Poslovni broj: P-5659/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici ČB, VB, Dino Miljak i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice Marinele Marić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika UB, odvjetničkog vježbenika, dana 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. "KAMATE I NAKNADE" Ugovora o kreditu broj 3206443117/06 od 5. travnja 2006. godine, zaključenog između tužiteljice KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 120,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 214,04 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 214,04 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 26. rujna 2024. navodi da su stranke 5. travnja 2026. sklopile Ugovor o kreditu broj 3206443117/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.985,32 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, uz rok otplate od 60 mjeseca. Navodi da je odredbom članka 2. "Kamate i naknade" predmetnog Ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena obveza plaćanja naknada (i troškova) u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora te joj je na temelju navedene ugovorne odredbe, prilikom isplate kredita, tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 120,11 EUR (904,96 kuna). U bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tužiteljica bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi", pa je tako tužiteljica bila primorana pristati i na spornu ugovornu odredbu kojom je regulirana obveza tužiteljice na plaćanje tzv. ulazne naknade te istu platiti kako bi dobila traženi kredit. Također, ističe da joj od strane tuženika nije prethodno pojašnjen sadržaj navedene odredbe niti joj je prezentirano koje to posebne troškove tuženik ima u svezi s postupkom obrade kredita niti prikazano na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja joj je uredno naplaćena. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužiteljici kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane tuženika nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza , a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Stoga predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ (kako je to pobliže navedeno pod toč. I/ izreke) te s osnove povrata stečenog po osnovi navedene ništetne odredbe potražuje isplatu iznosa od 120,11 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.447,34 EUR, jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 120,11 EUR zbog čega smatra da je vrijednost predmeta spora naznačena u previsokom iznosu. U cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima predmetnog kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe te osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Ističe da je sporna odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanje naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 57. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje: ZZP/22) i čl. 4.st.2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ nije dopušteno ocjenjivati. Pri tome ističe da sukladno odredbi čl. 55.st.2. ZZP/22 prilikom ocjene je li ugovorna odredba poštena valja uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje, ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. O navedenoj obvezi tužiteljica je informirana i tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita na način da su službenici banke tužiteljici jasno iskomunicirali da, u slučaju odobrenja kredita, postoji obveza na plaćanje naknade za odobrenje kredita. U tom pravcu tuženik poziva na izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Smatra da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljicom vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga jer se ista plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga jer se morao utvrditi model plaćanja naknade. Stoga ističe da tužiteljica ne može tvrditi da nije bila svjesna ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njezina obveza za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a koja je Odlukom o Tarifi naknada iz 2006. godine bila propisana u visini od 1,50% od iznosa kredita. Nadalje navodi da je navedena naknada pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Smatra i da se priroda stvarno pruženih usluga (na koje se odnosi plaćanje predmetne naknade) može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog Ugovora te osporava da bi sporna ugovorna odredba uzrokovala takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP/22. Ističe i prigovor zastare (u odnosu na novčani tužbeni zahtjev) jer je predmetna naknada naplaćena 18. travnja 2006., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi sporna odredba bila nepoštena, smatra da se na zahtjev za isplatu ima primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja. Također, osporava i tijek zatraženih zateznih kamata. Naime, navodi da u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnima sporne ugovorne odredbe te postojanje utužene novčane tražbine, a što u cijelosti osporava, takav zahtjev u odnosu na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan te da bi u tom slučaju tužiteljica eventualno imala pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe, budući je tužiteljica zahtjev za povrat stečenog po osnovi sporne ugovorne odredbe postavila tek u tužbi, a tuženik se ima smatrati poštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa. Naknadno tijekom postupka (list 90 spisa) priznaje nespornim da je tužiteljici po osnovi sporne ugovorne odredbe dana 18. travnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 904,96 kuna odnosno 120,11 EUR. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206443117/06 od 5. travnja 2006. (listovi 7-15 spisa), dopis tuženika od 10. siječnja 2024. (list 16 spisa), izvadak iz matice vjenčanih (listovi 18-19), ispravu naziva "Proizvodi za domaće i strane fizičke osobe-financiranje/krediti" (listovi 37-41 spisa), izvadak iz Upute (tuženika) službenicima za odobravanje kredita građanima (listovi 79-80) te je saslušana tužiteljica (list 91 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Nije sporno da je između tuženika, kao kreditora i tužiteljice KB (ranije K), kao korisnika kredita te JB, kao sudužnika, zaključen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206443117/06 od 5. travnja 2006. (listovi 7-15 spisa), iz sadržaja kojeg proizlazi da tuženik odobrio i tužiteljici stavio na raspolaganje kredit za kupnju motornog vozila marke RENAULT, tip i model CLIO ALIZE 1,2/5V u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.985,32 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita , koji se iznos kredita korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim ovim Ugovorom (čl.1. i 5.), odnosno platiti u anuitetima iznos kredita od 12.985,32 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,99% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl.2. st.1 ); da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (čl.2.st.3.) te jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini od 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20% (čl.2.st.4.); uz ugovoreni rok otplate kredita od 60 mjeseci (čl.3. st.1) i ugovoreni rok korištenja kredita od 6 mjeseci od dana sklapanja ovog Ugovora, a najkasnije do 05.10.2006. (čl.3.st.2.); da se kredit koristi isplatom na račun prodavatelja Mehanizacija d.d. (čl.4.); da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 238,66 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora (čl.6.st.1); da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora (čl.6.st.2.); da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. te potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s istim Općim uvjetima i pristaju na njihovu primjenu…te pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora (čl. 16. K/); da je Ugovor potvrđen/solemniziran po Javnom bilježniku Alkici Kolega-Zubčić iz [adresa] dana 11. travnja 2006. pod brojem OU-342/06-1.

6. Također, nije sporno da je tužiteljici prilikom isplate (korištenja) kredita dana 18. travnja 2006. po osnovi sporne odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 904,96 kuna odnosno 120,11 EUR

7.1. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, iz iskaza tužiteljice (list 91) proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zaposlena u ugostiteljstvu kao konobarica (sada radi kao zaštitar), da nikada nije bila vlasnica obrta niti se bavila nekom gospodarskom ili samostalnom djelatnošću te da je vozilo radi kupnje kojeg je zaključila predmetni Ugovor koristila isključivo za privatne potrebe.. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba.

7.2. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužiteljice koja je nadalje navela da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila uz posredovanje auto kuće u [adresa] kod koje je kupila vozilo marke Renault, radi kupnje kojeg je zaključen predmetni Ugovor. O pojedinim ugovornim odredbama nije imala mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj odredbi iz čl. 2. Ugovora. Za navedenu obvezu saznala je tek kada joj je predočen tekst predmetnog Ugovora, a od strane zaposlenika auto kuće bilo joj je rečeno da se radi o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva koju mora platiti ako želi dobiti kredit. Ne sjeća se da li joj je bila predočena Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije mogla pregovarati niti o visini predmetne naknade, a za visinu naknade saznala je tek po isplati kredita, kada je utvrdila koji joj je iznos naplaćen na ime predmetne naknade. Od strane tuženika niti posredno nije bila informirana na koje točno usluge ili troškove tuženika se odnosi plaćanje predmetne naknade. Također, nije bila informirana niti o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a bio joj je ponuđen samo takav kredit, pri čemu joj je od strane zaposlenika auto kuće prezentirano da se radi o povoljnom kreditu i stabilnoj valuti. Također, nije mogla pregovarati niti o odredbama kojima je ugovorena jednostrana promjenjivost kamatne stope niti je od strane tuženika bila informirana o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Zbog porasta tečaja valute CHF i povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita je došlo do značajnog povećanja visine anuiteta koje je plaćala, tako da je u jednom razdoblju mjesečni anuitet iznosio cca 1.200,00 kuna, dok je početni iznosio cca 800,00 kuna.

8.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

8.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. 9 . Iz stipulacije sporne odredbe čl.2.st.3. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora kojom je određena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Iako naizgled jasna i razumljiva, navedena odredba prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista u potpunosti neodređena, kako u pogledu visine obveze, tako i u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista obveza odnosi. Također, valja istaknuti da iz sadržaja ostalih odredbi Ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bila upoznata s odredbama Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (tuženika), niti da joj je uručen primjerak iste. Navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tužiteljice.

10. Pri tome, prema stajalištu ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju temeljem sporne odredbe nisu samorazumljivi. U odnosu na navode tuženika da je predmetna naknada za obradu kredita pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova (pobliže navedeni odgovoru na tužbu), valja istaknuti da iz navoda samog tuženika proizlazi da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke (kao što su primjerice troškovi plaća zaposlenika, troškovi uredskog materijala i informatičke opreme, režijski troškovi i slično), koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade za obradu kredita koja je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena tužiteljici. Također, valja dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa stoga tuženik ne može osnovano dodatno još i redovne troškove svog poslovanja prenijeti na teret tužitelja kao korisnika kredita –potrošača, sve ukoliko se i uzme da se naplaćeni iznos predmetne naknade doista odnosi na prethodno navedene troškove, kako to tvrdi tuženik. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

11. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi za obradu kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe čl. 2.st.3. Ugovora, temeljem koje je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u iznosu od nespornih 904,96 kuna (120,11 EUR), proizlazi da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se predmetna naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

12. U odnosu na ispravu "Proizvodi za domaće i strane fizičke osobe- financiranje/krediti" (listovi 37-41 spisa), koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, valja navesti da iz sadržaja iste ne proizlazi nedvojben zaključak da bi ista bila u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu niti proizlazi da se radilo o općem aktu tuženika koji bi bio javno dostupan, imajući u vidu da je na istoj ispravi sadržana oznaka "INTERNAL USE ONLY-ZABA", dakle, prevedeno "Samo za internu uporabu-ZABA".. Međutim, sve i u slučaju da ista predstavlja Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora iz čl.2. Ugovora, koja je bila u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, valja ukazati da je u istoj samo općenito pod rednim brojem B 3.1.10.1. za kredite za kupnju motornih vozila pod a) navodi naknada za obradu zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, a pri tome nije navedeno na što se konkretno ista odnosi.

13.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna sporna ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.2. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužiteljica, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imala saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja).

15. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

16. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba čl.2. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neovisno o visini naplaćenog iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužiteljica nije bila informirana o odnosu između iznosa naknade koji joj je naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

17. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

18. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik na ime plaćanja naknade za obradu kredita po osnovi ništetne odredbe čl. 2. Ugovora tužiteljici dana 18. travnja 2006. naplatio iznos od 904,96 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 120,11 EUR, to je tužiteljici u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 120,11 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO) (toč. II/ izreke).

19. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

20. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

21.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 120,11 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 13. siječnja 2026. (list 90 spisa), imajući u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi (1.447,34 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr- 475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

21.2. Tužiteljici su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-25 bodova, za sastav podneska od 31. ožujka 2025., prema Tbr. 8/1 – 25 bodova te za zastupanje na ročištu od 13. siječnja 2026., prema Tbr 9/1-25 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 75 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 187,50 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 214,04 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

21.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21.4. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, s obzirom na određenu vrijednost predmeta spora od 120,11 EUR, tužiteljici trošak pojedinih parničnih radnji nije priznat u zatraženom iznosu od po 200,00 EUR (100 bodova x2 EUR), niti joj je trošak sudskih pristojbi za tužbu i prvostupanjsku presudu priznat u zatraženom iznosu od po 53,09 EUR. Pri tome valja istaknuti da tužiteljica ničim nije dokazala da bi već prilikom podnošenja tužbe ili naknadno (prije ročišta od 13. siječnja 2026., na kojem je određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 120,11 EUR) podmirila sudsku pristojbu za tužbu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR. Slijedom navedenog zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 214,04 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke).

U Zagrebu, 13. veljače 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o pristojbi za presudu (13,27 EUR)

2. pun. tuženika