REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-1292/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice RCP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri u Zagrebu, protiv tuženika OmniMed d.o.o., Zagreb, Ulica Hermana Bužana 4, OIB: 63938353958, zastupanog po punomoćniku Nikoli Ivanoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Zovko, Šimunković i Ivanović u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Filkovića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Nikole Ivanović, odvjetnika, 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se OmniMed d.o.o., Ulica Hermana Bužana 4, Zagreb, OIB: 63938353958 da prestane s povredom obveza iz radnog odnosa, te da tužiteljici RCP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da posao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to u roku od 15 dana.“.

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik OmniMed d.o.o. Zagreb, Ulica Hermana Bužana 4, OIB: 63938353958 povrijedio temeljna prava i obveze iz radnog odnosa tužiteljici RCP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] time što joj nakon opoziva tužiteljice s dužnosti člana Uprave OmniMed d.o.o. 24. srpnja 2024. g. nije ponudio sklapanje ugovora o radu za poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te joj omogućio obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to u roku od 15 dana.“.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 875,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je bila zaposlena u društvu tuženika od 1. listopada 2014., na radnom mjestu „administrativni referent“. Od 26. svibnja 2017. tužiteljica je obnašala funkciju uprave društva tuženika, te je u stvarnosti vršila dužnost člana uprave te je vodila poslovanje društva tuženika. Priroda poslova koje je tužiteljica obavljala nadilazila je opis poslova njeno radnog mjesta. Tužiteljica je kao član uprave obavljala sljedeće poslove: osiguravanje ljudskih i drugih resursa za poslovanje, vođenje procesa zapošljavanja, selekcije i integracije novih zaposlenika i kadrova, realizacija i potpisivanje Ugovora o radu i ostalih dokumenata sa svrhom osiguranja efikasnog i održivog poslovanja; praćenje postupaka javne nabave, izrada i prodaja ponuda u postupcima javne nabave, osiguravanje poslova i projekata kako bi društvo tuženika ostvarilo rast i profitabilnost; praćenje i analiza poslovnih rezultata, praćenje budžeta i kontrola troškova (briga o podmirenju obveza prema trećim osobama, troškovi, prihodi i briga o naplati potraživanja); komunikacija s poslovnim partnerima, klijentima, dobavljačima, odvjetničkim društvima, javnobilježničkim uredima, rješavanje zapreka u poslovanju, osiguravanje potrebne dokumentacije za poslovanje i pripremanje odluka i općih akata koje po zakonu donosi Uprava; postavljanje prodajnih ciljeva i uvođenje novih programa, analiza konkurencije; organizacija posla i vođenje ključnih događanja (Tečaj na kadaverima, Tečaj za sestre instrumentarke, Tečaj za kirurge traumatologe), organizacija edukacije i posjeta tečajevima i kongresima vezanih uz poslovanje Društva u i izvan RH; komunikacija sa knjigovodstvenom službom društva i vođenje brige u odnosu na eventualne postupke, a koji su na bilo koji način proizlazili iz opisa posla tužiteljice. Navedeni poslovi ne navode se u ugovoru o radu tužiteljice, jer je isti sklopljen prije nego je tužiteljica imenovana za člana uprave, no nije sporno da ih je tužiteljica faktično obavljala, jer je kao član uprave tužiteljica ujedno bila odgovorna osoba u društvu tuženika. Dalje navodi da je skupština tuženika 24. srpnja 2024. donijela odluku o opozivu tužiteljice s funkcije člana uprave tuženika i o imenovanju novog člana uprave. Donošenjem navedene Odluke tužiteljica je faktično onemogućena u obavljanju poslova koje je do tada obavljala, a koji su bili vezani uz njenu funkciju člana uprave. U trenutku donošenja navedene Odluke, poslodavac nije ni na koji način regulirao daljnji radnopravni status tužiteljice. Takvim postupanjem tuženik je, kao poslodavac, povrijedio svoju osnovnu obvezu iz radnog odnosa, a to je dati radniku posao, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu. Navodi da je podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava 8. kolovoza 2024., kojim je zahtijevala od tuženika da regulira njen radno pravni status s obzirom na opoziv s funkcije člana uprave. Tuženik nije u zakonskom roku odgovorio na tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava zahtjev, niti otklonio svoje povrede iz radnog odnosa, odnosno nije regulirao status tužiteljice, već je donio odluku o izvanrednom otkazu tužiteljičina ugovora o radu zbog utvrđenih navodnih grubih povreda obveza iz radnog odnosa. Tužiteljica napominje da je i protiv odluke o izvanrednom otkazu podnijela zaseban zahtjev za zaštitu prava, po kojem tuženik još nije postupio. Stoga tužiteljica tužbom zahtjeva da se naloži tuženiku da prestane s povredom obveza iz radnog odnosa te da tužiteljici da posao kao i da se naloži tuženiku da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te poriče osnov same tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je nesporno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika, od 1. listopada 2014. do 14. kolovoza 2024. i to na radnom mjestu „Administrativni referent”, a na kojem radnom mjestu je obavljala poslove koji ulaze u djelokrug navedenog radnog mjesta i to u skladu sa zaključenim Ugovorom o radu. Isto tako nesporno jest da je tužiteljica u periodu od 26. svibnja 2017. do 24. srpnja 2024. obnašala funkciju direktorice Društva. Nesporno je da je član društva tuženika - Društvo za trgovija i uslugi OMNI MEDIKAL DOOEL Skopje (prijevod na hrvatski: Društvo za trgovinu i usluge OMNI MEDIKAL DOOEL Skopje), 24. srpnja 2024., donijelo Odluku o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika, a kojom je s dužnosti direktora društva opozvalo tužiteljicu te za novog direktora imenovalo RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Točno je da je donošenjem Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024. novi direktor preuzeo obnašanje funkcije člana uprave, no tuženik poriče netočne i neosnovane navode tužiteljice kako u trenutku donošenja Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024., poslodavac nije ni na koji način regulirao daljnji radnopravni status tužiteljice te da bi takvim postupanjem tuženik, kao poslodavac povrijedio svoju obvezu iz radnog odnosa, a to je dati radniku posao, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu. Naime, u trenutku donošenja Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024. i nadalje je postojao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zaključen između parničnih stranaka, 1. listopada 2014., za radno mjesto „administrativni referent“, u kojem su detaljno definirani poslovi koje radnik treba obavljati u okviru svojeg radnog mjesta. Stoga su navodi tužiteljice potpuno promašeni. Točno je da je tužiteljica izjavila Zahtjev za zaštitu prava te da tuženik na isti nije odgovorio. Ovo isključivo iz razloga što tuženik smatra da u konkretnom slučaju nema govora o počinjenju bilo kakve povrede obveze iz radnog odnosa, a na koje neosnovano upire tužiteljica. Tuženik ističe kako je točno da je 7. kolovoza 2024. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici. Ovo iz razloga jer je tuženik, kao poslodavac tužiteljice, došao do saznanja o osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa od strane tužiteljice. Naime, tek nakon opoziva tužiteljice s dužnosti direktora društva tuženika, tuženik je napokon stekao mogućnost i uspio izvršiti uvid u financijsku dokumentaciju društva tuženika te je došao do saznanja o teškim povredama obveza iz radnog odnosa od strane ovdje tužiteljice. Naglašava da je tužiteljica, u trenutku donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. kolovoza 2024., bila nenazočna na radu zbog bolesti. Tužiteljica je navedeno bolovanju započela 15. svibnja 2024. i za to čitavo vrijeme nije dolazila na posao zbog privremene nesposobnosti/spriječenosti za rad. Iz izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad, proizlazi kako je tužiteljica koristila neprekidno bolovanje od 15. svibnja 2024. pa do 31. kolovoza 2024. Dakle, u trenutku donošenja Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024., pa sve do 14. kolovoza 2024., kada je tužiteljici prestao radni odnos i kada je tuženik odjavio tužiteljicu, tužiteljica nije dolazila na posao zbog privremene nesposobnosti/spriječenosti za rad, stoga je potpuno nejasno koji to posao i na koji način tuženik nije dao tužiteljici da radi. S time u vezi, tuženik ističe kako je tužiteljica bila potpuno nedostupna tuženiku kao poslodavcu za bilo kakve upite, niti je zaprimala dopise koje joj je putem pošte pokušao dostaviti izravno tuženik kao poslodavac, odnosno putem odvjetnika kao punomoćnika. Svi dopisi vraćeni su na adresu pošiljatelja s naznakom „obaviješten nije podigao pošiljku“. Dakle, s jedne strane tužiteljica, koja je u trenutku donošenja Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024. imala valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sa svim bitnim elementima za postojeći radnopravni odnos između parničnih stranaka i koja nije dolazila na rad zbog privremene nesposobnosti/spriječenosti, sada putem suda potpuno neosnovano traži sudsku zaštitu u vidu „prestanka s povredom obveza iz radnog odnosa tj. traži da joj se da posao.“ Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužiteljicu na plaćanje parničnih troškova s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. Podneskom od 18. rujna 2026. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu navodeći da je bila zaposlena kod tuženika od 1. listopada 2014. temeljem Ugovora o radu za radno mjesto Administrativni referent, ali da je 26. svibnja 2017. tužiteljica imenovana članom Uprave tuženika, te je obavljala dužnost člana Uprave i vodila poslovanje tuženika u cijelosti. Obavljanjem poslova člana Uprave u cijelosti je izmijenjen ugovor o radu, te je Ugovor o radu tužiteljice za radno mjesto Administrativni referent prestao važiti. Opozivom tužiteljice s dužnosti člana Uprave 24. srpnja 2024. prestao je njezin statusnopravni odnos s tuženikom. U takvoj pravnoj situaciji tužiteljica je ostala u obveznopravnom, dakle radnom odnosu s tuženikom. Tužiteljici, međutim, tuženik nakon opoziva s dužnosti člana Uprave nije ponudio bilo kakav ugovor o radu, te ju je time onemogućio da obavlja bilo kakve poslove vezane uz njezin radni odnos sa tuženikom. Neosnovane su tvrdnje tuženika da u tom slučaju vrijedi Ugovor o radu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom za obavljanje poslova Administrativni referent. Taj je Ugovor prestao važiti sklapanjem Ugovora za člana Uprave i on se bez sklapanja novog ugovora, odnosno suglasnosti volje stranaka više nije mogao osnažiti. S obzirom na gore navedeno, tužiteljica je osnovano tražila sudsku zaštitu radi povrede obveza iz radnog odnosa. No, naknadno je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu, te je njezin ugovor o radu prestao. Stoga tužiteljica, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, temeljem čl. 191 st. 2 i čl. 288 st. 2 Zakona o parničnom postupku preinačuje tužbu na način da postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev pod I.) tužbenog zahtjeva kojim sada predlaže da se utvrdi se da je tuženik povrijedio temeljna prava i obveze iz radnog odnosa tužiteljici time što joj nakon opoziva tužiteljice s dužnosti člana Uprave tuženika 24. srpnja 2024. nije ponudio sklapanje ugovora o radu za poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te joj omogućio obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, kao i da se naloži tuženiku da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

4. Tuženik se podneskom od 29. rujna 2025. očitovao na podnesak tužiteljice od 18. rujna 225. navodeći da se protivi preinaci tužbe. Navodi da je tužiteljica uz prvopostavljeni tužbeni zahtjev sada istaknula eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Na opisani način tužiteljica je istaknula drugi zahtjev uz već postojeći, što predstavlja preinaku tužbe, kojoj se tuženik protivi, budući je tužba u predmetnom radnom sporu već dostavljena tuženiku. S time u vezi, tuženik ističe kako je točno da je tužiteljica opozvana Odlukom o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika 24. srpnja 2024., međutim tužiteljica je u predmetnom radnom sporu, tužbu izjavila 9. rujna 2024., dakle nije jasno koje su to okolnosti nastale nakon podnošenja tužbe, a kojim navodom tužitelj pokušava opravdati dopuštenost istaknutog eventualno kumuliranog zahtjeva. Osim toga, protiv Odluke o otkazu Ugovora o radu, tužiteljica je izjavila tužbu pred sudom, radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu, čime tužiteljica de facto priznaje postojanje radnog odnosa temeljem Ugovora o radu, a za kojeg sada tvrdi da je prestao važiti obavljanjem poslova člana Uprave. Opisanim kontradiktornim postupcima, tužiteljica izravno proturječi samoj sebi, te se stječe dojam da niti sama ne zna što traži. Ukoliko sud dopusti preinaku tužbe, tuženik se očituje da je nesporno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika, od 1. listopada 2014. do 14. kolovoza 2024. i to na radnom mjestu „Administrativni referent”, a na kojem radnom mjestu je obavljala poslove koji ulaze u djelokrug navedenog radnog mjesta i to u skladu sa zaključenim Ugovorom o radu. Isto tako nesporno jest da je tužiteljica u periodu od 26. svibnja 2017. do 24. srpnja 2024. obnašala funkciju direktorice Društva. No, nije točno da bi obavljanjem poslova člana Uprave u cijelosti bio izmijenjen gore navedeni Ugovor o radu za radno mjesto „Administrativni referent”, te da bi isti prestao važiti. Tuženik ističe kako se radni odnos zasniva sklapanjem ugovora o radu, u skladu sa člankom 10. Zakona o radu (čime se potvrđuje ugovorna koncepcija radnog odnosa, za razliku od statusne koncepcije koja se primjenjuje kod obnašanja funkcija u trgovačkim društvima). Suprotno tome, funkcija direktora u trgovačkom društvu, predstavlja mandatnu funkciju koja se ne zasniva ugovorom o radu, već odlukom društva sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Stoga je primarno obilježje funkcije direktora statusno, a ne radno. ZOR ne isključuje mogućnost da osoba koja je imenovana za direktora istovremeno bude u radnom odnosu s društvom, ali ne u pogledu obavljanja direktorske funkcije. Takva osoba može obavljati druge poslove temeljem ugovora o radu (npr. kao administrativni referent u konkretnom slučaju), dok funkciju direktora obnaša temeljem odluke, u konkretnom slučaju člana društva tuženika. Stoga je nesporno da su radni i mandatni odnos neovisni jedan o drugome te da radni odnos ne prestaje imenovanjem na direktorsku funkciju; mandatni odnos ne prestaje prestankom radnog odnosa; opoziv s funkcije direktora ne utječe na trajanje radnog odnosa. U slučaju kada je radnik, u konkretnom slučaju tužiteljica, zaposlena temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a tijekom tog radnog odnosa je imenovana za direktora, radni odnos joj nije prestao opozivom s direktorske funkcije, već se tužiteljica vraća na svoje prethodno radno mjesto. S obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju tuženik nije bio ni u kakvoj obvezi ponuditi „bilo kakav Ugovor o radu“ tužiteljici niti je „time onemogućio da obavlja bilo kakve poslove vezane uz njezin radni odnos s tuženikom“, a kako to potpuno neosnovano navodi tužiteljica. Slijedom navedenog, tuženik se ponajprije protivi preinaci tužbenog zahtjeva, podredno tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjev tužiteljice te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

7. Prije svega valja navesti da, iako je tužiteljica preinačila tužbu nakon što je tužba dostavljena tuženiku, sud je procesnim rješenjem od 28. listopada 2025. dopustio preinaku tužbe, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, usprkos tome što se tuženik protivio preinaci tužbe.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da prestane s povredom obveza iz radnog odnosa, te da joj da posao, odnosno zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je tuženik povrijedio temeljna prava i obveze iz radnog odnosa tužiteljici time što joj nakon opoziva s dužnosti člana Uprave društva 24. srpnja 2024. nije ponudio sklapanje ugovora o radu za poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te joj omogućio obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom.

9. Između stranaka nije sporno da je:

- tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu „Administrativni referent“ temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014.

- da je tužiteljica u periodu od 26. svibnja 2017. do 24. srpnja 2024. obnašala funkciju direktorice društva,

- da je 24. srpnja 2024., član društva tuženika - Društvo za trgovija i uslugi OMNI MEDIKAL DOOEL Skopje donijelo Odluku o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika, a kojom je s dužnosti direktora društva opozvalo tužiteljicu te za novog direktora imenovalo RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

10. Između stranaka je sporno je li tuženik donošenjem Odluke o opozivu tužiteljice s dužnosti direktora društva od 24. srpnja 2024. počinio povredu obveze iz radnog odnosa jer je prema navodima tužiteljice onemogućio tužiteljicu u obavljanju poslova koje je do tada obavljala, odnosno između stranaka je sporno je li Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014. sklopljen između parničnih stranaka za radno mjesto Administrativni referent prestao važiti imenovanjem tužiteljice članom uprave - direktorom društva.

11. Iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014., kojeg su sklopili tuženik kao poslodavac i tužiteljica kao radnica, proizlazi da je istim zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu administrativni referent. Odredbom čl. IV. ugovoreno je da obje ugovorne strane mogu redovno ili izvanredno otkazati ugovor, sukladno odredbama Zakona o radu pisanim putem.

12. Uvidom u predmet ovog suda koji se vodi pod brojem: Pr-1368/2024 proizlazi da je tužiteljica u predmetnom postupku podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti i nezakonitosti Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. kolovoza 2024., a i tužiteljica navodima tužbe potvrđuje da joj je tuženik otkazao Ugovor o radu Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu.

13. Odredbom čl. 10. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR), propisano je da se radni odnos zasniva Ugovorom o radu.

13.1. Odredbom čl. 112. ZR, propisano je da ugovor o radu prestaje: 1. smrću radnika, 2. smrću poslodavca fizičke osobe; 3. smrću poslodavca obrtnika, ako u skladu s posebnim propisom nije došlo do prijenosa obrta; 4. prestankom obrta po sili zakona u skladu s posebnim propisom; 5. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme: 6. kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore; 7. sporazumom radnika i poslodavca; 8. danom dostave obavijesti poslodavcu o pravomoćnosti rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti; 9. otkazom te 10. odlukom nadležnog suda.

14. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da su tužiteljica i tuženik zasnovali radni odnos temeljem sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014. za radno mjesto Administrativni referent. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 7. kolovoza 2024. tužiteljici otkazao sklopljeni Ugovor o radu od 1. listopada 2024.

15. Među strankama nije sporno da je tužiteljica za vrijeme trajanja radnog odnosa i to u periodu od 26. svibnja 2017. do 24. srpnja 2024. bila imenovana članom uprave

- direktorom društva. Međutim, suprotno navodima tužiteljice, sklopljeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014. nije raskinut imenovanjem tužiteljice članom uprave – direktorom društva, niti je navedeni Ugovor o radu prestao opozivom tužiteljice s mjesta člana uprave – direktorom društva. Naime, u trenutku donošenja Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024. i nadalje je bio važeći, odnosno i dalje je postojao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zaključen između parničnih stranaka, 1. listopada 2014., za radno mjesto „administrativni referent“, u kojem su detaljno definirani poslovi koje radnik treba obavljati u okviru svojeg radnog mjesta. Stoga je u trenutku donošenja Odluke o opozivu i imenovanju člana uprave – direktora tuženika od 24. srpnja 2024. tužiteljica imala valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sa svim bitnim elementima za postojeći radnopravni odnos između parničnih stranaka.

16. U pravu je tuženik kada ističe da funkcija direktora u trgovačkom društvu predstavlja mandatnu funkciju koja se ne zasniva ugovorom o radu, već odlukom društva sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima te da je primarno obilježje funkcije direktora statusno, a ne radno. Zakon o radu ne isključuje mogućnost da osoba koja je imenovana za direktora istovremeno bude u radnom odnosu s društvom, ali ne u pogledu obavljanja direktorske funkcije. Takva osoba može obavljati druge poslove temeljem ugovora o radu (npr. kao administrativni referent u konkretnom slučaju), dok funkciju direktora obnaša temeljem odluke, u konkretnom slučaju člana društva tuženika. Stoga je u pravu tuženik kada navodi da su radni i mandatni odnos neovisni jedan o drugome te da radni odnos ne prestaje imenovanjem na direktorsku funkciju niti mandatni odnos prestaje prestankom radnog odnosa, kao i da opoziv s funkcije direktora ne utječe na trajanje radnog odnosa. U slučaju kada je radnik, u konkretnom slučaju tužiteljica, zaposlena temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a tijekom tog radnog odnosa je imenovana za direktora, radni odnos joj nije prestao opozivom s direktorske funkcije, već se tužiteljica vraća na svoje prethodno radno mjesto. S obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju tuženik nije ni na koji način povrijedio svoju obvezu iz radnog odnosa donošenjem Odluke o opozivu tužiteljice s funkcije člana uprave – direktora društva od 24. srpnja 2024., jer je i nakon donošenja navedene Odluke tužiteljica i dalje bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014. i to sve dok tuženik nije donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 7. kolovoza 2024., protiv koje je tužiteljica zatražila zaštitu prava pred sudom. Također tuženik nije povriijedio temeljna prava i obveze iz radnog odnosa time što nakon opoziva tužiteljice s dužnosti člana uprave – direktora društva nije ponudio tužiteljici sklapanje nekog drugog ugovora o radu, budući da je u vrijeme donošenja Odluke o opozivu tužiteljice s funkcije člana uprave – direktora društva i dalje bio na snazi sklopljeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2014. za radno mjesto Administrativni tehničar.

17. Slijedom navedenog valjalo je odbiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice.

18. Sud je odbio dokazne prijedloge stranaka za saslušanjem tužiteljice i zz tuženika jer je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke te bi provođenje daljnjih dokaza bilo neekonomično i dovelo bi do bespotrebnog odugovlačenja ovog postupka, a što bi bilo protivno odredbi čl. 10. dalje ZPP.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužiteljica izgubila parnicu, dužna je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troška u cijelosti odbijen.

20. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT) te je tuženiku priznata jednokratna nagrada u visini 250 bodova prema Tbr. 7/2 alineja 1/4 OT (za naviše četiri radnje u postupku i to sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 29. rujna 2025., za sastav podneska od 17. listopada 2025. i za zastupanje na ročištu održanom 28. listopada 2025.) te za svaku daljnju radnju prema Tbr. 7/2 alineja 5 OT po 50 bodova za svaku radnju i to za sastav podneska od 3. studenog 2025. te za zastupanje na ročištu održanom 22. siječnja 2026., dakle ukupno 350 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV od 25% iznosi ukupno 875, 00 eura, koji trošak je dužna platit tužiteljica.

20.1. Tuženiku su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), tekućima od presuđenja do isplate.

21. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak pristojbe na prvostupanjsku presudu, jer isti za tuženika nije niti nastao. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. veljače 2026.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika