Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-76/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-276/2025-11 od 24. studenog 2025. i rješenja poslovni broj P- 276/2025-11 od 13. listopada 2025. u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-276/2025-11 od 24. studenog 2025. u točkama I., II. i III. izreke do iznosa od 625,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki III. izreke na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 106,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-276/2025 od 13. listopada 2025. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 19. rujna 2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 23. rujna 2005. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavlić- Musa iz Osijeka pod br. Ou1.191/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade I troškove sukladno odluci o kamatama I naknadama kreditora, a naročito sljedeće naknade: administrativna nakanda: 1,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

1.1. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 500,16 eura sa zateznom kamatom počev od 06. listopada 2005. do isplate po stopi i za razdoblje kako je to navedeno u toj točki izreke, u roku od 15 dana.

1.2.Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 731,18 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je točkom IV. izreke zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu odbijen.

1.3. Rješenjem suda prvog stupnja od 13. listopada 2025. (donesenom na pripremnom ročištu) odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu i rješenja, žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbene zahtjeve tužiteljice su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Neprijeporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita i potrošač, te tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 19. rujna 2005. kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 45.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, da iz čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je tužiteljica dužna platiti u iznosu od 1,75 % administrativne naknade od iznosa kredita, te da je tuženik po toj osnovi 30. kolovoza 2006. naplatio tužiteljici iznos od 500,16 eura.

9. U fazi žalbenog postupka sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 5. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, ima li tužiteljica pravo na povrat (restituciju) plaćenog iznosa naknade sa zateznom kamatom u tijeku od 6. listopada 2005. te zastara tražbine.

10. Sud prvog stupnja iz iskaza tužiteljice u bitnom utvrđuje da je predmetni kredit podigla za adaptaciju kuće. Nitko joj nije pojašnjavao niti sa njom razgovarao vezano uz pojedine odredbe ugovora, pa tako niti navedenu odredbu, kao niti odredbu čl. 10. kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Predmetni ugovor o kreditu je sastavio tuženik i pripremio kao obrazac, nakon čega je bila pozvana na potpisivanje ugovora pri čemu joj nisu obrazložene pojedine odredbe ugovora kao niti sporna odredba o trošku obrade kredita.

11. Na temelju tih utvrđenja te uvidom u predmetni ugovor o kreditu, pritom cijeneći odredbe čl. 49., 51. i 55. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) sud utvrđuje osnovanim zahtjev tužiteljice, dok prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku smatra neosnovanim. Pri tome cijeni da je na tuženiku bio teret dokaza da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade, te prorogacijskoj klauzuli, pa je cijeneći iskaz tužiteljice utvrdio kako tuženik ovu okolnost nije dokazao i zaključio kako tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom o navedenim ugovornim odredbama nije pregovarao.

12. Daljnji zaključak prvostupanjskog suda je, a budući da se radilo o tipskom ugovoru, da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, da je slijedom toga tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dalje je u bitnom zaključio da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava budući da ugovor o kreditu bez spornih ugovornih odredbi nije bilo moguće sklopiti, zbog čega je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom čl. 5. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu prihvatio je kao osnovan. Slijedom toga primjenom odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41//08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO) zaključio je da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, da tužiteljica ima pravo na isplatu (vraćanje) naknade za obradu kredita te je stoga zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 500,16 eura, koji je tuženik učinio neprijepornim prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom od 6. listopada 2005. do isplate.

14. Pritom je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice te se pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojoj su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, a to je u konkretnom slučaju donošenje pobijane presude slijedom čega je zaključio da restitucijski zahtjev tužiteljice nije u zastari.

15. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

16. Sva navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlaze iz pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja činjenična utvrđenja žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u dvojbu. Bez osnove tuženik ustraje kod istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja jer je pored utvrđenja da je Ugovor sklopljen u Osijeku, a da bi tužiteljica za slučaj spora trebala putovati u Zagreb te bila izložena znatnim troškovima, s time da se o odredbi kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, nije pregovaralo, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te pozivom na odredbu čl. 49. i 51. ZZP-a/14 te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. odbija prigovor kao neosnovan.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud, iz navedenih razloga koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o zahtjevima tužiteljice, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, da tuženik ove okolnosti nije dokazao, već suprotno da iz sporne ugovorne odredbe te ostalim odredbama proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, te o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,75 % iznosa kredita, te da se stoga radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a to znači da je ova ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Stoga su sve suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

19. Jednako tako, pravilno je utvrđeno da među strankama nije bilo pregovora budući je Ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu (što je vidljivo iz same isprave i utvrđeno iz iskaza tužiteljice). Obveza je trgovaca da sukladno načelu savjesnosti i poštenja pruži potpunu informaciju o usluzi koju pruža i naknadi koju naplaćuje, a ne obrnuto kako se to u žalbi tvrdi. Konačno da bi se potrošač mogao dodatno informirati morao bi imati bitne informacije koje mu je dužan pružiti trgovac jer u suprotnom potrošač nema znanje o tome ima li potrebu nešto pitati ili razjašnjavati. Ovakvo je postupanje prema rezultatima dokaznog postupka izostalo jer je tužiteljica u poslovnici tuženika potpisala ugovor, platila ulaznu naknadu bez da je od strane djelatnika tuženika dobila bilo kakve obavijesti i pojašnjenja vezana uz spornu ugovorenu odredbu. Stoga je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda da je tužiteljici ova ugovorna odredba nametnuta suprotno načelu svjesnosti i poštenja što je bilo uzrokom znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka. Tuženik je taj koji je trebao dokazati da je pružio sve potrebne obavijesti u čemu nije uspio, stoga je njegova žalbena tvrdnja o mogućnosti tužiteljice da utječe na sadržaj ugovora bez osnove, kao i ona da je ugovor unatoč tipskom obrascu bio prilagođen potrebama konkretnog slučaja.

20. Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

21. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, pa su suprotne tvrdnje tuženika neosnovane.

22. S obzirom da u konkretnom slučaju tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sa spornim odredbama Ugovora o kreditu to se radi o ništetnim ugovornim obvezama, pa postoji obveza tuženika na vraćanje uplaćenog iznosa, odnosno sada iznosa od 500,16 eura koji je tuženik u obvezi platiti (vratiti) tužiteljici prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, te da tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženiku uplatila naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

23. U odnosu na žalbene navode u kojima se ističe da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, što prema shvaćanju ovog suda nije sporno, valja odgovoriti da sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori zapravo u prilog tome, da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud je taj prigovor pravilno ocijenio kao neosnovan pri čemu se pravilno u odnosu na početak tijeka zastare pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

25. Slijedom navedenog te suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u toč. I., II. i III. izreke, a prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan.

26. Neosnovano tuženik žalbenim navodima osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka, primjenom odredbe čl. 154 st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica uspjela u sporu, osim u odnosu na troškove sudskih pristojbi. Naime, iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica bila pozvana na plaćanje sudske pristojbe niti da bi istu platila, pa je njen zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 106,18 eura valjalo odbiti.

28. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

29. Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

30. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je uspio samo sa neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl.166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci, 13. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak