Poslovni broj: Us I-2466/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužiteljice EP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po opunomoćeniku Dinu Žuveli, odvjetniku u Blatu, Ulica 65 broj 2, protiv tuženika Dubrovačko- neretvanske županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more, Dubrovnik, Gundulićeva poljana 1, radi utvrđenja poreza na kuću za odmor, nakon javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more, Klasa: UP/II-410-15/23-01/33, Urbroj: 2117- 08/1-24-2 od 13. srpnja 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak. II Dužan je tuženik u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 30 dana od dana dostave rješenja tužiteljici, po pravomoćnosti, nadoknaditi troškove ovog spora u iznosu od 1.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-15/23-01/33, Urbroj: 2117- 08/1-24-2 od 13. srpnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Općine vela Luka, Upravnog odjela za proračun i financije Klasa: UP/I-415-01/23-01/2, Urbroj: 2117-21-742 od 11. rujna 2023., kojim je tužiteljici utvrđen porez na kuću za odmor za 2023., za kuću na adresi [adresa], korisne površine 299,98 m2, u iznosu od 567,35 eura.

2. Tužiteljica u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako je u poreznom postupku tvrdila i dostavila dokaze kako predmetna kuća, u skladu s definicijom iz članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona o lokalnim porezima, nije kuća za odmor jer se ne koristi ni povremeno ni sezonski, već se koristi stalno za življenje. Poziva se na odredbu članka 88. Općeg poreznog zakona te navodi kako iz pobijanog prvostupanjskog rješenja uopće nije razvidno temeljem kojih je to konkretnih dokaza porezno tijelo utvrdilo činjenice koje utemeljuju porez jer se u obrazloženju navodi samo "prema raspoloživim podacima". Porezna tijela ne nude dokaze niti razloge u pobijanim rješenjima o kojim se to raspoloživim podacima radi, kako i temeljem čega je utvrđeno da predmetna građevina predstavlja kuću za odmor, kako je i temeljem čega utvrđena korisna površina kuće za odmor, da li je od korisne površine kuće izuzeta površina koja služi za držanje poljoprivrednih strojeva, alata i oruđa, te se rješenja ne mogu ispitati, čime je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Tvrdi kako iz zemljišno-knjižnog izvatka je razvidno da predmetna kuća za odmor ima 281 m2 (a utvrđeno je 299,98 m2), a ista činjenica je razvidna iz posjedovnog lista za predmetnu nekretninu, koje isprave predstavljaju javne isprave. Prigovara kako je nejasno kako je prvostupanjsko tijelo izračunalo iznos poreza od 567,35 eura gdje se isto nigdje ne obrazlaže, te tužiteljica daje izračun, pogrešno utvrđena korisna površina od 299,98 m2 x 1.9 eura, prema kojem bi porez trebao iznositi 596,96 eura, a ne 567,35 eura koliko je utvrđeno prvostupanjskim rješenjem. Smatra kako je moguće da je porezno tijelo uzelo u obzir jednu od poreznih umanjenja iz članka 6. Odluke o porezima Općine [adresa], ali i to je nemoguće ispitati jer u pobijanom prvostupanjskom rješenju nema traga primjeni članka 6. iste Odluke. Dakle, smatra kako je porezno tijelo pogrešno i nepotpuno utvrdilo obje ključne činjenice i to: korisnu površinu kuće za odmor i visinu poreza. Nadalje, prigovara kako tužiteljica nema dvije nekretnine već adresa [adresa] uopće ne postoji, a riječ je o pogrešci u evidencijama poreznog tijela. Tvrdi kako je jedina i prava adresa predmetne kuće [adresa], a to proizlazi iz elektroničkog zapisa o prebivalištu za tužiteljicu te potvrde Državne geodetske uprave. Vezano za izlist potrošnje vode tvrdi kako se uopće ne vidi u odnosu na koju točno nekretninu se odnosi taj podatak jer se potrošnja vode veže za ime i prezime potrošača i karticu brojila. Ukazuje kako predmeta kuća osim gradske vode ima i cisternu za vodu što pak proizlazi iz rješenja Državne geodetske uprave i to u površini od 35 m2. Tvrdi kako je životno i logično da će tužiteljica koliko je to moguće prvo upotrebljavati besplatnu vodu iz cisterne, a u ljetnim mjesecima zbog povećane potrošnje vode, posegnuti za gradskom vodom. Tvrdi kako je tužiteljica dokazala da stalno živi u predmetnoj kući i to osobnom iskaznicom i izjavama svjedoka. Tvrdi kako se iz preslika potrošnje električne energije vidi ukupna godišnja potrošnja električne energije, koja je takva da odgovara potrošnji električne energije za objekt koji se koristi preko cijele godine. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako je Općinsko vijeće Općine Vela Luka 28. rujna 2022. po nalogu Porezne uprave donijelo Odluku o izmjeni Odluke o porezima Općine [adresa], te je donesena i Odluka o stavljanju izvan snage Odluke o oslobađanju plaćanja poreza na kuću za odmor (Službeni glasnik Općine Vela Luka broj 17/22) kojom su se svaku godinu stanovnici [adresa] oslobađali plaćanja poreza na kuće za odmor. Također po nalogu Porezne uprave, Općina je uskladila tekst Odluke o porezima Općine [adresa] sa Zakonom (Službeni glasnik broj 19/22 od 15. prosinca 2022. od 15. prosinca 2022.). S tom izmjenom, kuće koje imaju Rješenje o iznajmljivanju istih više nisu podlijegale oslobođenju plaćanja poreza na kuću za odmor. Obzirom da nitko od stanovnika [adresa] nije dostavio podatke o nekretninama u vlasništvu uz naznaku nekretnine u kojoj stvarno žive, Općina Vela Luka je angažirala Geodetski zavod Rijeka za posao izmjere stambenih i poslovnih prostora i popisa vlasnika i /ili korisnika istih, te je Geodetski zavod Rijeka izvršila izmjeru stambenih i poslovnih prostora, pri tome koristeći podatke ili dane od strane obveznika ili preuzimajući podatke iz katastara nekretnina, o čemu bi sačinili zapisnik. Ističu kako je Zapisnikom o izvršenoj izmjeri stambenih i poslovnih prostora te izvršenom popisu korisnika za predmetnu nekretninu na adresi [adresa] ustanovljeno da se radi o stambenoj zgradi katnosti S+P+1 čija ukupna neto korisna površina iznosi 299,98 m2, uz naznaku da su podaci preuzeti iz posjedovnog lista. Slijedom utvrđene neto korisne površine nekretnine porez na kuću za odmor po m2 je određen u iznosu od 1,8913 eura sukladno članku 5. Odluke o općinskim porezima. Naglašava kako je tužiteljica ta koja nije dostavila podatke o nekretnini prvostupanjskom tijelu temeljem kojih bi se izračunao porez, a o predmetnoj tužbi navodi kako ista nije sudjelovala u prvostupanjskom postupku niti joj je pružena prilika za izjasniti se o činjenicama bitnih za rješavanje upravne stvari. Nadalje, tvrdi kako činjenica da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], sama po sebi ne znači da tu tužiteljica stvarno i živi, jer samo prijavljeno prebivalište nije dovoljan dokaz da se u navedenoj kući uistinu živi, odnosno da se kuća ne koristi povremeno ili sezonski u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona. Vezano za zaduženje i uplate potrošnje energije proizlazi da tužiteljica plaća račune za potrošnju električne energije u akontativnim mjesečnim iznosima, a ne prema stvarnoj mjesečnoj potrošnji. Navodi kako ispostavljenim računima od strane opskrbljivača izričito navedeno da se sukladno Općim uvjetima za opskrbu električnom energijom mjesečni novčani iznosi određuju prema prosječnoj mjesečnoj potrošnji odgovarajućeg prethodnog (sezonskog) razdoblja. Također, tvrdi kako su iz priloženih računa vidljive značajne oscilacije u iznosima potrošene električne energije čime se dodatno dokazuje da tužiteljica ne živi u predmetnoj nekretnini, već istu koristi kao kuću za odmor. Naglašava kako je tužiteljici na svim računima električne energije naznačena adresa [adresa], a ne adresa predmetne nekretnine. Nadalje, navodi kako je tužiteljici za predmetnu nekretninu doneseno rješenje o pružanju usluga u domaćinstvu od 2003., a koje usluge tužiteljica pruža u predmetnoj nekretnini na način da u istoj pruža usluge iznajmljivanja iste kapaciteta 10+3. Nadalje, navodi kako je tužiteljica u spis predmeta dostavila i svoju i suprugovu Europsku zdravstvenu iskaznicu koje su izdate od Republike Italije čime sama tužiteljica utvrđuje da ista ne živi u predmetnoj nekretnini u [adresa]. Vezano za dostavljene izvatke prometa na tekućem bankovnom računu ističe kako isto nije od nikakvog značaja u predmetnom slučaju te da istim tužiteljica nije dokazala da živi u predmetnoj nekretnini, samo zato što vrši razne usluge na različitim područjima [adresa]. Predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis, te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 15. siječnja 2026., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. i 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja koje je doneseno u postupku utvrđivanja obveze plaćanja poreza na kuću za odmor koja se nalazi na adresi [adresa], korisne površine 299,98 m2, za 2023. godinu, na temelju članka 2. stavka 1. točke 12. i članka 25. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, broj: 115/16., 101/17., 114/22., 114/23.) i Odluke o porezima Općine Vela Luka (Službeni glasnik, broj: 19/22, u daljnjem tekstu: Odluka).

