REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-66/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i Partneri d.o.o Slavonski Brod, Ante Starčevića 40, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupane po Odvjetničkom društvu Leko i Partneri, Domagojeva br. 18., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 6.999,78 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 13. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja, opunomoćenice tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012414711 od 17. travnja 2007. sklopljenog između tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 4. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 89.980,00 po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (u dijelu članka 1. i članka 7. ugovora).

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50,OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 6.999,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-103,79 eur od dana 01.02.2011. do isplate,

-137,79 eur od dana 01.03.2011. do isplate,

-130,31 eur od dana 01.04.2011. do isplate,

-131,44 eur od dana 01.05.2011. do isplate,

-146,29 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-153,21 eur od dana 01.07.2011. do isplate,

-178,28 eur od dana 01.08.2011. do isplate,

-97,92 eur od dana 10.09.2011. do isplate,

-91,90 eur od dana 11.10.2011. do isplate,

-92,92 eur od dana 11.11.2011. do isplate,

-92,16 eur od dana 10.12.2011. do isplate,

-99,29 eur od dana 02.01.2012. do isplate,

-104,24 eur od dana 01.02.2012. do isplate,

-104,61 eur od dana 01.03.2012. do isplate,

-101,29 eur od dana 01.04.2012. do isplate,

-102,26 eur od dana 11.05.2012. do isplate,

-104,55 eur od dana 12.06.2012. do isplate,

-102,03 eur od dana 01.07.2012. do isplate,

-102,85 eur od dana 01.08.2012. do isplate,

-101,47 eur od dana 01.09.2012. do isplate,

-98,22 eur od dana 11.10.2012. do isplate,

-102,41 eur od dana 10.11.2012. do isplate,

-101,49 eur od dana 11.12.2012. do isplate,

-103,14 eur od dana 11.01.2013. do isplate,

-96,83 eur od dana 09.02.2013. do isplate,

-96,22 eur od dana 12.03.2013. do isplate,

-101,72 eur od dana 11.04.2013. do isplate,

-1.986,18 eur od dana 12.04.2013. do isplate,

-84,18 eur od dana 11.06.2013. do isplate,

-79,64 eur od dana 11.07.2013. do isplate,

-84,88 eur od dana 10.08.2013. do isplate,

-86,90 eur od dana 11.09.2013. do isplate,

-89,64 eur od dana 11.10.2013. do isplate,

-89,89 eur od dana 12.11.2013. do isplate,

-92,46 eur od dana 11.12.2013. do isplate,

-88,42 eur od dana 11.01.2014. do isplate,

-60,83 eur od dana 11.02.2014. do isplate,

-61,86 eur od dana 11.03.2014. do isplate,

-61,22 eur od dana 11.04.2014. do isplate,

-60,09 eur od dana 10.05.2014. do isplate,

-59,89 eur od dana 03.06.2014. do isplate,

-60,05 eur od dana 01.07.2014. do isplate,

-62,05 eur od dana 01.08.2014. do isplate,

-63,49 eur od dana 01.09.2014. do isplate,

-63,17 eur od dana 01.10.2014. do isplate,

-64,55 eur od dana 01.11.2014. do isplate,

-65,52 eur od dana 01.12.2014. do isplate,

-65,00 eur od dana 01.01.2015. do isplate,

-65,72 eur od dana 16.01.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.03.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.04.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.05.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.06.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.07.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.08.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.09.2015. do isplate,

-65,69 eur od dana 01.10.2015. do isplate, i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.263,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. 2. 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. UN podnio je tužbu protiv Privredne banke Zagreb d.d. Ističe da su stranke dana 17.4.2007. godine sklopile ugovor o kreditu broj 9012414711, temeljem kojega ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 89.980,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita sa rokom vraćanja od 324 mjeseca, time da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

1.1. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem čl. 4. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15 % godišnje. Istim čl. kamatna stopa je određena kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora.

1.2. Tužitelj tvrdi da se radilo o tipskom ugovoru kreditora, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnost utjecati tako da stranke nisu posebno pregovarale o ugovornoj kamati. Tuženik je tako za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

1.3. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 2. izreke, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.4. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

1.5. Nadalje navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.6. Također je i člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.7. Tužitelj ističe da su parnične stranke sklopile dana 17.12.2015. godine Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012414711 temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 – 102/2015), kojim Aneksom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1.8. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 14.04.2007. godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

1.9. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

– kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

1.10. Slijedom navedenoga, predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi određenu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor te da utvrdi ništetnim odredbe čl. 4. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i naloži tuženiku isplatu iznosa na ime stečenog bez osnove koji iznos će biti utvrđen po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijskog knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 21-28) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je sjedište tuženika u Zagrebu tako da je sukladno čl. 48 ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu utuženog potraživanja ističući kako su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012414711 od 17. 12. 2015. izmijenile međusobni kreditni odnos. Ističe da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR.

2.2. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključuju sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate.

2.3. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tome kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja.

2.4. Predmetni dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju a iz odredbe čl. 19e st.6. istog Zakona proizlazi zaključak da ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

2.5. Uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređeni su kao preplata.

2.6. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava ( sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate.

2.7. Tužitelj ističe da iz predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata.

2.8. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima nije dužnikova obaveza iz kredita ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovom postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata" po kreditu u CHF neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

2.9. Tuženik nadalje, ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoj povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

2.10. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilj utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

2.11. Tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, tako da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.12. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

2.13.Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinjavala sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.14. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

2.15. Svaki poslovni odnos je najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovorenim stranama takvoga odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može pomoći ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

2.16. Sklapanje ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz je stvarne volje ugovornih strana, tužitelj je bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istoga ugovora proizlaze, stoga je zahtjev za utvrđenje ništenosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan u cijelosti.

2.17. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokoga trgovačkoga suda RH, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi.

2.18. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorene strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

2.19. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovorenih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.

2.20. Budući da ni jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu.

2.21. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

2.22. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene.

2.23. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi. korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.0, Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja u CHF, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

2.24. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovorenoj kamatnoj stopi.

2.25. Napokon neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promijeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.26. No, iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama, HNB-a je bio stava da se obavještenje putem sredstava javnog priopćenja ima smatrati urednim, a tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

2.27. Slijednom navedenog, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/ trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovorenih stranaka bila ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.

2.28. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja.

2.29. Tuženik ističe da svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope, javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o određenim kriterijima.

2.30. Budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, očito da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača, niti bili kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.

2.31. Tuženik ističe da iz svih relevantnih zakona koji ureduju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovaranje varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti, ne može biti ništetna.

2.32. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva.

2.33. Tuženik ističe i prigovor zastare a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava tako da se primjenjuju odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu tuženika, tužitelj ističe da je prigovor zastare neosnovan jer je vođenjem kolektivnoga spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO/05, dakle da je zastara restitucijskih zahtjeva bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe dana 4.4.2012. godine i počela je ponovno teći od dana kada je postala pravomoćna odluka u povodu te tužbe Trgovačkoga suda u Zagrebu P-1401/2021 koja je u odnosu na ništetne ugovorene odredbe o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 13.6.2014. godine, tako da zastarni rok teče do 14.6.2019. Tužitelj nadalje ističe da, unatoč ugovorenoj konverziji, ima pravni interes ustati sa tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva a koje shvaćanje je zauzeo i VSRH u rješenju br. Rev-2868/18.

4. Tuženik u podnesku od 30.10.2019. (list 121-127) ističe da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Smatra da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu pa tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.

4.1. Također ističe da je tužbeni zahtjev usmjeren ostvarivanju prava protivnih Zakonu u potrošačkom kreditiranju. Navedenim zakonom je detaljno propisan način provođenja konverzije i kod provedbe konverzije ništa nije prepušteno na volju ugovornim stranama.

4.2. Potrošači, korisnici kredita koji su prihvatili izračun konverzije i sklopili novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu denominiran u EUR, odnosno denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, došli su u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u EUR. Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju toga ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke, jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

4.3. U podnesku od 24.12.2020. (list 141) posebno napominje da su svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakoga potrošača koji je isti prihvatio. Osim toga i Vrhovni sud je izrijekom potvrdio da se radi o sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentinim odredbama zakona, isti su kao takvi u potpunosti pravno valjani te nema mjesta isticanju ništetnosti takvih dodataka u bilo kojem kontekstu, niti njihovom osporavanju na bilo koji način.

5. Podneskom od 7. 4. 2023. (list 151-155) tužitelj je preinačio tužbu na način da ističe drugi tužbeni zahtjev odnosno uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnima ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope jednostranim odlukama tuženika te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena kamatnih stopa u razdoblju od 17. travnja 2007. do 1. siječnja 2014., postavlja i tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnima ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita kao i kamate vežu za valutu švicarski franak te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena valute za vrijeme od 17. travnja 2007. do 17. prosinca 2015. kada je provedena konverzija ugovora o kreditu.

5.1. Tužitelj ističe da ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne te za postavljanjem kondemnatornog dijela tužbe. Ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu („Narodne novine“ broj: 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su se odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom.

5.2. Smatra da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka predmetnog postupka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj kao potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koja mu pripada (tako i prema presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.). Stoga je u predmetnom postupku potrebno utvrditi koji je iznos tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadna povišenja kamatnih stopa te dane kada su pojedine preplate izvršene za utuženo razdoblje od 17. travnja 2007. do 1. siječnja 2014., zatim koji je iznos tužitelj preplatio uzimajući u obzir srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita i naknadni rast tečaja CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za utuženo razdoblje od 17. travnja 2007. do 17. prosinca 2015., zatim je od utvrđenih iznosa preplata potrebno odbiti iznos preplate koji je tužitelju priznat provedenom konverzijom 17. prosinca 2015., kako bi se došlo do stvarnog iznosa preplata tužitelja, prikazanog po svakom pojedinom plaćenom anuitetu.

5.3. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

5.4. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio stav nižestupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

5.5. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

5.6. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

5.7. Slijedom navedenoga predlaže da sud utvrdi ništenim odredbe ugovora o kreditu od 17. travnja 2007. sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora ( u dijelu čl. 4 ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 89 980,00 po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju, tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja ( u dijelu čl. 1 i dijelu čl. 7. ugovora) kao i da sud naloži tuženiku da na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju te po osnovi preplaćenih kamata plati ukupan iznos od 10.617,82 EUR.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj : 9012414711 zaključen između stranaka dana 17.4.2007., dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012414711 od 19.8.2011., dodatak ugovoru o kreditu broj : 9012414711 od 17.12.2015., dodatak ugovoru o kreditu :9012414711 od 11.4.2013., u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 7.10.2025. (list 350-378), saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge spisu.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti, odlučivši kao u izreci presude pod točkom I i II.

8. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 17.4. 2007. god. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012414711, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 89.980,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 324 mjeseca, kao i da je na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila 4,15 % godišnje a korisnik kredita se obvezao banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, kao i da su dana 17.12.2015. godine stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj: 9012414711 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

9. Sporna je međutim mjesna nadležnosti ovoga suda, osnova i visina tužbenog zahtjeva, te zastara potraživanja.

10. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.

10.1. Naime, odredbom čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženoga ugovora o kredita se može utvrditi kako je tuženika kao kreditora zastupala MN, zaposlena u poslovnici tuženika u Požegi, tako da je tužitelj mogao tužbu podnijeti i nadležnom Općinskom sudu u Požegi u smislu čl. 59. ZPP-a.

10.2. Osim navedenoga, sud zaključuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 11. ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu Zakona o zaštiti potrošača narodne novine (79/07 i 125/07- dalje u tekstu: ZZP.) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno na čelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.3. O odredbi čl. 11. citiranog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, kojeg je pripremila upravo navedena banka, ugovorne strane nisu pregovarale tako da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Naime, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da se radilo o tipskim ugovorima te da nisu pregovarali o mjesnoj nadležnosti suda.

10.4. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo je i stav VSRH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 5. studenog 2020. na kojem je donesen Zaključak br. Su-IV-308/2020.

10.5. Imajući u vidu navedeno, sud zaključuje da je odredba čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je odlučio kao u točki I izreke rješenja, odbivši prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

13. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 17.4. 2007. utvrđeno je da je prema čl. 1 i 7. tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 89.980,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, sa rokom vraćanja od 324 mjeseca, uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Prema čl. 4.1. ugovora, korisnik kredita se obvezao na kredit u otplati platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,15%.

14. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu) te odredba čl 4.1. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

15. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit u 4. mj. 2007 god u Privrednoj banci u iznosu od oko 90.000,00 franaka. Kredit je iskoristio za kupnju kuće u kojoj stanuje i od iste nije ostvarivao nikakve prihode odnosno ne iznajmljuje ju. Bio je klijent PBZ-a, te nakon što je odlučio dići kredit koji mu je bio potreban za kupnju kuće, otišao je na razgovor kod osobne bankarice MN. Sa istom je razgovarao o svim opcijama, misli da se kredit nudio u eurima i francima, no, osobna bankarica mu je prezentirala kredit u CHF kao najpovoljniji jer je bila najniža kamatna stopa a i znao je da tečaj franka stabilan. Znao je da može biti kamatna stopa viša i niža jer je kredit bio sa promjenjivom kamatnom stopom ali nije znao o kojim parametrima ovisi ta promjena niti je mislio da će se kamatna stopa značajno povećati. Znao je što znaci valutna klauzula i da se rata može povećati zbog promjene tečaja no nisu ga u banci upozorili na rizik sklapanja ugovora u CHF jer HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tu valutu kao što šiti u odnosu na EUR. To nije znao niti ga je tko u banci na to upozorio. Pretpostavljao je da rate mogu otići gore zbog promjene kamatne stope i tečaja ali da će otići gotovo 80 % u odnosu na početne, to nije mogao znati i sigurno ne bi niti podigao kredit pod takvim uvjetima. U trenutku kada je dizao kredit, bio je solventan i mogao je otplaćivati rate kako su bile navedene u otplatnom planu. Međutim, kako su rate otišle za 80 % bilo mu je otežano otplaćivati rate posebno jer je supruga bila nezaposlena. Prije nego što je donesen Zakon o konverziji, morao je produžiti rok povrata kredita kako bi si smanjio rate jer ih nije mogao otplaćivati. Nakon što je donesen Zakon o konverziji išao je u banku interesirati se jer se bojao da će franak i dalje rasti i činilo mu se da je sve bolje nego ostati zadužen u švicarcima. Nakon što se odlučio na konverziju, banka mu je sačinila obračun i pristao je na konverziju jer nije imao izbora. U trenutku sklapanja Dodatka ugovoru nije znao da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu u CHF ništetne. Znao je da nije sa konverzijom u potpunosti obeštećen ali to nije mogao dokazati. U trenutku sklapanja osnovnog ugovora znao je kolika mu je financijska obaveza, međutim, nije mogao znati koliko će ona u budućnosti iznositi do kraja otplate kredita. Nisu pojedinačno pregovarali o odredbama ugovora a posebno ne o mjesnoj nadležnosti i smatrao je da bi u slučaju spora bio nadležan Općinsku sud u Požegi. Banka je sačinila ugovor koji je potpisao i dao na solemnizaciju, a prilikom potpisa ugovora nije tražio neko pojašnjenje jer mu je bilo bitno koliko iznose rate i da ih može otplaćivati. Prilikom solemnizicije ugovor mu nije čitan niti su objašnjavane odredbe ugovora. Dobio je unaprijed sastavljen ugovor od strane banke. Kad je dobio izračun banke prije sklapanja ugovora o konverziji nije podnosio nikakav prigovor jer je vjerovao da su mu ponudili stvarno stanje. Nije mu niti javni bilježnik pročitao a niti pojasnio odredbe aneksa ugovora, a on nije tražio pojašnjenje ugovora ni od banke niti od bilježnika.

16.1. Iz iskaza tužitelja, kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

16.2. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

17. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu (čl. 1. i 7. ugovora) te kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( čl. 4.1. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

18. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18.2. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

19. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

19.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

19.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu od 17.12.2015. nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

19.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

20. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 7.10.2025. (list br.350- 376), koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnim.

20.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka (list 370) proizlazi da sve ukupne razlike samo više plaćenih anuiteta ( kada su redovne kamatne stope bile veće u odnosu na početno ugovorene i kada je srednji tečaj tuženika u otplati kredita bio veći u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita) iznose 77.475,36 HRK koji iznos je umanjio za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 24.735,49 HRK, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa u otplati kredita u CHF iznosi više plaćeno 6.999,78 EUR / 5.2739,87 HRK.

20.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 7.10.2025. te je sukladno istom podneskom od 27.10.2025 ( list 384-386) uskladio tužbeni zahtjev potražujući na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ukupan iznos od 6.999,78 EUR.

20.3. Tuženik je u podnesku od 30.10.2025. (list 387-390) osporio nalaz i mišljenje vještaka iznoseći prigovore pravne prirode. Posebno napominje da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da HNB štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kad dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF.

21. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio dakle temeljem nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka od 7.10. 2025., iz kojega proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova povećanja kamate i valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 24.735,49 HRK po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 6. 999,78 EUR koji iznos je dosudio tužitelju, odlučivši kao pod točkom II izreke presude.

22. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je presuda Trgovačkoga suda, koja se odnosi na utvrđenje ništenosti promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13.6.2014. a u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14.6.2018., dok je tužba podnesena 27.5.2019., to nije zastupila zastara.

23. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada dospijevaju, a niti je istakao prijeboj odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.

24. Osim toga, u ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi, nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

25. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

25.1. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 17.10.2019. (lisit 43) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 21.10.2019. (list 46)u iznosu od 100,00 EUR (ročište odgođeno), nagradu za pristup pripremnom ročištu od 8.11.2019.( list 128)u iznosu od 50,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 7.4.2003. (list 151) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 9.5.2025. (list 270) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 27.10.2025.(list 384)u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 13.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.812,50 EUR. Nadalje je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,00 EUR, tako da je sud na ime troškova parničnog postupka odmjerio tužitelju iznos od 2.263,67 EUR, odlučivši kao u točki III. izreke presude.

25.2. Sud nije priznao tošak sastava ostalih podnesaka, ocjenjujući ih nesvrsishodnim za vođenje parnice. Osim toga tužitelj se ponavlja u navednim podnescima a sve odlučno je istako u podnescima koje mu je sud priznao. Napose je suvišan podnesak od 13. kolovoza 2019. kojim tužitelj naznačuje koji iznos potražuje s osnova stečenog bez osnove a obzirom da je u tužbenom zahtjevu naveo da će isti iznos specificirati po dostavljanju dokumenatacije i provođenju financijskog knjigovodstevenog vještačenja a nakon kojega je i uredio tužbeni zahtjev podeskom od 27.10.2025. godine.

26. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega 13. veljače 2026.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana pismenog primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetničko društvo Hećimović i Partneri d.o.o. Ante Starčevića 40, Slavonski Brod

2. Odvjetničko društvo Leko i Partneri, Domagojeva br. 18., Zagreb