REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2757/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja AFRO d.o.o., OIB: 42046322633, Mučići, Mučići 38E, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, radi isplate, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, nakon javne, glavne rasprave zaključene 30. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, isplatiti tužitelju AFRO d.o.o., OIB: 42046322633, Mučići, Mučići 38E, ukupan iznos od 56,87 EUR (slovima: pedeset šest eura i osamdeset sedam centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 29. ožujka 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, isplatiti tužitelju AFRO d.o.o., OIB: 42046322633, Mučići, Mučići 38E, trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. prosinca 2022. nastala šteta na vozilu, marke i model AUDI A4, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 22. prosinca 2022. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 228410511550. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „...Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 359-21340-91, a koji račun u ukupnom iznosu od 330,11 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 273,24 EUR. Razliku od 56,87 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik, i to sve kako tužitelju ne priznaje niti u drugim računima popravcima isto, dok je račun popravka u cijelosti sukladan izvidu štete. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 273,24 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 56,87 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, dok je tužitelj likvidirao njegov rad na 31,87 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 31,87 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Sudske prakse u istovrsnim predmetima (i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) Visokog trgovačkog suda RH koji je u pravomoćnoj presudi, posl. broj: Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) nedvojbeno proizlazi „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj:

Pž-1749/2023 od 12. siječnja 2024. prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”. Nadalje, stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove, ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud RH u presudi posl. broj: Pž-387/2024 od dana 6. veljače 2024. prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. broj: Pž-3971/2023-2 od dana 29. veljače 2024., kao i u presudi posl. broj: Pž-914/2024-2 od dana 18. ožujka 2024. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH od dana 20. veljače 2020. godine, KLASA: 034- 08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...”. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 28. ožujka 2023. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 330,11 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja i nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika, osporava nastanak štetnog događaja, odgovornost i visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže sudu da tužitelja odbije u cijelosti s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnih troškova. Naime, tužitelj u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je 6. prosinca 2022., u prometnoj nezgodi oštećeno vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka], te da je tuženik dužan naknaditi štetu sukladno polici štetnika koji isti ima ugovorenu kod tuženika, pri čemu tužitelj ne navodi niti dostavlja relevantnih podataka i dokaza o prometnoj nezgodi na koju se poziva, ne navodi niti dostavlja relevantne podatke i dokaze štetnom događaju, o vozilu štetnika niti o osiguranju tog vozila kod tuženika. U postupcima u sporovima male vrijednosti, kakav je i predmetni, tužitelj je najkasnije u tužbi dužan iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje tih činjenica. Tužitelj u tužbi nije dostavio dokaze o prometnoj nezgodi, nije naveo podatke o vozilu štetnika niti je dostavio dokaze o osiguranju tog vozila kod tuženika, nije opisao na koji način je došlo do štetnog događaja niti je opisao u čemu se sastoji krivnja vozača vozila štetnika, nije dostavio dokaze iz kojih bi to bilo razvidno niti je na tu okolnost predložio adekvatne dokaze. Tuženik stoga predlaže da sud bez održavanja ročišta donese presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev kao nedokazan. Tuženik osporava cijenu sata kao previsoko odmjerenu budući da na području gdje oštećenik prebiva, cijena sata rada je znatno niža nego li to tužitelj obračunava. Kako je oštećenik u obvezi pridržavati se općih načela obveznog prava, odnosno suzdržati se od postupaka kojima se može šteta povećati, to tuženik osporava cijenu sata tužitelja. Gornje navode i prigovore tuženika u vezi obveze smanjenja štete, odnosno obveze poštivanja općih načela obveznog prava, potvrđuje i sudska praksa sudova višeg stupnja. Traženje od tužitelja da dostavi račune popravka vozila za 2022. sa dokazom da su isti računi plaćeni od strane fizičkih osoba, odnosno uvid u poslovne knjige tužitelja na okolnost cijene sata rada s provođenjem financijskog vještačenja Osim toga, vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete, te tuženik stoga osporava visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže sudu da tužitelja odbije sukladno načelu o teretu dokaza. Slijedom navedenog tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek i stopu kamata (tuženik nije u nikakvom ugovornom odnosu sa tužiteljem) koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku. Slijedom navedenog tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek kamata koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja s obzirom da je od dana nastanka štetnog događaja do dana podnošenja tužbe istekao zakonski rok od 3 godine.

3. Tijekom postupka sud je pročitao račun tužitelja br. 359-21340-91 od 28. ožujka 2023. (list 9. spisa), izvid štete (list 10. spisa), dopis tuženika upućen ŠL (list 11. spisa), potvrda o uplati (list 12. spisa), e-mail od 28. ožujka 2023. (list 13. spisa), cjenik tužitelja (list 14. spisa), ugovor o ustupu potraživanja (cesiji) sklopljen između ŠL i tužitelja od 28. ožujka 2023. (listovi 15. i 16. spisa), g-mail od 25. veljače 2025. (listovi 17. i 18. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (listovi 42. – 45. spisa) te e-mail korespondenciju (listovi 52. i 53. spisa).

4. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-914/2024- 2 od 18. ožujka 2024. (listovi 19. – 24. spisa), Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024. (listovi 25. – 32. spisa), Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024. (listovi 37. – 41. spisa), Pž-3749/12-3 od 30. srpnja 2015. (listovi 46. – 51. spisa), Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024. (listovi 54. – 58. spisa) te presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-818/11-2 od 4. lipnja 2014. (listovi 33. – 36. spisa).

5. Raspravnim rješenjem od 30. siječnja 2026. (list 70. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke, što će biti još dodatno obrazloženo.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 56,87 EUR, koji iznos predstavlja razliku između neplaćenog iznosa naknade štete do punog iznosa nastale štete, a koji se odnosi na cijenu radnog sata za obavljene limarske i lakirerske radove, koje je obavio tužitelj, popravljajući vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], koje je oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. prosinca 2022., a po polici obveznog osiguranja štetnika koju je oštećenik imao sklopljenu za predmetno vozilo s tuženikom.

8. Između stranaka nije sporno da je oštećenik ŠL vlasnik vozila marke AUDI A4, reg. oznake [registarska oznaka]. Između stranaka nije sporan nastanak štetni događaj

– prometna nezgoda koja se dogodila 6. prosinca 2022., kao i činjenica da je tuženik isplatio oštećeniku iznos od 273,24 EUR po izdanom računu za popravak vozila, a koji iznos predstavlja dio iznosa računa izdanog za popravak vozila u predmetnoj prometnoj nezgodi. Također, između stranaka nije sporan broj radnih sati limarskih i lakirerskih radova koji su bili potrebni da se oštećeno vozilo zbog sudjelovanja u predmetnoj prometnoj nezgodi vrati u prvobitno stanje (ukupno 2,00 + 3,70 =5,70 radnih sati).

9. Između stranaka je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, odnosno je li oštećenik ŠL na tužitelja prenio utuženi iznos potraživanja, odnosno je li s tužiteljem sklopio ugovor o ustupanju tražbine. Između stranaka je sporno imali li pravo oštećenik slobodno izabrati autoradionicu u kojoj će popravljati svoje vozilo nakon što je oštećeno u prometnoj nezgodi, odnosno ima li tužitelj pravo na višu cijenu rada za limarske i lakirerske radove od cijene rada za navedene radove koju priznaje tuženik, kao osiguravajuće društvo. Između stranaka je sporna dinamika nastanka prometne nezgode, odnosno između stranaka je sporno je li za prometnu nezgodu odgovoran osiguranik tuženika koji s tuženikom ima sklopljen ugovor o obveznom automobilskom osiguranju.

10. Uvidom u e-mail korespondenciju od 3. srpnja 2015. (listovi 52. u 53. spisa) vidljivo je da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga odgovara da nije potrebno da autokuća, kao izvođač radova, ima ugovor o suradnji s osiguravateljem da osiguratelj isplati račun za popravak vozila sastavljen po izvidu štete. Iz navedenog e-maila proizlazi da Hrvatska agencije za nadzor financijskih usluga napominje da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati cijene radnog sata treće osobe, kao i da društva za osiguranje koriste pomoć stručnjaka za procjenu štete te uzimanje u obzir njegovo mišljenje u pogledu osnovanosti i visine primljenog zahtjeva. Pritom oštećena osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala radionica u kojoj je izvršen popravak i potraživati isplatu naknade štete, odnosno naknade iz osiguranja.

11. Iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: 034-08/18-01/093, ur.br. 580-09/84-220-043 od 20. veljače 2020. (listovi 42. – 45. spisa) vidljivo je da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja daje mišljenje da u slučaju štetnog događaja na vozilu oštećena osoba ima pravo izbora autoservisne radionice registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila, koja će obaviti popravak vozila prema cijenama uredno istaknutim u svom cjeniku, temeljem kojeg redovito posluje na tržištu i plaća poreze i doprinose, uz zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Hrvatska agencija za tržišno natjecanje u istom dopisu navodi da preporuka i/ili isticanje popisa ugovornih servisa na internetskim stranicama ili u poslovnicama osiguravajućeg društva ne bi bila sporna, uz obveznu napomenu da oštećenik u slučaju štetnog događaja na vozilu ima pravo takvu preporuku prihvatiti ili ne prihvatiti. Dakle, navedeno je da je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati autoservisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne.

12. Iz računa tužitelja br. 359-21340-91 od 28. ožujka 2023. (list 9. spisa), vidljivo je da je tužitelj obračunao za autolimarske i autolakirerske radove iznos od 31,87 EUR po satu rada, uvećano za PDV-e. Kao što je već navedeno, a između stranaka nije sporno, jednak je broj radnih sati za limarske i lakirerske radove iz utuženog računa i izvida štete (usporedba listova 9. i 10. spisa).

