Poslovni broj: P-600/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika, dana 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita" Ugovora o kreditu broj 918929 od 29.03. 2006. godine, zaključenog između tužitelja ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao kreditora, koja glasi:

"Jednokratno 1,10% (slovima:jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn ( kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 140,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 856,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 856,18 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31. svibnja 2025. navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. zaključio Ugovor o kreditu broj 918929 od 29. ožujka 2006., prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.796,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate kredita. Navodi da je odredbom članka 6.1. " Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita" predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 1,10% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da mu je na temelju navedene ugovorne odredbe, prilikom isplate kredita, prednik tuženika naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 140,82 EUR (1.061,04 kuna). U bitnom navodi da se radi o odredbi koja je sastavni dio tipskog /standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane (prednika) tuženika kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", pa je tako tužitelj bio primoran pristati i na spornu ugovornu odredbu kojom je regulirana obveza tužitelja na plaćanje tzv. ulazne naknade te istu platiti kako bi dobio traženi kredit. Također, ističe da mu od strane (prednika) tuženika nije prethodno pojašnjen sadržaj navedene odredbe niti mu je prezentirano koje to posebne troškove prednik tuženika ima u svezi s postupkom obrade kredita niti prikazano na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja mu je uredno naplaćena. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužitelju kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane prednika tuženika nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza , a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Stoga predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Jednokratno 1,10% (slovima:jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn ( kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj" te s osnove povrata stečenog po osnovi navedene ništetne odredbe potražuje isplatu iznosa od 140,82 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu. Osporava da bi odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za administraciju i obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna. U bitnom navodi da se radi o transparentnoj odnosno jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj ugovornoj odredbi, pa stoga sadržajno smatra da poštenost iste odredbe nije dopušteno ocjenjivati. Osporava i da bi u konkretnom slučaju bili ispunjeni kumulativno propisani uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 za utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Osim što smatra da se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi, ističe da je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bilo uvriježeno u praksi banaka te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom (njegovim prednikom) oko plaćanja navedene naknade te ističe da je tužitelj u cijelosti bio informiran o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je bio upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za tzv. ulaznu naknadu. Smatra da ne postoji uporište niti u jednom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik (odnosno njegov prednik) u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. S obzirom da tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, smatra da nema mjesta raspravljanju niti o visini novčanog tužbenog zahtjeva. Naknadno tijekom postupka (list 195 spisa) priznaje nespornim da je tužitelju temeljem odredbe čl.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu dana 3. travnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.061,04 kuna odnosno 140,82 EUR, pri čemu i nadalje osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9189290 od 30. ožujka 2006. (listovi 5-11 spisa), Karticu prometa po kreditu (listovi 12- 20 spisa), Dopis tuženika od 3. srpnja 2024. (list 21 spisa) te je saslušan tužitelj (list 196 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora i predlagatelja osiguranja i tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja zaključen Ugovor o kreditu broj 9189290 od 30. ožujka 2006. (listovi 5-11 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.796,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl.1.) za namjenu kupnje vozila (čl. 3); uz rok otplate 84 mjeseca (čl. 5.); da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,10% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (čl.. 2.1.), odnosno redovna kamata po dospijeću "promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora" (čl.2.4.); da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl..4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 294,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća… (čl.8); da je prema čl. 6.1. ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita-jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj; da je javni bilježnik Obrenija Ribarić iz Zagreba dana 30. ožujka 2006. izdala Potvrdu (solemnizacija) privatne isprave broj OU-297/2006, kojom je potvrdila da je tužitelju (kao korisniku kredita i protivniku osiguranja) navedeni Ugovor pročitan i upozoren je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

5.2. Nadalje, nije sporno da je tužitelju prilikom isplate kredita (puštanja kredita u tečaj) dana 3. travnja 2006. po osnovi sporne odredbe čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.061,04 kuna odnosno 140,82 EUR.

5.3. Također, tijekom postupka nije bilo sporno da je svrha predmetnog Ugovora bila potrošačka u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03. Navedeno proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja (list 196 ), koji je naveo da je predmetno osobno vozilo (marke Citroen tip C3) kupio i koristio isključivo za privatne potrebe odnosno kao obiteljsko vozilo jer je u to vrijeme dobio drugo dijete. Pri tome valja dodati da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti suprotno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba.

6. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je predmetni Ugovor o kreditu s prednikom tuženika zaključio uz posredovanje auto kuće kod koje je kupio osobno vozilo marke Citroen tip C3, radi kupnje kojeg mu je odobren predmetni kredit. U poslovnicu tuženika išao je samo jedanput te ga je tamo dočekao unaprijed pripremljeni Ugovor. O pojedinim ugovornim odredbama nije imao mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj odredbi kojom je ugovorena obveza plaćanja predmetne naknade. Na navedenu odredbu morao je pristati ukoliko je želio dobiti kredit. Od strane prednika tuženika niti posredno nije bio informiran na koje točno usluge ili troškove se odnosi plaćanje predmetne naknade. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, a nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja takvog kredita odnosno o postojanju većih rizika u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Također, nije imao mogućnost pregovarati niti o ugovornoj odredbi kojom je određena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, a nije bio informiran u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o parametrima i kriterijima promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita, zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF, mjesečni anuitet od početnog u iznosu od cca 1.400,00 kuna u jednom razdoblju porastao je na iznos od cca 1.800,00 kuna.

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Imajući na umu navedeno, sporna odredba članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja navedene naknade i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 1,10 % od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 500,00 kuna), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe članka 6.1., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane prednika tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 6.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,10% od iznosa odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. Vezano za zahtjev transparentnosti, valja navesti da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja člankom 6.1, Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,10% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Također, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima prednika tuženika, a koji se spominju u Ugovoru, po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opće akte kojima je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila regulirana obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita , pa tako nije niti dokazao da bi u internom aktu prednika tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci prednika tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, prednik tuženika (Volksbank d.d.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva).

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 6.1. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je njegov prednik stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženikov prednik, koji je istu odredbu sastavio, ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je prednik tuženika na ime plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe čl. 6.1. Ugovora tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 3. travnja 2006. naplatio iznos od 1.061,04 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 140,82 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 140,82 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

13. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (1.468,05 EUR), a kojoj tuženik nije prigovarao.

15.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav podneska od 21. srpnja 2025., prema Tbr. 8/1 – 100 bodova te za zastupanje na ročištu od 13. siječnja 2026., prema Tbr 9/1-100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 300 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 53,09 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 856,18 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

21.3. Odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a, a odluka o stopi na odredbama čl. 29 st. 2. ZOO-a.

21.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 856,18 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 13. veljače 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (53,09 EUR)

2. pun. tuženika