Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-410/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karaban, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoć. Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 20.siječnja 2026.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Slavena Karaban odvj. iz Vinkovaca, i odvjetničke vježbenice BDL, u uredu zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Barbarića, odvj. u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 13.veljače 2026.godine, a radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 13.veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba člana 3. točka 4. Ugovora o kreditu broj 2140060242-27000049226/05. od 12. rujna 2005. g. koji je zaključen između tužitelja BD iz [adresa], sada J. Lovretića 6, OIB [osobni identifikacijski broj], i pravnog prednika tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska av. 6, OIB 14036333877 – Slavonske banke d. d., u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan plaćanja tije-kom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 12. rujna 2005., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d. d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju BD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 10.821,81 EUR (slovima: desettisućaosamstodvadesetjedan euro i osamdesetjedan cent) sa zak. zat. kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zak. zat. kamatama po stopi od 15 posto godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14% godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. g. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promijene stope zak. zat. kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

Na iznos od 5,14 EUR počev od 1. studenoga 2008. g. do isplate, Na iznos od 7,02 EUR počev od 1. siječnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 9,28 EUR počev od 1. veljače 2009. g. do isplate

Na iznos od 10,87 EUR počev od 1. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 8,26 EUR počev od 1. travnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 7,65 EUR počev od 1. svibnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 3,70 EUR počev od 1. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 1,32 EUR počev od 1. kolovoza 2009. g. do isplate,

Na iznos od 3,85 EUR počev od 1. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 2,05 EUR počev od 1. listopada 2009. g. do isplate, Na iznos od 0,77 EUR počev od 1. studenoga 2009. g. do isplate, Na iznos od 4,44 EUR počev od 1. prosinca 2009. g. do isplate,

Na iznos od 8,05 EUR počev od 1. siječnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 11,73 EUR počev od 1. veljače 2010. g. do isplate,

Na iznos od 10,76 EUR počev od 1. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 17,61 EUR počev od 1. travnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 15,50 EUR počev od 1. svibnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 18,45 EUR počev od 1. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 36,51 EUR počev od 1. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 32,23 EUR počev od 1. kolovoza 2010. g. do isplate, Na iznos od 47,07 EUR počev od 1. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 39,29 EUR počev od 1. listopada 2010. g. do isplate, Na iznos od 33,38 EUR počev od 1. studenoga 2010. g. do isplate, Na iznos od 51,80 EUR počev od 1. prosinca 2010. g. do isplate, Na iznos od 61,79 EUR počev od 1. siječnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 53,47 EUR počev od 1. veljače 2011. g. do isplate,

Na iznos od 54,57 EUR počev od 1. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 50,19 EUR počev od 1. travnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 51,49 EUR počev od 1. svibnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 70,72 EUR počev od 1. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 73,47 EUR počev od 1. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 10.019,38 EUR počev od 28. srpnja 2011. g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih iznosa zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prebijanja i to u iznosu od 397,77 eura.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da naknadi tužitelju BD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.675,00 eura (slovima: tisućušestosedamdesetpet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.veljače 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, koja tužba je podnesena 10. lipnja 2023, a zaprimljena dana 02. kolovoza 2023.g., zbog štrajka službenika. U tužbi navodi da je dana 12. rujna 2005. g. sa pravnim prednikom tužene Addiko bank d.d. i to Slavonska banka d. d. Osijek kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 2140060242-27000049226/05. (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 56.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju za devize Banke kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 240 mjeseci. Predmetnim Ugovorom o kreditu od 12. rujna 2005. g. (čl. 3. toč. 4.) otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize za CHF važećem na dan plaćanja. Dospijeće anuiteta ugovoreno je posljednjeg dana u mjesecu. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u kunama.

1.1. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Stoga tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli, te isplatu na temelju tih ništetnih odredbi, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

1.2. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 14. studenog 2025. tužitelj je uredio kondemnatorni dio svog tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 05.11.2025.g., te sada potražuje iznos od 10.821,81 euro.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, osporavao je sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja, te ističe prigovor zastare. Prije svega tuženik je isticao prigovor da je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, a što onda po tuženiku znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz istih presuda s obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Posebno tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17 u ovom postupku, a na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, i to prije svega jer smatra da se na pravna utvrđenja iz istih presuda dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete. Nadalje smatra da je bez obzira na postojanje pravomoćnih presuda donesenih povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača nužno u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi sve okolnosti a koje se odnose na odredbe konkretnog Ugovora o kreditu da bi se u skladu sa čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača eventualno moglo utvrditi da li su takve odredbe nepoštene odnosno ništetne. Pri tome se tuženik poziva da je prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik ovlašten dokazivati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo i da zbog toga takve odredbe ne bi bile nepoštene a time i ništetne. Posebno tuženik ističe da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu, a za koje tužitelj predlaže da se utvrde ništetnim, jasne, lako uočljive i razumljive i da zbog toga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

2.1. Tako tuženik ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu s obzirom da je tužitelj mogao birati da li želi uzeti kunski kredit, kredit vezan uz euro ili pak uz valutu CHF, a da je upravo tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF, odnosno da je prilikom zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu tuženik u cijelosti postupao u skladu s čl. 301. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama i čl. 305. st. 4. istoga Zakona.

2.2. Nadalje, i u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu koja regulira primjenu valutne klauzule tuženik smatra da se radi o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi Ugovora o kreditu koja sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF. Posebno navodi da je valutna klauzula dopuštena i odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu po tuženiku nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je takvo ugovaranje bilo uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF, zbog čega je u odnosu na tu tvrdnju tuženik da se pročita izjava svjedoka ČDL.

2.4. U podnesku od 11. prosinca 2025 .g. tuženik izjavljuje prigovor radi prijeboja u visini utvrđenih negativnih razlika, te potražuje iznos od 397,77 EUR.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 9- 17 spisa), potvrdu i obavijest (list 19-21 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 5. studenog 2025. (list 225-313 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa ročišta održanog dana

3. prosinca 2025. (list 324-325 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita dana 12. rujna 2005. g. zaključio Ugovor o kreditu 2140060242-27000049226/05., potvrđen dana 14.09.2005. godine kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz [adresa], broj OU-501/2005, prema kojem je banka korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.000,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju za devize Banke kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 240 mjeseci, da je čl. 3. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,90 % godišnje. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o namjenskom kreditu, stambenom, za kupovinu stana.

5.1. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

5.2. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2005.godine, kredit je bio namjenski, stambeni za kupnju stana u kojem stanuje sa obitelji. U tuženoj banci sklopio je ugovor o kreditu, to je tada bila njegova banka, a budući mu je, a kako mu je rečeno u banci bilo najpovoljnije sklopiti ovaj kredit u valuti CHF, odnosno objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno, a ujedno je imao i povjerenja u svoju banku. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. On se informirao i u ostalim bankama o drugim kreditima. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, u smislu njihovog mijenjanja. U to vrijeme nije znao šta znače termini valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa niti mu je to pojašnjeno u banci. Ugovor je letimično pročitao, najviše su ga zanimale odredbe o visini rate i vremenu otplate. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je u firmi Lateran u Vinkovcima. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Sjeća se da je početna rata kredita bila oko 1800,00 kuna, a kasnije je narasla na 3300-3400 kuna. Kredit je plaćao osobno, redovno, i kredit je otplaćen. Ističe da mu javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog.

8. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi isključivo za kupovinu stana.

9. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 56.000,00 CHF u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan isplate kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba Ugovora unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. ZPP.-a kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

14.1. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

14.2. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača obzirom da za Slavonsku banku d.d. Osijek nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezanih za način ugovaranja valutne klauzule i promjene kamatne stope. Naime, kao što je naprijed navedeno nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada Slavonska banka d.d. Osijek nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena Hypo Alpe-Adria Banci d.d. Zagreb koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

14.3. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

14.4. Sve ovo naprijed navedeno potvrđuje činjenične navode tužbe da je i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek prilikom zaključenja potrošačkih kredita u istom razdoblju koristila identičan obrazac ponašanja kao i sve druge tužene banke, odnosno kao i sama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kojoj je kasnije pripojena Slavonska banka d.d. Osijek, zbog čega se u ovom konkretnom slučaju mogu također na odgovarajući način primijeniti sva utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović, koji u svom nalazu navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 5140060242- 2700049226/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na pokretnini kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 56.000,00 CHF sa rokom otplate 20 godina i kamatnom stopom 4,90 %, a početni iznos anuiteta 367,08 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 19.09.2005. godine u visini 4,783171 kuna za 1 CHF iznosi 1.755,81 kuna.

15.1. Vještak nadalje navodi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 10.821,81 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -397,77 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 10.424,04 EUR.

16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 14.11.2025.g. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik imao primjedbi na nalaz i mišljenje, međutim iste su pravne prirode.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznos od 10.821,81 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 14.11.2025.g.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 10.821,81 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

18.1. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga, jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 186. Zakona o obveznim odnosima.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. Zakona o obveznim odnosima, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (5 godina).

20. Članak 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 10. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

21.1. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prebijanja, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž- 725/21-3 od 25.09.2024.g.)

21.2. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari. Prigovor radi prebijanja je istaknut u podnesku od 11. prosinca 2025.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 14.06.2014.g. što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.675,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska (od 17.11.2025.g.) po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno nose 550 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 1.100,00 eura što uz PDV u iznosu od 275,00 eura i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR-a, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.675,00 eura.

23.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 13.veljače 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima – punomoćnik tužitelja

2. OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba – punomoćnik tuženika