8. Nije sporno kako je tužiteljica vlasnica kuće na adresi [adresa].

9. Među strankama je sporno koristi li tužiteljica kuću na adresi [adresa], povremeno/sezonski, pa slijedom toga može li se ista smatrati kućom za odmor u smislu odredbe članka 25. Zakona o lokalnim porezima.

10. Prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona lokalnim porezima kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

11. Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona lokalnim porezima propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

12. Odredbom članka 88. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, 152/24) propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

13. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je u upravnom postupku temeljem izlista potrošnje vode (kartica brojila) distributera vode Vodovod d.o.o. Blato, Blato utvrdilo kako je u predmetnoj kući u prvih 11 (jedanaest) mjeseci 2023. evidentirana minimalna potrošnja vode, odnosno da je na godišnjoj razini potrošnja vode evidentirana samo u šest mjeseci (lipanj - 9 m3, srpanj - 28 m3, kolovoz - 69 m3, rujan - 9 m3, listopad - 3 m3 i studeni - 3 m3), dok u preostalih pet mjeseci (siječanj, veljača, ožujak, travanj i svibanj) nije uopće imala evidentiranu potrošnju vode, što potvrđuje činjenicu da tužiteljica predmetnu kuću nije koristila za stalno stanovanje, već povremeno ili sezonski.

14. Utvrdilo je kako i činjenica da joj je prvostupanjsko rješenje uredno uručeno na adresi u [adresa], a ne na adresi predmetne nekretnine u [adresa] govori u prilog utvrđenju da tužiteljica ne živi u predmetnoj kući.

15. Također, utvrđeno je kako činjenica da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], sama po sebi ne znači da tu stvarno i živi, jer samo prijavljeno prebivalište nije dovoljan dokaz da se u navedenoj kući uistinu živi, odnosno da se kuća ne koristi povremeno ili sezonski u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 12. Zakona.

16. Nadalje, iz pregleda zaduženja i uplata potrošnje električne energije utvrđeno je kako tužiteljica plaća račune za potrošnju električne energije u akontativnim mjesečnim iznosima, a ne prema stvarnoj mjesečnoj potrošnji. Utvrđeno je kako je u ispostavljenim računima od strane opskrbljivača izričito navedeno da se sukladno Općim uvjetima za opskrbu električnom energijom mjesečni novčani iznosi određuju prema prosječnoj mjesečnoj potrošnji odgovarajućeg prethodnog (sezonskog) razdoblja. Također, utvrđeno je kako činjenica da se računi za potrošenu električnu energiju tužiteljici dostavljaju na adresu [adresa], a ne na adresu predmetne nekretnine, ukazuje na okolnost da tužiteljica ne živi predmetnom objektu.

17. Prema ocjeni ovog Suda, u upravnom postupku, u smislu odredbe članka 88. OPZ-a, upravno tijelo nije na nedvojben način dokazalo da tužiteljica predmetnu kuću koristi povremeno, zbog čega se osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim.

18. Iz dokumentacije priložene spisu predmeta, prvenstveno, ne može se sa sigurnošću utvrditi postoje li u konkretnom dvije nekretnine ([adresa] i [adresa]) ili se radi o jednoj nekretnini u vlasništvu tužiteljice, što je potrebno utvrditi obzirom na utvrđenje tuženika kako se tužiteljici prvostupanjsko rješenje kao i računi za električnu energiju tužiteljici dostavljaju na adresu [adresa], a ne na adresu predmetne nekretnine, odnosno, navedenu činjenicu je potrebno utvrditi na okolnost pravilnosti utvrđenja da tužiteljica predmetnu kuću na adresi [adresa] koristi povremeno i za istu postoji obveza plaćanja poreza na kuću za odmor, a u kući na adresi [adresa] na kojoj prima poštu, prema utvrđenju tuženika, prebiva (živi).

19. Nastavno, pregledom računa za potrošnju električne energije dostavljenih u spisu predmeta proizlazi kako su isti izdani na ime EP, adresa [adresa], dok se kod obračuna potrošnje navodi [adresa]. Dakle, potrebno je na nedvojben način utvrditi postoji li kuća u vlasništvu tužiteljice na adresi [adresa], uvažavajući prigovor tužiteljice kako ne postoje dvije nekretnine i da adresa [adresa] uopće ne postoji, kao i utvrđenje tuženika kako na istoj adresi tužiteljica živi i prima poštu, dok nekretninu na adresi [adresa] koristi povremeno.

20. Nadalje, utvrđenje tuženog tijela kako činjenica da tužiteljica plaća račune za potrošnju električne energije u akontativnim mjesečnim iznosima, koji se određuju prema prosječnoj mjesečnoj potrošnji odgovarajućeg prethodnog (sezonskog) razdoblja, a ne prema stvarnoj mjesečnoj potrošnji, ukazuje da u istoj nekretnini tužiteljica živi povremeno, ovaj Sud ne može uvažiti u potpunosti ispravnim. To iz razloga što je opće poznata činjenica kako je uobičajen način obračuna potrošnje električne energije u akontativnim mjesečnim iznosima, koji se određuju prema prosječnoj mjesečnoj potrošnji odgovarajućeg prethodnog (sezonskog) razdoblja, što se ne vezuje za stalno ili povremeno korištenje nekretnine. Međutim, naknadno se prilikom polugodišnjeg obračuna na obračunu potrošnje utvrdi je li se na tome obračunskom mjestu potrošilo više ili manje od akontativnog mjesečnog iznosa, zbog čega bi u takvom slučaju trebalo uzeti u obzir polugodišnji, odnosno godišnji obračuna potrošnje energije i prema broju članova domaćinstva ocijeniti koristi li se ta nekretnina povremeno ili za življenje, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

21. Nadalje, tuženo tijelo utvrđuje kako je za predmetnu nekretninu doneseno rješenje o pružanju usluga u domaćinstvu od 2003., a koje usluge tužiteljica pruža u predmetnoj nekretnini na način da u istoj pruža usluge iznajmljivanja iste kapaciteta 10+3, međutim, navedeno rješenje ne prileži spisu predmeta te Sud iz istog ne može utvrditi je li tužiteljica cijelu nekretninu iznajmljuje ili u dijelu iste živi (stalno ili povremeno), a uzimajući u obzir prigovor tužiteljice kako ne postoje dvije nekretnine, odnosno ne postoji nekretnina u vlasništvu tužiteljice na adresi [adresa]. Dakle, iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi koliko iznosi površina nekretnine koju iznajmljuje, odnosno iznajmljuje li cijelu nekretninu ili dio nekretnine.

22. Nadalje, iz dokumentacije spisa upravnog tijela proizlazi kako je upravno tijelo pribavilo podatke o komunalnoj naknadi koje nije cijenilo u svojoj odluci.

23. Nadalje, spisu upravnog tijela prileži ispis objekata u kojem u taksativno navode objekti koji se iznajmljuju, među kojima se navodi i objekt tužiteljice "Villa Rosa" koji se iznajmljuje prema broju kreveta 10+3, koji objekt se nalazi na adresi [adresa], dok je upravno tijelo utvrdilo kako se predmetni objekt, za koji je utvrđen porez na kuću za odmor i koji se iznajmljuje, nalazi na adresi [adresa].

24. Imajuću u vidu navedeno, Sud je stajališta kako je upravno tijelo u smislu citiranih odredbi bilo dužno dokazati činjenice koje utemeljuju porez, odnosno da tužiteljica povremeno/sezonski koristi predmetnu nekretninu, međutim, upravno tijelo nije na nedvojben način dokazalo spomenutu činjenicu, uvažavajući odredbu članka 88. točku 1. OPZ-a.

25. Slijedom navedenog, Sud ocjenjuje kako je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, slijedom čega je trebalo na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, osporenu odluku poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak, te odlučiti kao u izreci presude.

26. Dokazne prijedloge tužiteljice Sud je raspravnim rješenjem od 15. siječnja 2026. odbio, jer je ocijenjeno kako je potrebno dopuniti upravni postupak od strane upravnog tijela, koje je propustilo na nedvojben način utvrditi činjenično stanje.

27. U ponovljenom postupku tuženo tijelo je dužno, otklanjajući ukazane nedostatke, ponovno ispitati prigovore tužiteljice iz žalbe te iste ocijeniti i dati jasne i obrazložene razloge, pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu sa odredbom članka 119. stavka 4. ZUS-a.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 144. ZUS-a, kojom je u stavku 1. i 2. navedenog članka propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, i na odredbi članka 147. ZUS-a kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavka 1.); troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.); troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke (stavak 4.).

29. Kako je tužiteljica uspjela u ovom sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavak 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužiteljici je u skladu sa citiranim odredbama ZUS-a te Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj:138/23) priznat zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 13. veljače 2026.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 128. i članak 148. stavak 5. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba odgađa izvršenje pobijanog rješenja (članak 148. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužiteljice Dinu Žuveli, odvjetniku u Blatu, Ulica 65 broj 2, 2. Tuženiku Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Upravnom odjelu za poduzetništvo, turizam i more, Dubrovnik, Gundulićeva poljana 1,

3. U spis,

4. Vratiti spis tuženom tijelu

5. Kalendar 30 dana