13. Iz izvida štete br. 2248410511550 (list 10. spisa) vidljivo je da je već na sam dan izvida štete tuženik evidentirao potreban broj sati za limarske radove u količini od 2,00 i potreban broj sati za lakirerske radove u količini od 3,70 sati (jednak broj limarskih i lakirerskih sati naveden je i u računu tužitelja od te između stranaka nije uopće sporan broj potrebnih limarskih i lakirerskih radova).

14. Iz izvida štete vidljivo je da je na memorandumu tuženika sačinjen izvid štete br. 228410511550. Vidljivo je da je tuženik sačinio izvid štete za vozilo, reg. oznaka [registarska oznaka], a za koje vozilo je i izdan utuženi račun. U izvidu štete naznačen je datum prometne nezgode i to upravo 6. prosinca 2022. dok je pregled vozila izvršen 22. prosinca 2022. Ujedno su naznačeni podaci oštećenika ŠL. U izvidu štete naznačeno je i po kojoj polici je vršen pregled vozila (068400606551). Istaknuto je da se radi o djelomičnoj šteti te izvid štete potpisan po procjenitelju, a koju ispravu tuženik, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, ne osporava tijekom postupka. Izvid štete je naslovljen kao "oštećenja na vozilu".

15. Uvidom u dopis tuženika naziva "obrazložena ponuda " od 19. siječnja 2023. (list 11. spisa) vidljivo je da se tuženik obraća oštećeniku ŠL za njegovo vozilo, reg. oznaka [registarska oznaka], za prometnu nezgodu, koja se dogodila 6. prosinca 2022., povodom odštetnog zahtjeva te pod brojem štete 228410511550. U dopisu tuženik oštećeniku ističe da će isplatiti štetu po računu ukoliko bude sukladan izvidu štete u slučaju da oštećenik nije suglasan s obrazloženom ponudom, to ima pravo na prigovor u roku od 8 dana.

16. Nadalje, uvidom u cjenik tužitelja vidljivo je da je izrađen na memorandumu tužitelja, da je cijena autolimarskih i autolakirerskih radova naznačena u iznosu od 39,84 EUR, sa PDV-a (list 14. spisa). Cjenik je u primjeni od 30. rujna 2022., čime je primjenjiv upravo u ovom sporu i na račun koji je izdan u ožujku 2023. Cjenik je ovjeren potpisom i pečatom tužitelja (list 22. spisa).

17. Iz ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja vidljivo je da je sklopljen između oštećenika ŠL, kao ustupitelja i tužitelja, kao primatelja. Navedenim ugovorom ŠL ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 330,11 EUR, a koji iznos predstavlja neplaćeni iznos računa tužitelja br. 259-21340-91. Ugovor je potpisan po ŠLU i tužitelju (listovi 15. i 16. spisa). O ugovoru o ustupu obaviješten je tuženik (listovi 17. i 18. spisa).

18. Zbog navedenog valja zaključiti da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom postupku, suprotno osporavanju tuženika. Valja navesti da se radi o novčanoj tražbini, a koja se može prenositi.

19. Prema odredbi iz čl. 1085. st. 1. ZOO-a, odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

20. Valja navesti da je stav ovog suda, kao i ustavljene sudske prakse prvostupanjskih sudova i drugostupanjskog suda, da je oštećenik ovlašten sam izabrati autoradionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo. Ovo stoga jer je tuženik dužan vratiti vozilo u stanje u kakvom je bilo prije nastanka štetnog događaja (čl. 1085. st. 1. ZOO- a).

21. S obzirom na to da između stranaka nema spora o broju radnih sati limarskih i lakirerskih radova, a koji su potrebni da se oštećeno vozilo dovede u stanje prije nego što je šteta nastala, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan. Naime, stav je ovog suda da oštećenik ima pravo izabrati gdje i kod koga će popraviti svoje oštećeno vozilo, sve kako bi se vozilo vratilo u prvobitno stanje u kakvom je i bilo prije oštećenja, suprotno osporavanju tuženika.

22. Na dosuđeni iznos glavnice valjalo je dosuditi zatezne kamate počev od 18. lipnja 2025., a kako to potražuje tužitelj, sve primjenom odredbi iz čl. 12. st. 1. i 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014 – dalje u tekstu ZOOP), a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva, suprotno osporavanju tuženika. Zatezne kamate valjalo je dosuditi po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koje se primjenjuju u ostalim odnosima.

23. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točki I. izreke.

24. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarife). Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 EUR, uvećano za PDV-e, odnosno 125,00 EUR. Tužitelju je valjalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke.

U Zagrebu 13. veljače 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 13,27 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana