.8. Slijedom navedenog, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.
11. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve pročitane isprave kao i cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu.
12. Iz stranačkog iskaza tužitelja (list 390-393 spisa), kojeg je sud ocijenio objektivnim, životnim i istinitim, utvrđeno je da je tužitelj dolaskom trećeg djeteta s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine, odnosno stana koji bi svojom veličinom odgovarao tužitelju i njegovoj supruzi, a obzirom na potrebe njihove obitelji, i u kojem stanu od trenutka kupnje živi sa svojom obitelji i koji stan nikada nije korišten u druge svrhe. Tužitelj je kod tuženika podignuo kredit iz razloga što je s tuženikom poslovno vezan glede svojeg obrta. Kredit je podigao u švicarskim francima jer mu je to bila jedina mogućnost kao obrtniku, a od strane tuženika mu nije dana mogućnost kreditnog obvezivanja u bilo kojoj drugoj valuti, a i švicarski franci su u to doba imali nešto povoljniju kamatnu stopu od kredita u eurima. Otprilike jednu do dvije godine nakon sklapanja ugovora o kreditu, rata je bila relativno stabilna, a nakon toga je tečaj švicarskog franka došao na razinu eura pa je mjesečna rata temeljem sklopljenog ugovora prvo porasla na oko 7.500,00 HRK, a kasnije i preko 11.000,00 HRK, sve zbog promjena tečaja švicarskog franka te zbog promjenjive kamatne stope. Kada se 2015. pojavila mjera Vlade Republike Hrvatske za provođenjem konverzije kredita u švicarskim francima u eure, tužitelju je to bila jedina opcija s ciljem stabilizacije mjesečne rate jer je do tog trenutka otplatio više od podignutog iznosa kredita, a bio je sve dužniji. Niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu niti prilikom sklapanja Aneksa istog radi konverzije, tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na ugovorne odredbe, niti mu je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od strane tuženika objašnjeno što bi značilo vezivanje kredita za valutu švicarskog franka. Od prvog razgovora tužitelja i tuženika vezano za sklapanje Ugovora o kreditu, pa do samog sklapanja Ugovora o kreditu, prošlo je otprilike 2 mjeseca i oko 3 ili 4 sastanka. Tužitelju način promjene same valute, odnosno tečaja, kao i utjecaj istog na njegov kredit, odnosno visinu mjesečne rate nije objašnjen, niti mu je bio jasan, a od tuženika nije dobio nikakve letke ili informacije o povijesnom kretanju tečaja švicarskog franka. Ugovor o kreditu je pročitao, ali se ne sjeća je li imao u pogledu istog kakvih nejasnoća o kojima bi tuženiku postavio upit. Tužitelju je uvjet dobivanja traženog iznosa kredita bio pristanak na uvjete kreditiranja ponuđene od strane tuženika.
12.1. Iz iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu nije neposredno pregovaralo s tužiteljem, te kako je predmetni pravni posao tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što se konačno vidi i iz samog sadržaja Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine.
12.2. U prilog statusa tužitelja kao potrošača koji je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, osim navedenog, govore i navodi u tijeku postupka saslušane svjedokinje VG, supruge tužitelja, iskaz koje svjedokinje je ovaj sud cijenio objektivnim, nadasve životnim i logičnim, te u skladu sa spisu priležećom dokumentacijom. Svjedokinja VG, saslušana u tijeku postupka (list 390- 393 spisa), navela je kako je tužitelj kod tuženika podigao kredit kako bi riješili stambeno pitanje, obzirom su u to vrijeme iščekivali rođenje trećeg djeteta, a da je novcima dobivenima iz kredita tužitelj i kupio stan u kojem od tog trenutka žive sa svojom djecom, te ga nikada nisu iznajmljivali ili koristili u druge svrhe. Tužitelju da je jedina mogućnost bila podignuti kredit u švicarskim francima i to obzirom na iznos od oko 200.000,00 eura koje je podignuo. Početna rata da je bila oko 7.500,00 HRK, da bi kasnije dosegla i preko 11.000,00 HRK i to sve zbog valutne klauzule, a iz kojeg razloga porasta mjesečnih anuiteta je tužitelj 2015. sklopio Aneks Ugovora o kreditu kojim je isti konvertirao u eure, a u tom trenutku da mu je ostalo oko 160.000,00 eura za otplatu.
12.3. Osim navedenoga, status tužitelja kao potrošača koji je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, proizlazi i iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, KLASA: 410-01/25-01/271, URBROJ: 513-07-08-02-25-2, od 26. studenog 2025. (list 435 spisa), uvidom u koju je utvrđeno kako tužitelj u periodu od 08. prosinca 2006. nije ostvarivao dohodak od iznajmljivanja predmetne nekretnine na adresi [adresa].
12.4. Primjenom takozvanog funkcionalnog kriterija ugovornih strana, odnosno utvrđivanjem da je jedna ugovorna strana prodavatelj robe ili pružatelj usluge, a druga strana potrošač, sve u smislu odredbi ZZP-a i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, te presude Suda Europske unije broj C-774/19, od 10. prosinca 2020., prema stajalištu ovog suda, tužitelj nesumnjivo ima status potrošača u predmetnom Ugovoru o kreditu koji je po svojoj namjeni stambeni kredit uz hipoteku. Sud je prihvatio vjerodostojnim iskaz tužitelja u kojem je pojasnio svrhu predmetnog kredita, njegovu namjenu i svoj položaj kao ugovorne strane. Predmetni Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba, a odobrena sredstva namjenskog kredita nije iskoristio u svrhu obavljanja osobne poduzetničke djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Prema tome, tuženik nije dokazao da je tužitelj u pogledu predmetnog ugovora o kreditu nastupao u svojstvu trgovca pa da ne bi imao status potrošača, a teret dokaza koje činjenice je, suprotno navodima tuženika, bio upravo na tuženiku, kako to proizlazi iz stava izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/18 u kojoj se navodi da je teret dokaza činjenice da se radi o posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu sudsku odluku u kolektivnom sporu, na banci kao kreditoru.
13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao poseban zakon u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Zakonom o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute švicarskog franka iz čega proizlazi da je ista bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu, je li ista poštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača.
14.1. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz s odlukama u postupcima za zaštitu kolektivnih prava i interesa, ovaj sud je stava kako stranke predmetnog Ugovora o kreditu nisu o tome pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču, odnosno tužitelju, bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru o kreditu. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u Republici Hrvatskoj u trenutku zaključenja ugovora kredita u švicarskim francima nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, a što znači da banka, odnosno tuženik, nije na transparentan način informirao potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu eura, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti švicarskim francima, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio ključan za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu od strane tužitelja.
14.2. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu švicarskog franka. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te tužitelj nije biti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, posebno u pogledu spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru kojeg je tuženik ponudio pa tužitelj stoga nije mogao ništa niti mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi", a kako je to u stranačkom iskazu naveo i sam tužitelj. Tužitelj, dakle, nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora.
14.3. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača, koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti švicarskim francima predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, odnosno kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženika kao banku i trgovca, odnosno kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.
14.4. U smislu navedenoga, ovaj sud drži oportunim istaknuti kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, te jednom utvrđene ništetne odredbe ne mogu konvalidirati pa samim time nema zaprjeke utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno članku 295. i članku 296. ZOO-a, a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-3164/2023-2, od 28. studenog 2023.
14.5. Uslijed svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tuženik pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika kao u poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenima.
15. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja, a uz suglasnost tuženika, u ovom je predmetu korišten nalaz i mišljenje vještaka MARIMAR – FIN d.o.o., sačinjen u ovosudnom predmetu koji se između tužitelja i tuženika vodi pod poslovnim brojem: P-2117/2019, po vještakinji Goranki Šmer Maraš, a obzirom je isti nalaz i mišljenje sačinjen i na okolnost utvrđivanja razlike između nedospjele glavnice konvertiranog kredita, uvećane za manjak iz konverzije i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, obračunate po početnom tečaju. Isti nalaz i mišljenje, kojim je utvrđen iznos nedospjele glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 10.938,60 eura više, odnosno kojim je utvrđeno kako je glavnica potraživanja tuženika spram tužitelja u provedenoj konverziji nedovoljno umanjena i to za iznos od 10.938,60 eura, ovaj sud je cijenio objektivnim i u sačinjenim u skladu s pravilima struke. Naime, konverzijom kredita u eure utvrđena je nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu od 1.233.253,36 HRK / 160.277,89 eura. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u hrvatskim kunama, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 1.140,836,46 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 82.416,90 HRK / 10.938,60 eura.
15.1. Uvidom u ovosduni spis predmeta poslovni broj: P-2117/2019, utvrđeno je kako tuženik nije imao prigovora matematičnom izračunu vještaka, niti je u ovom postupku iznio prigovore u tom smjeru u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka. Prigovori tuženika, istaknuti kako u ovom predmetu, tako u ovosudnom predmetu poslovni broj: P-2117/2019, odnose se isključivo na osnovanost tužiteljevog potraživanja, pri čemu tuženik ističe da bi se stranke o visini glavnice utvrđene sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu međusobno suglasile i da ona nije bila predmetom ispitivanja u takozvanom kolektivnom sporu potrošača, pa da tužitelju ne bi pripadalo pravo na tu isplatu prema pravilima o stjecanju bez osnove jer da tuženik taj iznos nije niti stekao bez osnove, već temeljem pravnog posla – sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovora o kreditu.
15.2. U odnosu na potonje istaknute navode tuženika, ovaj sud je cijenio pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesen u odluci broj: Rev-1096/2022, od 08. studenog 2022. prema kojem sklapanjem dodatka, odnosno aneksa ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno zakonu, se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi, ako takva razlika i postoji. Pri tome nije moguće kumulirati pretplatu koja je korisnicima kredita priznata prilikom izračuna konverzije i onu koja proizlazi iz ranije navedenih ništetnih odredbi. Pravo na razliku, odnosno visina takvog prava koje se ostvaruje, utvrđuje se provedenim financijskim vještačenjem, kako je to učinjeno i u tijeku ovosudnog postupka.
15.3. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka korišten u ovom postupku, a iste nije isticala niti u ovosudnom postupku poslovni broj: P- 2117/2019, što je utvrđeno uvidom u predmetni ovosudni spis.
16. Tuženik u tijeku postupka nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta kredita vežu uz valutu švicarskog franka, po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu švicarskog franka, kao niti da su tužitelju od strane djelatnika tuženika bili jasno objašnjeni barem neki kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja.
16.1. Niti iz iskaza tužitelja kao stranke ne proizlazi da bi isti bio informiran o svim rizicima promjene tečaja valute, a niti je tuženik dokazao da bi ikakvi posebni pregovori tužitelja i tuženika vezano uz valutnu klauzulu bili vođeni. Štoviše, sam tužitelj i u tijeku postupka saslušana svjedokinja navode kako je Ugovor o kreditu, sadržaja kao predmetnog bio jedina opcija koja je tužitelju od strane tuženika bila ponuđena u svrhu ishodovanja kreditnog zaduženja u traženom iznosu.
16.2. Postupanje tuženika u konkretnom slučaju, bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o rizicima promjene tečaja valute švicarskog franka, ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj švicarskog franka u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018.).
17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018, od 19. ožujka 2019. iznosi pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem članka 502.c. ZPP-a, a isto tako i temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
17.1. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne presumira gubitak prava korisnika kredita, ovdje tužitelja, na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu razlike glavnice, pa stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud upire u zakonske odredbe ZOO- a koje se odnose na pitanje ništetnosti, osobito u pogledu nemogućnosti ništetnog ugovora da provedbom konverzije konvalidira, te u pogledu nastanka ništetnosti u trenutku sklapanja ugovora i to temeljem samog zakona. Obzirom, dakle, na navedeno, to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za tužitelja kao potrošača.
17.2. Svaka osoba koja nastupa u svojstvu potrošača, pri čemu tuženik nije dokazao navode da u pogledu predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ne bi nastupao u svojstvu potrošača, mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.
18. Glede prigovora zastare navedenog potraživanja valja navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zauzeo pravno shvaćanje vezano za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora, broj: Su-IV-47/2020, smatrajući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe i to kao o prethodnom pitanju.
19. Naime, sukladno odredbi članka 296. stavka 1. i 3. i članka 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je navedenom preplatom nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe koju je primjenom pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužitelju.
19.1. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznos 10.938,60 eura zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate, pa do konačne isplate.
20. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli da bi tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet.
20.1. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike švicarskog franka koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njegove obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog, nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.
20.2. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisanom u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu nisu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podređenom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti s temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan i odlučio kao u točki II. i III. izreke ove presude.
21. Preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, učinjenu podneskom tužitelja od 31. siječnja 2025. (list 271-272 spisa), ovaj sud je dopustio temeljem odredbe članka 190. stavka 1., 3. i 4. ZPP-a, smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tek po primitku nalaza i mišljenja vještaka (imajući pritom u vidu i da je predmetni nalaz i mišljenje sačinjen u ovosudnom predmetu poslovni broj: P-2117/2019, u studenom 2024., a ovosudni postupak iniciran u lipnju 2023.), mogao konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev. Pritom je sud vodio računa i o Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 15. lipnja 2018., broj: Su IV-148/2018, kao i o činjenici da se sukladno članku 190. stavku 4. ZPP-a, u konkretnom slučaju smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku, obzirom se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.
21.1. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.
22.1. Obzirom je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to je isti temeljem poviše navedene zakonske odredbe obvezan tužitelju u cijelosti naknaditi troškove ovosudnog postupka. Pritom je tužitelju priznat trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to za radnje sastava tužbe, sukladno Tarifnom broju 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23-dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištima 03. lipnja 2025., 04. studenog 2025. i 19. prosinca 2025, sukladno Tarifnom broju 9. točki 1. Tarife, u iznosu od 200,00 eura za svaki, sastava podneska od 29. svibnja 2025., sukladno Tarifnom broju 8. točki 1. Tarife u iznosu od 200,00 eura, sve uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost od 25% sukladno Tarifnom broju 46. Tarife, u iznosu od 250,00 eura.
22.2. Tužitelju temeljem članka 151. stavka 3. ZPP-a, pripadaju i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu , po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO-a, pri čemu je paricijski rok određen u skladu sa člankom 328. stavkom 2. ZPP-a, od 15 dana.
22.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude, te je tužitelju na ime ukupnih troškova ovog postupka, dosuđen novčani iznos od 1.250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
U Rijeci 13. veljače 2026.
Sudac
Andreja Žigante
Nacrt odluke izradila sudska savjetnica
Nora Kišur
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istih. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
