Poslovni broj: P-705/2023-40
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici HI , Oton Kužnar i Katarina Šavuk Leko, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hrabar & Partneri iz Zagreba, Gajeva 35 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Ana Bago Martić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 19. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Katarine Šavuk Leko, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika MI, odvjetničke vježbenice iz Zagreba, dana 13. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I.Dopušta se preinaka tužbe tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 8. svibnja 2025.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3214495081, sklopljenog dana 27. rujna 2008. između tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, solemniziranog dana 6. listopada 2008. pri Javnom bilježniku Mariji Ivančić iz Solina, Kralja Zvonimira 75, pod brojem ovjere: OV-22684/08, u dijelu odredbe koja glasi:. „…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“
III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 25.300,92 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.998,92 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 13. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužitelj ĆI u tužbi tvrdi je dana 27. rujna 2008. sklopio s tuženikom Zagrebačka banka d.d. , Zagreb Ugovor o namjenskom kreditu br. 3214495081, koji je solemniziran dana 6. listopada 2008. pri Javnom bilježniku Mariji Ivančić iz Solina, Kralja Zvonimira 75, pod brojem ovjere: OV22684/08 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 251.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF, s time da je utvrđeno kako prvi anuitet iznosi 1.425,16 CHF, a tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF te nadalje tužitelj tvrdi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj : P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, a osim troga tužitelj tvrdi da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR i tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom dana 13. iječnja 2016. zaključio Dodatak Ugovora o kreditu te solemnizirao isti dana 27. siječnja 2016. pred javnim bilježnikom Milom Čipičić iz Splita, Gundulićeva 20 pod poslovnim brojem: OV-869/16, s time da u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. , kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF pa slijedom navedenog, utvrđena ništetnost nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat bio u bitnome drugačiji te bi tužitelj bio u pretplati i tužitelj navodi da posljedicu koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu ,,Franak'' jest ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit pa s obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe kojom je ugovoreno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31.prosinca 2008. , to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje u tekstu: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, jer prema članku 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ i sukladno st. 3. istog članka Zakona „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“, a prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“ dok je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-dalje : ZPP ) propisano da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ , a prema čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (,,Narodne novine '' br. 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“ i nadalje tužitelj tvrdi da je prema izračunu tužitelja, tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 171.330,02 kn , zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a što po fiksnom tečaju konverzije kune u euro (7,53450) iznosi 22.739,41 EUR-a tako da tužitelj tužbom traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3214495081, sklopljenog dana 27. rujna 2008. između tužitelja i tuženika,koji je solemniziran dana 6. listopada 2008. pri Javnom bilježniku Mariji Ivančić iz Solina, Kralja Zvonimira 75, pod brojem ovjere: OV-22684/08, u dijelu odredbe koja glasi:. „…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“ , zatim tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 22.739,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je podneskom od dana 8. svibnja 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 25.300,92 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. , a osim toga traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude dok deklaratorni tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
3.
Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3214495081 od 27. rujna 2008. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 251.000,00 CHF te stavlja prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te bi tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti te tuženik navodi da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane PI. tako da tuženik predlaže da se tužba tužitelja odbaci , a podredno tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te prigovara da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužitelj činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 13. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja, kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužitelj je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 30. rujna 2015. , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 11.783,91 EUR , ali tuženik ističe da taj iznos , koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika pa tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa na ime navodne razlike u glavnici te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje te tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove ZZP-a te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, dalje: ZPK), jer predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a te se ZKP uopće niti ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od 251.000,00 CHF , odnosno iznos od 1.125.374,31 kn pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Pregled otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015., uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. ( list 11 te 212 spisa ),uvid u Solemnizaciju privatne isprave Javnog bilježnika iz Splita Mile Čipčić broj. OV-869/16 od 27. siječnja 2016. ( list 12 spisa ), uvid u Promet po kreditu / Specifikacija uplata ( list 14 do 21 spisa ), uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 13. siječnja 2016., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 28 spisa te list 38 i 39 spisa, kao i list 246 i 247 spisa ), uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj ugovora : 3214495081 od 27. rujna 2008., uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Solina Marije Ivančić broj: OV-22684/08 od 6. listopada 2008., uvid u Obavijest tuženika tužitelju od 12. studenog 2015., uvid u izračun konverzije na dana 30. rujna 2015. ( list 208 do 211 spisa ) , uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu ( list 216 i 217 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 234 do 236 spisa ),uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba, uvid u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 10. travnja 2025. i 2. studenog 2025. te je saslušan tužitelj ĆI .
5. Nesporno je da je tužitelj ĆI , kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 27. rujna 2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:3214495081 kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 251.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 360 mjeseci te da je namjena kredita kupnja stana, što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja i to prvi anuitet u iznosu od 1.425,16 CHF te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 5,50 % godišnje ili redovna kamata , koja je prema tom Ugovoru promjenjiva , a utvrđuje se kao tromjesečni EURIBOR uvećan za 2,00 p.p. u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
6.
Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika iz Solina Marije Ivančić broj: OV-22684/08 od 6. listopada 2008.
7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 13. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 215.652,23 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.505.419,05 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 290 mjesečnih rata i da postoji manje plaćeni iznos po kreditu u iznosu od 12.066,54 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik iznosi 147.831,56 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
8. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR solemniziran od strane Javnog bilježnika iz Splita Mile Čipčić broj: OV-869/16 od 27. siječnja 2016.
9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3214495081, sklopljenog dana 27. rujna 2008. između tužitelja i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, solemniziranog dana 6. listopada 2008. pri Javnom bilježniku Mariji Ivančić iz Solina, Kralja Zvonimira 75, pod brojem ovjere: OV-22684/08, u dijelu odredbe koja glasi:. „…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“, da li je tužitelj aktivno legitimiran , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru, sporna je visina i pravna osnova tražbine tužitelja i sporan je tijek zateznih kamata.
10. Tužitelj ĆI saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da su on i supruga željeli kupiti stan u [adresa], a da bi to mogli učiniti bilo je potrebno da uzmu kredit i on se odlučio da pokuša uzeti kredit kod Zagrebačke banke . Tužitelj navodi da je kod tuženika uzeo kredit na iznos od 251.000,00 CHF, a namjena kredita bila je kupnja stana , a od strane Banke mu je taj kredit ponuđen kao najpovoljniji, a to što je bio najpovoljniji kredit odnosilo se i na kamatnu stopu. Tužitelj navodi da u to vrijeme nije vršio neku komparaciju kredita već mu je bio cilj da uzme što prije kredit u svrhu rješavanja stambenog pitanja i da se to što prije riješi. Tužitelj tvrdi da u trenutku kada je uzimao predmetni kredit , u banci mu je rečeno da ugovor sadrži valutnu klauzulu, ali mu tada nije bio jasno što znači valutna klauzula, a to mu je postalo jasno kada je počeo otplaćivati rate kredita i ta valutna klauzula odnosila se na valutu CHF i rast tečaja , a prvotna mjesečna rata je bila oko 4.000,00 kn da bi tijekom otplate kredita došla do 8.000,00 kn i to zbog rasta CHF. Tužitelj navodi da ga u Banci nisu upozoravali na to da bi moglo doći do tolikog porasta tečaja CHF, a isto tako mu nije u banci spomenuto da bi Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune prema CHF, kao što to čini u odnosu na tečaj kune prema EUR. Tužitelj tvrdi da je pročitao ugovor, ali mu je zapravo bilo najvažnije da što prije dobije kredit. Nadalje, tužitelj navodi da je išao kod Javnog bilježnika radi solemnizacije tog ugovora i jedino se sjeća da mu je Javni bilježnik rekao da je njegova dužnost da uredno plaća mjesečne rate, ali mu Javni bilježnik nije ništa pojašnjavao glede valutne klauzule i stabilnosti tečaja CHF. Tužitelj tvrdi da je plaćao kredit dok je mogao, a nakon što je utvrđeno da postoji mogućnost konverzije tada je otišao u banku i sklopljen je Dodatak Ugovora i tim Dodatkom je kredit iz valute CHF ,,prebačen'' u valutu EUR te je konverzijom glavnica u početku bila 3.000,00 EUR , a glavnica je iznosila 149.500,00 EUR pa bi proizlazilo da je kroz 7 godina vratio 3.000,00 EUR te tužitelj tvrdi da je potpisao takav Dodatak Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da iako je i valuta EUR , što se tiče stabilnosti varirala i prema gore i prema dolje, ali je mjesečna rata bila puno stabilnija nego ranije. Tužitelj navodi da još nije otplatio taj kredit. Nadalje, tužitelj navodi da u vrijeme kada je sklapao Ugovor o kreditu nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke, a 2014. je otvorio vlastitu tvrtku i sada je njegova tvrtka u stečaju , odnosno brisana je iz sudskog registra. Tužitelj navodi da više ne živi u stanu kojeg je kupio na kredit , a u tom stanu je ostala živjeti njegova bivša supruga dok je on u tom stanu živio do 2020. godine. Tužitelj tvrdi da je stan površine 78 m2, a da ne iznajmljuje predmetni stan. Tužitelj navodi da mu bankarski službenik nije objasnio, koji parametri utječu na kamatnu stopu i nije ga osobni bankar upozorio na nagli porast tečaja CHF, a ističe da je sklopio ugovor u CHF, a ne u EUR zbog kamatne stope koja je bila povoljnija u CHF. Tužitelj navodi da iako je diplomirani pravnik ne radi u struci, a niti je u struci radio.Tužitelj tvrdi da je otplaćivao predmetni kredit putem trajnog naloga, odnosno od plaće , koju je ostvarivao u to vrijeme i da je do 2020. sam otplaćivao predmetni kredit, a nakon toga je supruga preuzela otplatu kredita i to nakon razvoda , a to je i bio dogovor sa suprugom. Tužitelj navodi da je većina odredbi iz ugovora za njega bila nerazumljiva, ali da zbog hitnosti kredita nije dublje ulazio u odredbe ugovora o kreditu.
11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
12. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani mogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kam atnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutn e kla uzule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije moga o znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.
13. Naime, kako i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi , rečeno mu je prije uzimanja kredita da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
14. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
15. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo , značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita te niti nije znao niti mu je objašnjeno u banci što znači valutna klauzula.
16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu u dijelu odredbe čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora , koja glasi:. „…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“ radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.
18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet FI protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 13. siječnja 2016, Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vračeno,sve ono što je preplatio.
24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
25. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: promjene tečaja CHF u odnosu na kunu na dan korištenja kredita u odnosu na kamatnu stopu na dan plaćanja , izračuna razlike između početne kamatne stope i stope na dan plaćanja anuiteta , ( razlike u tečaju u CHF ), izračuna novčanog iznosa izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima , kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK , koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK , koji je vrijedio na dan isplate kredita, ( konverzija kredita ) je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita do konverzije , kao i je li pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita ( CHF -EUR ).
27. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 729,55 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), zatim razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 10.957,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, pozitivni iznosi), nadalje negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -56,83 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, negativni iznosi) te nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do dana obračuna konverzije, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala razlika (manje priznati iznos preplate) s danom 30. rujna 2015. iznosi 15.222,78 EUR, a odnosi se na 11.686,67 EUR glavnice i 3.536,12 EUR zateznih kamata, ako se promatraju samo pozitivne razlike ili 15.118,51 EUR, a odnosi se na 11.629,83 EUR glavnice i 3.488,68 EUR zateznih kamata, ako se promatraju i pozitivne i negativne razlike te vještak navodi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
28. Tužitelj je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da ono nije potpuno te da je potrebno izraditi dopunu istog i to na okolnosti : koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražen u kunama na dan konverzije 30.rujna 2015. , tužitelju od strane banke više obračunato u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika iznosi razlika kada se na navedeni iznos nadoda manjak iz konverzije koji je banka obračunala prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015), pri čemu navedeno valja izraziti u valuti EUR te da izrazi sumu iznosa izraženih u osnovnom nalazu te iznosa izraženog u dopuni vještačenja, a koji skupno čine potraživanje tužitelja prema tuženiku.
29. Financijski vještak je dana 10. travnja 2025. dopunio svoj nalaz i mišljenje tako da navodi da : razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 729,55 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), zatim razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 10.957,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, pozitivni iznosi), a negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -56,83 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, negativni iznosi) te nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do dana obračuna konverzije, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala razlika (manje priznati iznos preplate) s danom 30. rujna 2015. iznosi 15.222,78 EUR, a odnosi se na 11.686,67 EUR glavnice i 3.536,12 EUR zateznih kamata, ako se promatraju samo pozitivne razlike ili 15.118,51 EUR, a odnosi se na 11.629,83 EUR glavnice i 3.488,68 EUR zateznih kamata, ako se promatraju i pozitivne i negativne razlike dok razlika između nedospjele glavnice preostale nakon konverzije (147.831,56 EUR) i nedospjele glavnice kakva bi bila da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita iznosi 88.785,90 kn (11.783,91 EUR), a ako se taj iznos umanji za manjak utvrđen u konverziji (-12.066,54 kn) preostaje iznos od 76.719,36 kn (10.182,41 EUR ), suma iznosa izraženih u osnovnom nalazu te iznosa izraženog u ovoj dopuni iznosi 25.405,19 EUR, a odnosi se na 21.869,07 EUR glavnice i 3.536,12 EUR zateznih kamata, ako se promatraju samo pozitivne razlike ili 25.300,92 EUR, a odnosi se na 21.812,24 EUR glavnice i 3.488,68 EUR zateznih kamata, ako se promatraju i pozitivne i negativne razlike, , a tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ,koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
30. Tuženik je osporio dopunsko financijsko vještačenje u dijelu u kojemu vještak izračunava tzv. razliku u glavnici zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški, , jer prema vještaku razlika između glavnica na dan 30.rujna 2015. iznosi 88.785,90 HRK, a pravilnim izračunom razlika između glavnica eventualno bi mogla iznositi 75.248,53 HRK s obzirom da je na datum 30.rujna 2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 1.128.262,00 HRK, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu iznosila 218.460,72 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos od 1.053.013,47 HRK pa stoga tuženik smatra da je to ispravan način obračuna razlike u glavnici te da je metoda kojom računa vještak neprecizna.
31. Financijski vještak se pisanim putem očitovao na gore navedene primjedbe tuženika navodeći da je zadatak o kojem se trebao očitovati dopunskim nalazom i mišljenjem od 10. travnja 2025. između ostaloga bio : koliki je kunski iznos preostale glavnice izražen u kunama na dan konverzije 30.rujna 2015., tužitelju od strane banke više obračunato u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, dakle, zadatak je bio razliku glavnice računati samo u odnosu na primjenu ugovorenog tečaja CHF na dan isplate kredita, a ne i u odnosu na primjenu inicijalne kamatne stope i u tom smislu se izračun razlike glavnice računa u odnosu na iznos glavnice izražen u CHF prema stvarnom otplatnom planu (sa svim promjenama kamatne stope), a ne u odnosu na usporedni otplatni plan kakav bi bio da je za cijelo vrijeme otplate kredita (do 30. rujna 2015.) bila primjenjivana inicijalno ugovorena kamatna stopa te nadalje tuženik prigovara dopunskom nalazu i mišljenju u smislu kako je prilikom izračuna razlike u glavnici korištena pogrešna metoda, odnosno kako razlika između glavnica iznosi 75.248,53 kn s obzirom da je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 1.128.262,00 kn, a nedospjela glavnica prema inicijalnom otplatnom planu 1.053.013,47 kn i uzimajući u obzir navedene prigovore tuženika, vještak ističe kako su izračuni iz dopunskog nalaza i mišljenja izvršeni na temelju postavljenog zadatka od suda prema kojem je vještak trebao izračunati razliku između nedospjele glavnice preostale nakon konverzije (utvrđena u iznosu od 147.831,56 EUR -1.128.262,00 kn)) i nedospjele glavnice kakva bi bila da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni (inicijalni) tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita (utvrđena u iznosu od 215.652,23 CHF /1.039.476,10 kn), a ne nedospjele glavnice prema inicijalnom otplatnom planu (obračun s fiksnom kamatnom stopom i ugovorenim (inicijalnim) tečajem) tako da vještak ostaje u cijelosti kod utvrđenja iz osnovnog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu.
32.
Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na dopunsko očitovanje financijskog vještaka.
33. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaku Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje , kao i dopuna istog jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je uzeo u obzir uplate tužitelja , kao i iznose u konverziji te je to sve prikazao u tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja.
34. Sud je prema nalazu i mišljenju te dopuni istog od strane financijskog vještaka vještaka utvrdio da ako se promatraju pozitivne i negativne tečajne razlike glavnica tražbine iznosi 21.812,24 EUR te zatezne kamate iznose 3.488,68 EUR , odnosno sveukupno 25.300,92 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je valjalo odlučiti , kao u toč. III. izreke presude.
35. Osim navedenog iznosa od 25.300,92 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015.
36.
Tuženik ističe kako se izričito protivi preinaci tužbe od strane tužitelja iz podneska od 8. svibnja 2025. , jer tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu sveukupnog iznosa od 22.739,41 EUR , od čega iznos od 11.783,91 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. rujna 2015. potražuje s osnove razlike u glavnici dok iznos od 10.955,50 EUR (preostali iznos) zajedno s zakonskim zateznim kamatama potražuje s osnove navodne ništetnosti odredaba ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu dok podneskom od dana 8. svibnja 2025. tužitelj specificira svoj tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 25.300,92 EUR s zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli s zakonskim zateznim kamatama te s osnove navodne razlike u glavnici tako da je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u visini od 2.561,51 EUR.
37. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio i uredio tužbeni zahtjev nakon provedbe financijskog vještačenja , jer sud i stranke u postupku nemaju stručnih znanja utvrditi točan iznos potraživanja pa je tužitelj tek po provedbi financijskog vještačenja mogao točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev, a tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.
38. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužitelja nije osnovan .
39. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, sukladno s čl. 502.c ZPP-a i ima pravni interes za podnošenje tužbe .
40. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
41. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan, jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 8. svibnja 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .
42. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana za osobne potrebe kako to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu tvrdi tužitelj, jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.
43. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
44. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj je tijekom otplate kredita imao tvrtku čije sjedište nije bilo u stanu kupljenom na kredit , a i tvrtka je brisana iz sudskog registra , s time da je tužitelj koristio stan za svoje osobne potrebe, za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji i taj stan nije bio iznajmljivan, što proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja
45. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba te bi tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti te tuženik navodi da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane PI.
46. Prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj, kao korisnik kredita s tuženikom , kao kreditorom sklopio kredit i tužitelj je prvenstveno obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takav je evidentiran u poslovnim knjigama tuženika , a za tuženika je bilo bitno da tužitelj plaća rate kredita , s time da iz prometa po kreditu priloženom uz tužbu ne proizlazi niti jedna uplata od strane PI, naprotiv iz prometa po kreditu je evidentno da je tužitelj kredit isplaćivao sa svog računa na temelju trajnog naloga slijedom čega je za svaku takvu isplatu naznačeno upravo „ ĆI“, ali i u slučaju da su treće osobe platile pojedinu ratu kredita , to su učinile u ime i za račun tužitelja po broju i partiji kredita , koji glase na tužitelja.
47. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove ZZP-a te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, dalje: ZPK), jer predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a te da se ZPK uopće niti ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od 251.000,00 CHF , odnosno iznos od 1.125.374,31 kn.
48. Takve tvrdnje tuženika nisu osnovane ,jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 27. rujna 2008. , a ZPK je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora pa se taj Zakon ne primjenjuje u konkretnom slučaju tako da nema osnova za odbacivanje tužbe tužitelja.
49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr. 7/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 29. 3. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 11. 6. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 11. 7. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 12. 11. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 13. 11. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 7. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 4. 7. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 8. 10. 2025. po tbr 9/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 19. 1. 2026. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 5.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.250,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 299,46 EUR i troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 299,46 EUR , kao i troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 6.998,92 EUR na koji iznos teku zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a od dana donošenja prvostupanjske presude dana 13. veljače 2026.
50. Tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka , koji se odnose na zastupanje po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude dana 13. veljače 2026., jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na to ročište tako da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od
125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom
51. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 EUR .
U Zaboku 13. veljače 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Odvjetničko društvo Hrabar & Partneri iz Zagreba, Gajeva 35,
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba
