REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1102/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo poslovni broj P- 694/2022-45 od 2. lipnja 2025., u sjednici održanoj 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tuženice protiv odluke o glavnoj stvari sadržane u presudi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo poslovni broj P-694/2022-45 od 2. lipnja 2025. te se navedena presuda:

- potvrđuje u točkama I., II., III., IV. i V. izreke,

- preinačuje u točki VI. izreke i sudi:

„VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 7.876,68 eura (sedam tisuća osamsto sedamdeset šest eura i šezdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbi obiju parničnih stranaka preinačuje se odluka o parničnim troškovima sadržana u točki VII. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo poslovni broj P-694/2022 od 2. lipnja 2025. tako da glasi:

„Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.674,83 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom iznosu od 4.102,76 eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.“

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda stupnja odlučeno je:

- u točki I. izreke - utvrđene su ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u člancima 6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu broj 316-64/2007 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili 4. lipnja 2007., koje glase: članak 6.2. „… sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“ članak 6.3. „Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“ pa stoga navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana,

- u točki II. izreke - utvrđene su ništetnima odredbe istog Ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u članku 2. koji glasi: „… važećem na dan korištenja kredita..“, članku 3. stavku 2. koja glasi: „Kamata se obračunava u CHF ... po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ i članku 4. stavku 3. koji glasi: „...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana,

- u točki III. izreke - utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u Anexu broj 1 uz Ugovor o kreditu broj: 316-64/2007 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili 24. siječnja 2011. koje glase: odredba članka 3. „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da stanje nedospjele glavnice po navedenom kreditu na dan 19.01.2011.god. iznosi 152.936,75 CHF.“; odredba članka 4. kojom se mijenjaju članci 3. i 4. Osnovnog ugovora „Na iznos kredita iz čl.2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,70% ...“ (članak 3. stavak 1.) „Kamata se obračunava u CHF ... po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ (članak 3. stavak 2.) ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ (članak 4. stavak 3.), pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana,

- u točki IV. izreke - naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova preplaćene kamate iznos od 6.545,70 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od kojih prvi dospijeva 1. listopada 2007., a posljednji 31. prosinca 2013., do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki V. izreke - naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 20.655,80 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od kojih prvi dospijeva 31. kolovoza 2007., a posljednji 30. rujna 2015. do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki VI. izreke - naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 7.876,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki VII. izreke - naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.035,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana,

- u točki VIII. izreke - odbijen je preostali tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je Anex uz Ugovor o kreditu broj: 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.04.2016.god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka.“ ,

- u točki IX. izreke - odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se ništetnim Anex uz Ugovor o kreditu broj: 316-64/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.04.2016.god.“.

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu odluku pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tužiteljica pobija odbijajući dio odluke o parničnim troškovima sadržan u točki VII. izreke za iznos od 2.742,50 eura. Prigovara počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. – ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), jer u izreci nije sadržan odbijajući dio odluke niti je taj dio odluke obrazložen. Smatra da joj je za sastavljanje podneska od 12. rujna 2019., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 10772025.; dalje: Odvjetnička tarifa) trebalo priznati 250 bodova. Ističe da joj je za sastav podneska od 11. studenoga 2024. i za pristup ročištu 17. travnja 2025. prema vrijednosti predmeta spora trebalo priznati 500 bodova po radnji. Prigovara što joj nije priznat trošak podneska od 20. kolovoza 2024. u zatraženoj vrijednosti 25 bodova, kojim je predložila i zadatak vještaku. Smatra da joj je trebalo priznati i trošak za sastav podneska od 28. studenoga 2024. kojim se po pozivu suda očitovala na podnesak tuženice od 11. studenoga 2024. u zatraženoj vrijednosti 100 bodova. Osporava i dio odluke kojim joj nisu priznati putni troškovi korištenja osobnog automobila u iznosu od 180,00 eura te izbivanja iz pisarnice za pristup ročištima u iznosu od 375,00 eura (150 bodova + PDV), koje da joj je trebalo priznati prema odredbama Tbr. 46. i Tbr. 35. Odvjetničke tarife. Poziva se na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19. Žalbeni je prijedlog da se odluka preinači u smislu žalbenih navoda i da joj sud dosudi troškove žalbenog postupka.

2.2. Tuženica žalbom pobija točke I. do VII. navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je tužiteljici priznao status potrošača budući da je iskazala kako je stan kupljen sredstvima kredita tijekom 2012. i 2013. služio za najam turistima te se s time u vezi poziva na pravno shvaćanje iskazano u presudi Suda Europske unije u predmetu C-630/17. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda da je bila dužna podnijeti protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja da bi se uračunavale negativne razlike nastale za razdoblje kada su tečaj valute i kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih. Ističe da je dopuštanjem preinake tužbe iz podneska od 19. rujna 2020., bez obrazloženja, sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a, a pogrešno je primijenio i materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Smatra da je provedbom konverzije prema članku 19.c Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) tužiteljica obeštećena time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u euru koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Ističe da su svi iznosi koje je za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatila na temelju ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji. Navodi da je visina neotplaćene glavnice prilikom konverzije utvrđena u skladu s člankom 19.c točkom 7. ZID ZPK/15 te je rezultat slobodne volje tužiteljice radi čega tužiteljica nema pravo na razliku glavnice utvrđenu u konverziji u odnosu na glavnicu utvrđenu početnim otplatnim planom. Ističe da je odluka o tijeku zateznih kamata neobrazložena čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavke 2. točke 11. ZPP-a, a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo. Budući da su iznosi koje je tužiteljica, kako tvrdi, preplatila, uračunati u sporazum o konverziji, kao valjanu pravnu osnovu, ističe da nema mjesta primjeni odredaba o stečenom bez osnove. Smatra da tužiteljica nije imala materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka, naročito za utvrđenje da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne. Osporava shvaćanje prvostupanjskog suda da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer tuženica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF. S time u vezi navodi da je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c) ZPP-a te je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je bezrezervnim oslanjanjem na izračun iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prvostupanjski sud pogrešno odlučio o visini tražbine tužiteljice, kao i doveo do neravnoteže među ugovornim stranama na štetu tuženice, dok je odbijanjem provođenja dopune vještačenja primjenom kunske kamatne stope, kao i odbijanjem uzimanja u obzir manje plaćenih iznosa bez obrazloženja počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Osporava utvrđenje da se o spornim dijelovima ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru, navodeći da tužiteljica nije uložila ni minimum dužne pažnje prosječnog potrošača da zatraži pojašnjenja značenja i ekonomskih posljedica odredaba ugovora kojeg potpisuje. Smatra da je u pogledu prigovora zastare pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da učinci ništetnosti ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF ionako ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbama je postupljeno prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Predmet žalbenog dijela postupka su:

- deklaratorni zahtjevi za utvrđenje ništetnim dijela odredaba članka 6.2., članka 6.3., članka 2., članka 3. stavka 2. i članka 4. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 316- 64/2007 sklopljenoga između stranaka 4. lipnja 2007., koji se odnose na jednostrano mijenjanje prvotno ugovorene kamatne stope i valutnu klauzulu u CHF,

- deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnima dijela odredaba članka 3. i članka 4. sadržanih u Aneksu broj 1 uz Ugovor o kreditu od 24. siječnja 2011.,

- kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za isplatu (vraćanje) iznosa od 6.545,70 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 20.655,80 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja, po pravilima o stjecanju bez osnove i

- kondemnatorni zahtjev za isplatu razlike između neotplaćene glavnice koja je utvrđena Aneksom uz Ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK/15 od 14. travnja 2016. i one kolika je trebala biti po početnom tečaju prema osnovnom Ugovoru o kreditu, u iznosu od 7.876,68 eura, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

7. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima zauzetima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u pogledu odluke o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao banka kreditor, sklopili prethodno navedeni Ugovor o kreditu na iznos od 214.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine i adaptacije stana, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,35% dekurzivno godišnje, na rok otplate od 10 godina. Nije sporno ni da je od sklapanja Ugovora o kreditu stopa redovnih kamata višekratno povećavana, a tečaj CHF je rastao. Aneksom broj 1 uz Ugovor o kreditu od 24. siječnja 2011. promijenjen je rok otplate kredita sa 120 na 216 mjeseci.

8.1. Nesporno je da su stranke 14. travnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-64/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15, te je suglasno utvrđena visina nedospjele glavnice i stopa ugovorne kamate koja je promjenjiva pod uvjetima pobliže navedenim u Aneksu.

9. Sporno je, prije svega, pitanje pravnih učinaka konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužiteljica pristala sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u EUR kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Osim toga, sporno je radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u CHF. Sporna je i osnovanost zahtjeva za isplatu razlike glavnice, visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare.

10. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, pobijanim dijelom presude prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i Aneksa iz 2011. i vraćanje preplaćenoga na temelju ništetnih ugovornih odredaba te za isplatu razlike glavnice zaključivši:

- da nije sporno da tužiteljica ima status potrošača, jer je predmetnim ugovorom kupila stan u kojem je živjela,

- da ništetnost spornih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu proizlazi iz pravomoćnih utvrđenja u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima da je sud vezan prema članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP/14),

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredaba, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su zbog toga dijelovi navedenih odredaba ništetni, u smislu članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP/03),

- da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka i vraćanje stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredaba ugovora unatoč činjenici što je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-64/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 14. travnja 2016., jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da se Aneksom uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja ugovora, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava koja zahtijeva u ovom postupku niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom članka 41. ZZP/14 propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti,

- da je provedenim financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno da ukupan iznos preplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznosi 27.201,50 eura, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope 6.545,70 eura, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita 20.655,80 eura,

- da bi pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica prema prilagođenom početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. bila manja za 7.876,86 eura,

- da je tuženica dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila na temelju ništetnih ugovornih odredaba prema članku 323. stavku 1. i članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO),

- da osnovanost zahtjeva za isplatu kamata proizlazi iz članka 1115. ZOO-a,

- da sud nije bio ovlašten umanjiti tražbinu s tzv. negativnim razlikama, jer tuženica nije istaknula prigovor radi prebijanja kao ni protutužbeni zahtjev,

- da je prigovor zastare neosnovan, s obzirom na to da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa je tužba od 30. svibnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

11. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga određenih u žalbama, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19., dalje: ZID ZPP/19).

12. Prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kada nije obrazložio razloge radi kojih je, unatoč protivljenju tuženice, dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom od 18. rujna 2020., ali je tu povredu otklonio ovaj sud na temelju ovlaštenja iz članka 373.a stavka 3. ZPP- a. U pobijanoj odluci je jasno navedeno na kojoj materijalnopravnoj osnovi sud temelji odluku o tijeku zateznih kamata i iz kojeg razloga za pojedine radnje tužiteljici nisu priznati parnični troškovi pa u tom dijelu nije ostvarena ova povreda. Odluka o dosuđujućem dijelu parničnih troškova (točka VII. Izreke) prešutno u sebi sadrži i odluku o odbijanju preostalog dijela parničnih troškova pa time što to nije i izričito navedeno u odluci pobijana odluka nije nerazumljiva.

13. Neosnovan je žalbeni prigovor da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a kada sud nije odlučio o preinaci tužbe na temelju koje je donio pobijanu presudu.

13.1. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužiteljica tužbom, osim utvrđenja ništetnosti, zahtijevala isplatu iznosa od 179.763,21 kuna. Tužiteljica je prvi put preinačila tužbu podneskom od 18. rujna 2020., u tijeku prethodnog postupka, na način da je precizirala odredbe Aneksa broj 1. od 24. siječnja 2011. koje predlaže utvrditi ništetnima i postavila zahtjev za isplatu razlike glavnice u iznosu od 59.342,59 kuna odnosno zahtjev podredni tome za isplatu 9.154,26 kuna, a istovremeno je smanjila novčani zahtjev iz tužbe na 170.078,95 kuna. Točno je da, unatoč protivljenju tuženice takvoj preinaci, sud o dopuštenju preinake nije odlučio. U daljnjem tijeku postupka, nakon provedenog financijskog vještačenja u tijeku glavne rasprave, tužiteljica je povećala novčani tužbeni zahtjev u skladu s tim nalazom i mišljenjem na 35.078,18 eura, od čega se 6.545,70 eura odnosi na isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 20.655,80 eura na isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a 7.876,68 eura na razliku glavnice.

13.2. Preinaka tužbe iz podneska od 18. rujna 2020. je, po ocjeni ovog suda, bila svrsishodna za konačno uređenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 3. ZPP-a). Tuženica je s tom preinakom bila pravovremeno upoznata te se na istu i očitovala pa sama činjenica što sud o preinaci nije donio posebno rješenje protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (članak 190. stavak 9. ZPP-a) nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

13.3. Za preinaku učinjenu u fazi glavne rasprave, nakon provedenog vještačenja, nije bilo zapreka. Kada je sud prema odredbi članka 250. ZPP-a proveo vještačenje nalazeći da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem niti tužiteljica do zaključenja prethodnog postupka i provedenog vještačenja nije znala ili mogla znati sve pravno relevantne okolnosti za određivanje visine svog zahtjeva pa na njenoj strani nema krivnje što tužbu nije preinačila prije toga, u tijeku prethodnog postupka. Procesni institut zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka postoji u Zakonu zbog procesne discipline stranaka. Kada je do preinake tužbe došlo nakon provedenog vještačenja bilo bi previše formalistički i otegotno za tužitelja u smislu pristupa sudu kada za preinačeni dio zahtjeva sud ne bi dozvolio preinaku tužbe pogotovo zato što se radi o tzv. nepravoj preinaci (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev- 711/2023-2 od 5. lipnja 2024.).

14. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. , 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač u smislu članka 3. stavka 1. alineje 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Zaključak o tužiteljičinom statusu potrošača proizlazi iz tužiteljičinog iskaza prema kojemu je tužiteljica sredstvima kredita financirala kupnju stana za stanovanje. Činjenica što je dvije godine unutar utuženog razdoblja tužiteljica stan iznajmljivala turistima zbog loše financijske situacije prouzročene upravo porastom rate kredita ne oduzima joj status potrošača, jer je očito da je veza između ugovora o kreditu i profesionalne djelatnosti tako slaba da se navedenim ugovorom ostvaruju privatne svrhe. Stoga pobijana odluka nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od 14. veljače 2019., Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, C-630/17, ECLI:EU:C:2019:123., na koju se žaliteljica poziva u žalbi.

16. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u konkretnom slučaju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a.

16.1. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je i u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju određenom tom presudom, a unutar kojega je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim odlukama banke, a da kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu odnosno da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupala protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama ZOO-a.

16.2. Osim navedenoga, i odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ove parnice, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.3. Slijedom navedenoga, budući da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud vodio obvezujućim učinkom pravomoćne presude iz kolektivnog spora i nakon provedenog postupka dokazivanja odlučio o osnovanosti zahtjeva tužiteljice kao potrošača primjenom tamo izraženih obvezujućih stajališta, ovaj sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor tuženice u odnosu na nedopuštenost ocjenjivanja nepoštenosti navedenih ugovornih odredaba.

17. Člankom 81. stavkom 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništetnost.

17.1. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju već navedenog članka 502.c ZPP-a i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica te okolnosti nije dokazala.

17.2. Pravilna je stoga odluka suda prvog stupnja kojom je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženice (točka I. i II. izreke). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice i odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženica svojim žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju. Tuženica, s druge strane, u postupku nije dokazala niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o uvjetima pod kojima će se mijenjati kamatna stopa i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

17.3. Posljedično tome, pravilna je i odluka iz točke III. izreke o ništetnosti odredaba Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu od 24. siječnja 2011. koje su posljedica ništetnih odredaba osnovnog ugovora.

18. Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Aneks uz Ugovor o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženice vraćanje preplaćenog, odnosno onog što je tuženica kao davateljica kredita naplatila od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredaba (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

18.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu niti tom a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, a isto tako ni odredbama Aneksa uz Ugovor o kreditu koji su stranke ugovora sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredaba kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba (o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF). U vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Konačno, korisnica kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti.

18.2. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredaba je osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredaba koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Budući da zakonodavac to nije učinio, ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Osim navedenoga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. Iz odredaba toga zakona može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja CHF.

18.3. Ovome valja dodati i da nema logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama, kupovali automobile ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18.4. Tzv. konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 325. ZOO-a, jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženica nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope. Sklapanjem Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Aneksa vrijedio više od osam godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

18.5. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

18.6. Iako su u smislu odredaba ZID ZPK/15 korisnici kredita bili u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, je li tužiteljica kao potrošač stvarno bila slobodna u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti), s obzirom na povećanje mjesečne obveze. Prije bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za tužiteljicu bila prividna, jer joj je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv.

19. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

19.1. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od 14. ožujka 2019., Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

19.2. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

19.3. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredaba, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu i provođenja konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru, u kojem bi se slučaju jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ECLI:EU:C:2020:536. Stoga, ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda Europske unije C-452/18 od 9. srpnja 2020. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

20. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

21. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

22. Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženice, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

22.1. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu utuženog novčanog iznosa. Materijalnopravna osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz članka 323. stavka 1. u vezi s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a kojima je uređen institut stjecanja bez osnove. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba, tužiteljici pripada pravo na isplatu razlike između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebala platiti na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim i početnog tečaja (kao da valutna klauzula nije ugovorena). Naime, treba načelno smatrati kao da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF nikada nije postojao, tako da ne može imati učinka u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

24. Nije osnovan prigovor tuženice da je sud trebao umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita već radi toga što tijekom prvostupanjskog postupka tuženica nije s time u vezi istaknula prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, a ni protutužbeni zahtjev (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

25. Ovaj sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženica u konkretnom slučaju nesavjesna stjecateljica i kao takva je na utuženi iznos stečen bez osnove dužna platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne i da joj sve ono što na temelju tako ugovorenih odredaba bude primila ne pripada.

26. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (tako i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.). S obzirom na to da od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (13. lipnja 2014.) a ni od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe s restitucijskim zahtjevom po ovim osnovama 30. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (članak 225. ZOO), proizlazi da je prigovor zastare neosnovan.

26.1. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

26.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda Europske unije od 22. travnja 2021., LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o., broj C-485/19, ECLI:EU:C:2021:313, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, u presudi Suda Europske unije od 16. srpnja 2020., CY protiv Caixabank SA i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, ECLI:EU:C:2020:578, navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

26.3. U odnosu na preinačeni dio tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe, a ne tek preinačenjem tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5.

27. Prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je točkom VI. izreke pobijane presude tužiteljici dosudio iznos od 7.876,68 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Kako proizlazi iz stanja prvostupanjskog spisa, ovaj iznos odnosi se na razliku između neotplaćene glavnice po izvršenoj konverziji u valuti EUR u kunskoj protuvrijednosti, koja je Aneksom uz Ugovor o kreditu utvrđena u iznosu od 72.409,82 eura odnosno 553.126,45 kuna i glavnice kakva bi bila po početnom tečaju.

27.1. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle, Aneksom uz Ugovor o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Njeni zahtjev za utvrđenje Aneksa nepostojećim i ništetnim su pravomoćno odbijeni.

27.2. Budući da taj utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredaba (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneksa uz Ugovor o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

28. Slijedom navedenoga, odbijanjem tuženičine žalbe prvostupanjska je presuda potvrđena u točkama I. do V. izreke kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za vraćanje isplaćenoga na temelju tih ugovornih odredaba. Prihvaćanjem žalbe je presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na razliku glavnice (točka VI. izreke) te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Odluka je donesena na temelju odredaba članka 368. stavka 1. i članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 3. ZPP-a.

29. Odluku o parničnim troškovima žalbom su pobijale obje parnične stranke.

29.1. Sud prvog stupnja je tu odluku donio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a te je tužiteljici priznao troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima za sastav tužbe, zastupanje na ročištima 21. studeni 2023., 18. travnja 2024. i 17. travnja 2025. i sastav podnesaka od 11. studenog 2024., u iznosima od po 500,00 eura, sve uvećano za PDV, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 285,09 eura, što ukupno iznosi 4.035,09 eura.

29.2. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da joj je sud neosnovano odbio priznati trošak sastavljanja podneska od 12. rujna 2019. kojim se očitovala na odgovor na tužbu pa joj za taj podnesak pripada nagrada u vrijednosti zahtijevanih 250 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife. Tužiteljici je trebalo priznati i zahtijevani trošak sastavljanja podneska od 28. studenoga 2024. u vrijednosti 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 3. Odvjetničke tarife, jer se tim podneskom upravo po pozivu suda očitovala na podnesak tuženice pa je neosnovan zaključak iz pobijane odluke da je taj trošak bio nepotreban. Za sastavljanje podneska od 11. studenoga 2024. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i uredila tužbeni zahtjev te zastupanje na ročištu 17. travnja 2025. tužiteljici je, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 35.078,18 eura, trebalo priznati zatraženih 500 bodova po radnji umjesto 250 bodova pa stoga tužiteljici pripada razlika u vrijednosti ukupno 500 bodova.

29.3. Trošak sastavljanja podneska od 20. kolovoza 2024. je opravdano ocijenjen nepotrebnim budući da tužiteljica nije morala sastavljati podnesak uz dostavu dokaza o uplati predujma, a ostale navode kojima precizira zadatak vještaku mogla je iznijeti i ranije.

29.4. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda prema kojoj tužiteljici nije priznat trošak prijevoza njene punomoćnice, odvjetnice, iz Pule u Poreč i natrag, kao i trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročišta u smislu odredaba Tbr. 35. i Tbr. 46. Odvjetničke tarife, jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje postupka (argumentum a contrario odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a). Naime, trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica može iznosi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice niti trošak prijevoza (tako primjerice i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-652/2023-2 od 12. lipnja 2024.).

29.5. Stoga je tužiteljici za zastupanje valjalo priznati nagradu u visini dodatnih 1.700,00 eura odnosno s PDV-om 2.125,00 eura. To znači da tužiteljici na račun zastupanja ukupno pripada 5.250,00 eura.

29.6. Uslijed preinake odluke o glavnoj stvari izmijenjen je uspjeh stranaka u sporu. Tužiteljice je u konačnici uspjela s tužbenim zahtjevima u omjeru od 77,55% što istovremeno predstavlja tuženičin uspjeh od 22,45% pa je tuženica tužiteljici dužna naknaditi 55,10% parničnih troškova prema članku 154. stavku 2. ZPP-a.

29.7. Tužiteljici stoga na račun troškova zastupanja razmjerno uspjehu u sporu pripada 2.892,75 eura, a na račun sudske pristojbe na tužbu (285,09 eura) 157,08 eura, dok joj trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura pripada u cijelosti pa ukupni parnični troškovi koji pripadaju tužiteljici iznose 3.674,83 eura. U preostalom dijelu do ukupno zatraženih 7.777,59 eura je tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova valjalo odbiti kao neosnovan.

29.8. Odluka je o tom dijelu donesena na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

30. Tužiteljici nisu priznati troškovi žalbenog postupka, jer je u konačnici sa žalbom protiv tog dijela odluke u pretežitom dijelu uspjela tuženica. Tuženica nije postavila zahtjev za naknadu troškova žalbe.

U Puli 13. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus