REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
Split
Poslovni broj: P-2718/2021-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 22.siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu i punomoćnice tuženika Nike Šobat Šimić, odvjetnice u OD Anić i Anić d.o.o. u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 13.veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 071128301051-HH od 23.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana isplati iznos od 23.970,71 EUR (slovima:dvadeset tri tisuće devet stotina sedamdeset eura sedamdeset jedan cent), sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnje 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate kako slijedi:
na iznos
od
2.5.2008.
66,88 EUR
2.5.2008.
66,88 EUR
26.5.2008.
66,76 EUR
22.7.2008.
66,51 EUR
5.9.2008.
65,75 EUR
10.10.2008.
162,16 EUR
4.2.2009.
172,44 EUR
12.3.2009.
173,76 EUR
9.4.2009.
173,61 EUR
6.5.2009.
170,43 EUR
4.6.2009.
206,91 EUR
10.7.2009.
206,95 EUR
10.7.2009.
206,95 EUR
7.8.2009.
207,04 EUR
27.11.2009.
206,36 EUR
27.11.2009.
206,36 EUR
27.11.2009.
206,36 EUR
18.1.2010.
205,59 EUR
18.1.2010.
205,59 EUR
25.2.2010.
205,37 EUR
25.2.2010.
205,37 EUR
31.3.2010.
204,76 EUR
30.4.2010.
204,41 EUR
31.5.2010.
204,87 EUR
1.6.2010.
204,95 EUR
30.7.2010.
204,36 EUR
30.8.2010.
205,17 EUR
2.9.2010.
205,17 EUR
28.9.2010.
205,65 EUR
30.12.2010.
208,42 EUR
31.12.2010.
208,31 EUR
21.1.2011.
208,55 EUR
25.3.2011.
208,13 EUR
13.5.2011.
208,18 EUR
13.5.2011.
208,18 EUR
13.5.2011.
208,18 EUR
28.6.2011.
207,97 EUR
22.9.2011.
211,09 EUR
22.9.2011.
211,09 EUR
22.9.2011.
211,09 EUR
10.10.2011.
211,53 EUR
10.10.2011.
211,53 EUR
10.10.2011.
211,53 EUR
12.10.2011.
211,09 EUR
15.11.2011.
210,97 EUR
15.11.2011.
210,97 EUR
30.12.2011.
212,04 EUR
29.3.2012.
211,85 EUR
21.5.2012.
212,85 EUR
3.7.2012.
212,02 EUR
3.7.2012.
212,02 EUR
3.7.2012.
212,02 EUR
3.7.2012.
212,02 EUR
25.10.2012.
213,19 EUR
25.10.2012.
213,19 EUR
14.12.2012.
212,44 EUR
14.12.2012.
212,44 EUR
14.12.2012.
212,44 EUR
25.1.2013.
213,74 EUR
25.1.2013.
213,74 EUR
29.3.2013.
214,03 EUR
29.3.2013.
214,03 EUR
6.5.2013.
213,78 EUR
15.7.2013.
212,63 EUR
13.8.2013.
211,63 EUR
14.9.2013.
213,85 EUR
15.10.2013.
212,00 EUR
15.10.2013.
212,00 EUR
15.10.2013.
212,00 EUR
9.1.2014.
212,65 EUR
14.2.2014.
213,42 EUR
5.3.2014.
213,23 EUR
14.4.2014.
200,87 EUR
12.5.2014.
199,70 EUR
13.6.2014.
199,42 EUR
11.7.2014.
199,98 EUR
27.8.2014.
200,55 EUR
12.9.2014.
200,54 EUR
14.10.2014.
187,66 EUR
27.11.2014.
186,95 EUR
16.12.2014.
186,98 EUR
15.1.2015.
187,17 EUR
9.3.2015.
186,61 EUR
13.5.2015.
184,15 EUR
28.5.2015.
173,48 EUR
17.6.2015.
172,81 EUR
17.6.2015.
172,81 EUR
17.6.2015.
172,81 EUR
17.6.2015.
172,81 EUR
26.10.2015.
174,08 EUR
26.10.2015.
164,14 EUR
12.11.2015.
162,76 EUR
12.11.2015.
162,76 EUR
15.12.2015.
163,84 EUR
15.2.2016.
163,85 EUR
1.3.2016.
163,58 EUR
10.3.2016.
152,04 EUR
7.4.2016.
150,10 EUR
13.6.2016.
150,44 EUR
14.7.2016.
149,45 EUR
12.8.2016.
149,47 EUR
12.8.2016.
149,47 EUR
14.11.2016.
135,36 EUR
22.12.2016.
135,41 EUR
22.12.2016.
135,41 EUR
22.12.2016.
135,41 EUR
22.12.2016.
135,41 EUR
13.2.2017.
134,32 EUR
21.4.2017.
118,59 EUR
21.4.2017.
118,33 EUR
21.4.2017.
120,28 EUR
16.6.2017.
117,70 EUR
12.7.2017.
117,62 EUR
21.9.2017.
118,75 EUR
21.9.2017.
103,37 EUR
21.9.2017.
103,40 EUR
30.10.2017.
103,99 EUR
11.1.2018.
103,03 EUR
19.2.2018.
102,48 EUR
19.2.2018.
102,89 EUR
19.2.2018.
90,61 EUR
16.4.2018.
90,65 EUR
14.5.2018.
90,28 EUR
13.7.2018.
90,34 EUR
13.7.2018.
90,34 EUR
19.7.2018.
90,29 EUR
13.9.2018.
80,82 EUR
10.10.2018.
81,21 EUR
14.12.2018.
80,87 EUR
14.12.2018.
80,87 EUR
27.2.2019.
81,31 EUR
27.2.2019.
81,31 EUR
27.2.2019.
76,69 EUR
29.4.2019.
75,20 EUR
29.4.2019.
75,20 EUR
16.5.2019.
75,14 EUR
12.7.2019.
74,96 EUR
14.8.2019.
74,88 EUR
11.9.2019.
71,99 EUR
14.10.2019.
71,43 EUR
26.11.2019.
71,52 EUR
26.11.2019.
71,52 EUR
30.12.2019.
71,57 EUR
31.1.2020.
71,56 EUR
9.3.2020.
69,59 EUR
14.4.2020.
70,23 EUR
21.5.2020.
69,72 EUR
25.6.2020.
69,70 EUR
15.7.2020.
69,45 EUR
21.9.2020.
69,47 EUR
29.9.2020.
68,01 EUR
III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.212,90 EUR (slovima: četiri tisuće dvije stotine dvanaest eura devedeset centi), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13.veljače 2026. do ispate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 9.srpnja 2021. navodi se da je tužitelj 23.studenoga 2007. zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 071128301051-HH (dalje:Ugovor), na temelju kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 114.375,00 EUR-a, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 6,79% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatama banke“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje:ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Tužitelj ukazuje na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/202 i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izvršio izračun utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznosi ukupno 25.434,37 EUR/191.635,26 kn. Slijedom navedenog, odnosno činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.
1.1. Tužitelj predlaže da sud nakon donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, i to članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje (točka I.tužbenog zahtjeva), zatim naložiti tuženiku da u roku 15 dana ispati tužitelju iznos od 25.434,37 EUR/ 191.635,26 kn sa zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate (toč.II.tužbeng zahtjeva), te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč.III.tužbenog zahtjeva).
1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 15.siječnja 2026. uredio tužbeni zahtjev pod točkom II. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 23.970,71 EUR sa zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate. Tužitelj je citiranim podneskom smanjio svoje potraživanje za 1.463,66 EUR, odnosno za taj iznos djelomično povukao tužbu, kojem povlačenju se tuženik nije usprotivio.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporio je osnovu i visinu, istaknuo prigovor zastare, te predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka. Tuženik navodi da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, da je sporna ugovorna odredba izraz volje ugovornih stranaka, a sve promjene kamatne stope kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Tuženik je svoje postupanje uvijek usklađivao sa zakonskim propisima, pa tako i s odredbama ZPK-a, posebno odredbom čl.11.a tog zakona. Nakon što je zakonodavac uvidio da donošenjem ZID ZPK/2012 nije obuhvatio ugovore o kreditima koji su bili sklopljeni prije stupanja na snagu tog Zakona, donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 143/13 – dalje: ZID ZPK/2013), kojim je u ZPK unesena gore citirana odredba stavka 5. koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014.g Dakle, ne bi trebalo biti sporno da se odredba članka 11.a st. 5. odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu ovog zakona tj. prije 01. 01. 2014.g., a u kojima nisu definirani parametri za promjenu kamatne stope. Iz naprijed navedenoga je potpuno jasno da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2007., tuženik nije bio obvezan definirati parametre u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 11. a ZPK-a. Međutim, odmah nakon što je donesen ZID ZPK/2012, tuženik je postupajući u skladu s odredbama članka 5. tog Zakona, donio 20. prosinca 2012. Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa (dalje: Politika/2012), koja je stupila na snagu 09. siječnja 2013., odnosno istog dana kada je na pravnu snagu stupila i odredba članka 5. ZID ZPK/2012. Dakle, računajući od 09. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenjala u skladu s tuženikovim općim aktima na temelju jasno definiranih parametara, i tako utvrđena kamatna stopa mijenjala se ovisno od promjene parametra, kako je to naprijed navedeno, a tuženik je o svakoj promjeni parametra i kamatne stope pisanim putem obavještavao tužitelja. Zaključno tuženik navodi da je sporna ugovorna odredba bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, da je tužitelj bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope, kao i da je bio upoznat sa svim ugovornim odredbama, s kojima se suglasio, pa je između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 071128301051-HH od 23.studenoga 2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u K. O. [katastarska općina], amortizacijskog plana, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamatne stope s promjenama kamatnih stopa, prometa po računu kredita, obavijesti tuženika upućene tužitelju o izmjeni kamatne stope u razdoblju od 28.lipnja 2013. do 9.siječnja 2019., Politike tuženika o mijenjanju kamatnih stopa od 20.prosincaa 2012., Priopćenja za javnost HNB-a od 16.ožujka 2015., Odluke tuženika od 20.prosinca 2012. o usvajanju izmjena i dopuna Politike mijenjanja kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić , te saslušanjem tužitelja.
4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5. Među parničnim strankama nije sporno da su 23.studenoga 2007. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 071128301051- HH, kojim je tuženik odobrio tužitelju iznos kredita od 114.375,00 EUR, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, na rok otplate od 20 godina u 240 mjesečnih anuiteta, uz redovnu kamatu od 6,79 %, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama kreditora (čl.3.ugovora), na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje, uz tamo pobliže navedene instrumente osiguranja. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica EUR, te da tužitelj predmetni kredit otplaćuje.
6. Između stranka je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbi njihova ništetnost, te da li tužitelju u tom slučaju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe ugovora. Dakle, sporna je i osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.
7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 23.studenoga 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje ZZP/07).
8. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
9. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
11. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
12. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, između ostalog u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
13. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se poziva tužitelj, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo šestotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora šestotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time šestotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom šestotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora šestotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotuženika.
14. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269. stavak 2. i čl. 272. ZOO-a ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
15. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, dakle predmet koji se vodio u slučaju "Franak", u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.
16. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
17. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.
18. U ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj pročitao ugovor i da su mu pojedine odredbe, pa tako i odredba o promjenjivosti kamatne stope, bile razumljive. Međutim, razumljivo je, životno i logično da je postupao s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovao je navodima djelatnika tuženika s kojim je dogovarao bitne elemente tog ugovora i razumno je očekivati da će ga tuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi to zasigurno jest. No analizom iskaza tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na mogućnosti povećanja kamatne stope, razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope.
19. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju. Nesporno je da su tužitelju dostavljeni podaci tuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, ali isti nije bio upoznat o parametrima koji dovode do tih promjena, s obzirom da je analizom iskaza tužitelja utvrđeno da se konverzacija između tužitelja i djelatnika tuženika u vezi parametara uopće nije vodila, već je procedura u svim situacijama podizanja kredita bila takva da je on podnio zahtjev za kredit, svu relevantnu dokumentaciju odnio u poslovnicu i čekao odgovor tuženika da li mu je odobren kredit. Tužitelj je u poslovnicu tuženika potpisao ugovor, isti je išao ovjeriti kod javnog bilježnika, no u niti jednoj od situaciji dizanja kredita, pa i u ovoj koja je predmet postupka, niti jedan djelatnik tuženika nije upozorio tužitelja na promjenjivu kamatnu stopu.
20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno, pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke da su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
21. Odredba članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi da je vjerovnik dužan, ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz prethodne točke tog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, te odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje i koja su referentna razdoblja), da se promjenjiva kamatna stopa definira kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom, a ukoliko vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, da je dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.
22. Nadalje, stavak 5. istog članka ističe da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa te da su vjerovnici dužni u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR, pa ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona, kao i da se troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju zaračunati korisniku kredita.
23. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
24. Stavovi izraženi u naprijed izraženim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, donesenih povodom kolektivne tužbe radi zaštite potrošača koje se odnose na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ne mogu se primijeniti na konkretni slučaj gdje je valutna klauzula vezana za tečaj EUR. Međutim, ne mogu se zanemariti utvrđenja tih sudova vezana za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se ugovarala kako u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, tako i u kreditima s valutnom klauzulom u valuti EUR, jer se radilo o istoj praksi banaka u spornom razdoblju, pa tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
25. Tužitelj u svom iskazu navodi da je da mu je iznos kredita trebao kako bi do kraja uredio obiteljsku kuću. Obratio se tuženiku jer je prethodno bio njegov klijent, imao je kod tuženika otvoren račun na koji je primao plaću. Kod tuženika se raspitao što i koliko može dobiti, te mu je ponuđen ovaj kredit i odobren iznos od oko 114.350,00 EUR, prema procjeni stanja nekretnine, na koju je tuženik upisao hipoteku. Ne može se točno sjetiti kakva je bila ugovorena kamata, jer je tužitelju bilo jedino bitno koliki će mu biti iznos rate. Nitko od strane zaposlenika tuženika nije ga prije potpisivanja ugovora informirao ili mu tumačio na koji način će se mijenjati kamatna stopa tijekom otplate kredita, pogotovo nitko nije spominjao nikakve parametre o kojima će to ovisiti. Ne zna da li mu je tuženik prije dostavljao obavijesti o promjeni kamatne stope, ali to je počeo činiti u novije vrijeme. Sam tekst ugovora o kreditu sastavio je tuženik kao banka, dočekao je tužitelja sastavljen u poslovnici, pitao je može li izjaviti kakav prigovor, na što mu je zaposlenik odgovorio da ugovor može prihvatiti ili ne prihvatiti. Tekst ugovora tužitelj je pročitao prije potpisivanja, te isti ovjerio kod javnog bilježnika, koji mu nije ništa tumačio u odnosu na kamatnu stopu. Obiteljska kuća služi tužitelju i njegovoj obitelji za stanovanje, te je nikad nije koristio u nikakve poslovne svrhe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i sada, tužitelj je radnik koji je zaposlen u tvrtki čiji je ujedno i vlasnik. Međutim, sjedište njegove tvrtke nalazi se još od 1998. na različitoj adresi u odnosu na obiteljsku kuću, koja je naknadno dobila adresu [adresa], dok adresa tužiteljeve obiteljske kuće glasi [adresa]. Tvrtka tužitelja ima dvoje zaposlenih, i bavi se izvođenjem manjih građevinskih radova. Tužitelj ne zna da li je u obavijestima tuženika bilo napisano na koji način će se mijenjati kamatna stopa, a ukoliko i jest da on to ne razumije, već samo gleda koliko će iznositi rata kredita. Tužitelj navodi kako je početno ugovorena rata iznosila negdje oko 872,39 EUR, da bi rata počela rasti i došla do iznosa od 1.100,00 EUR. Zbog toga povećanja tužitelj je znao i kasniti u plaćanju po 3-4 rate, a znao je podmiriti više rata odjednom, te se „grozio“ primitka svake obavijesti tuženika zbog podizanja visine rate.
26. Tuženik je donošenjem Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom koja je stupila na snagu 9. siječnja 2013., zaista na zakonom propisani način nadomjestio ništetnu ugovornu odredbu i uspostavio zakonit mehanizam promjene kamatne stope i stekao pravnu osnovu određivati kamatnu stopu veću od početne, donošenjem citirane Politike, a kojom je udovoljeno prisilnoj odredbi iz čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 112/2012) i definirao zakonom određen parametar kao nacionalnu referentnu stopu (NRS1) o kojem ovisi promjena kamatne stope za kredite kakav je sklopio tužitelj. To potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (npr.Rev-210/2024-2 od 13.siječnja 2026., Rev-1172/2018-2 od 19.ožujka 2019.). Međutim, nadomještanjem ništetne ugovorne odredbe i uspostavom zakonitog mehanizma promjene kamatne stope ne utječe na odluku o utvrđenju ništetnom odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, zbog toga što se razlozi ništetnosti utvrđuju u odnosu na vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, pa tuženik pogrešno smatra kako je naknadno prihvaćanje navedenog dokumenta bilo od nekakvog utjecaja na sporni odnos među strankama, kao i da bi takvu odluku tuženik prihvatio na način da bi ga ista obvezivala kako to neosnovano tvrdi sam tuženik.
27. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan, primjenom odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga, sud je odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I.
28. Za navesti je da je tuženik imao mogućnost dokazivati da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, jer bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao nikakve dokaze.
29. Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženika o promjeni kamatnih stopa.
30. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
30.1. Članak 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
30.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina ni za najstarije utuženo potraživanje tužitelja koje datira od 1.veljače 2008. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.
30.3. Međutim, u konkretnom slučaju ne bi se primjenjivali rokovi vezani za pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (13.veljače 2026.), jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
31. Što se tiče visine zahtjeva, isti je utemeljen na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.
32. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da je na temelju stanja spisa i raspoložive dokumentacije utvrdila da se tijekom otplate predmetnog kredita više puta mijenjala visina kamatne stope. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita do kraja razdoblja (za koje spisu prileži dokumentacija) nije mogla mijenjati kamatna stopa, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 6,79% iznosi 23.970,71 EUR.
33. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 15.siječnja 2026. konačno uredio tužbeni zahtjev pod točkom II. kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 23.970,71 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, uskladivši isti s nalazom i mišljenjem vještaka za financije.
34. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
35. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
36. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 23.970,71 EUR, koji je tužitelj pretplatio na ime promjenjive kamatne stope, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.
37. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju radi se o hipotekarnom kreditu čija je namjena uređenje nekretnine namijenjene stanovanju, kako to tužitelj i navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.
38. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud ne smatra relevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.
39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 23.970,71 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 14.veljače 2025. i 15.siječnja 2026. po 250 bodova za svaki podnesak (250x2), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 29.travnja 2025. i 22.siječnja 2026. po 250 bodova za svako ročište (250x2), za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 26.veljače 2025.-125 bodova, i za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 1 425 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 2.850,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 3.562,50 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 500,00 EUR i iznos od 150,40 EUR na ime plaćene pristojbe za tužbu (list 78 spisa), tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 4.212,90 EUR. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
Split, 13.veljače 2026.
SUTKINJA:
Sanja Bikić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
