Poslovni broj 19 P.167/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, zastupan po punomoćnici Božani Ivanda, odvjetnici iz OD Grgić & Partneri, iz Zagreba, protiv tuženika ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Tokić, odvjetnik iz Dubrovnika, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 21. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 13. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Dužan je tuženik ĆP iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]), na ime regresa, isplatiti tužitelju ADRIATIC osiguranje d.d., Listopadska 2, Zagreb, (OIB 94472454976), iznos od 9.838,48 eur, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23.12.2021. godine sve do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima .sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se dana 01.07.2018. godine dogodila prometna nezgoda koju je skrivio tuženik te je time vozilu iz suprotnog smjera prouzročena imovinska šteta. U vrijeme nezgode vozilo kojim je upravljao tuženik je bilo osigurano kod tužitelja policom auto-odgovornosti broj 068800094319. Vlasnik oštećenog vozila „Audi „obeštećen je u postupku zahtjeva za naknadu štete na vozilu, pa je tužitelj refundirao inozemnom osiguravatelju iznos od 13.260,00 eur. Kako je za nezgodu i nastanak štete odgovoran tuženik, koji je te prigode vozilom upravljao pod utjecajem alkohola od najmanje 1,57 g/kg, to je slijedom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i Uvjeta osiguranja od automobilske odgovornosti tuženik izgubio prava iz osiguranja, a tužitelj stekao uvjete prema tuženiku postaviti regresni zahtjev za iznos koji je tužitelj isplatio oštećenom. Tužitelj je tuženika obavijestio o svom zahtjevu i pozvao ga na plaćanje, pa je tuženik priznao dug i platio manji dio duga, da bi potom prestao sa plaćanjem. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplata iznosa od 9.838,48 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, u bitnom ističući prigovor zastare potraživanja, da tražbina nije pravno osnovana, da je njezina visina činjenično neutvrđena te da postoje ozbiljne indicije suodgovornosti oštećenika.

2.1. Navodi da tužitelj temelji svoj regresni zahtjev na isplati štete trećoj osobi u okviru police osiguranja od automobilske odgovornosti, koja se navodno odnosi na prometnu nezgodu od 1. srpnja 2018. godine. Prema dokumentaciji samog tužitelja, šteta je isplaćena 29. studenoga 2019., dok je tužba podnesena tek 25. siječnja 2025. Dakle, između isplate i tužbe prošlo je više od pet godina. Poziva se na zastarni rok od tri godine od dana isplate naknade štete iz članka 234. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima, koji jasno propisuje da pravo osiguratelja na regres prema štetniku zastarijeva u roku od tri godine od isplate. S obzirom na to da je predmetna tužba podnesena više od dvije godine nakon isteka tog roka, ona je neosnovana. Dodaje da se tužitelj eventualno može pozivati na djelomične uplate koje su navodno izvršene nakon isteka roka zastare. No te uplate ne mogu imati pravni učinak odreknuća od zastare ako nisu popraćene izričitim pisanim priznanjem duga. Članak 220. stavak 1. ZOO-a izričito propisuje da se samo pisano priznanje zastarjele obveze može smatrati odricanjem od zastare. Plaćanje, samo po sebi, ne znači ništa. Dakle, čak i da su uplate izvršene, one ne znače priznanje duga, ne poništavaju činjenicu proteka zastare, ne smatraju se odreknućem od zastare.

2.2. Osim što je potraživanje zastarjelo, ono je i pravno neutemeljeno. Tužitelj tvrdi da je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola te time ispunio uvjete iz članka 24. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Međutim, tuženik osporava da je između navodne alkoholiziranosti i prometne nesreće postojala uzročno-posljedična veza. Nijednim relevantnim dokazom nije utvrđeno da je upravo alkohol bio neposredni uzrok nezgode, niti je u postupku jasno utvrđena odgovornost tuženika. Pravo na regres traži egzaktan lanac uzroka i posljedica – a ne hipotezu ili pretpostavku. Ako postoji sumnja, regres ne može biti osnovan.

2.3. Nadalje, visina samog potraživanja je dvojbena. Tužitelj nije dostavio dokumentaciju kojom bi dokazao da je isplaćeni iznos utemeljen. Također, postoji osnovana sumnja da je drugi sudionik u prometu – oštećenik – svojim ponašanjem doprinio nastanku nezgode. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u takvim situacijama regres se dodatno relativizira, a tuženik ne može snositi cjelokupni teret odgovornosti ako postoji i krivnja oštećenika. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Stranke su podnescima dodatno raspravljale o prigovoru zastare.

3.1. Tužitelj tvrdi da je pozvao tuženika podneskom od 12.12.2019 godine da mu plati iznos 76.428,00 kn uz prijetnju podnošenja tužbe za slučaj neispunjenja obveze, da je tuženik zamolio tužitelja da mu omogući sukcesivna plaćanja, na što je tužitelj pristao, čime je tuženik priznao svoju odgovornost, da je tuženik u 2020. počeo plaćati dug i to plaćanje trajalo je do 2023 godine kada je dana 25.09.2023 godine platio zadnji iznos od 100,00 eur. Djelomičnim plaćanjem tuženik je priznao ukupnu tražbinu, a nastao je i prekid zastare ukupne tražbine. U trenutku kada je tuženik platio prvo plaćanje, odnosno zadnje ( 25.09.2023.g) razvidno je da nije prošao rok od 3 (tri) godine od dana plaćanja do dana podnošenja tužbe, pa nema govora o tome da bi nastupila zastara tužbenog zahtjeva. Tužitelj je primio djelomično ispunjenje i osnovano se pouzdao da će mu tuženik ispuniti i ostatak duga i zbog toga nije bio dužan protiv tuženika pokretati sudski postupak. U ovom slučaju, nesporno je da je tuženik znao da je dužan, da je platio dio duga i da je to plaćanje prekinulo tijek zastare. Tvrdi da plaćanje dijela duga jest priznanje cijeloga duga. I u ovom slučaju, sva sukcesivna plaćanja tuženika proizišla su iz iste tražbine, i zato se i u ovom postupku mora primijeniti pravilo o priznanju duga djelomičnim ispunjenjem. Tuženik nije dao do znanja tužitelju da u budućnosti ne namjerava ispuniti više od onoga što je platio. Nije izjavio da je ispunio sav svoj dug niti je izjavio da smatra da se oslobađa od obveze. Davanje otplate je priznanje duga ( čl.240 st.2 ZOO). Iako zakonodavac nije izričito propisao da djelomična otplata ima značenje priznanja ostatka duga, zdravorazumski je da dužnik ne priznaje samo onaj iznos koji je platio , jer tada učinak prekida zastare ne bi ni postojao i bio bi suvišan. U tom kontekstu ni čl.240 ZOO-a ne bi imao svog smisla jer isti upravo uređuje pitanje zastare u slučaju priznanja duga, između ostalog i otplatom. Stoga, davanje otplate, dakle, može biti priznanje samo onog dijela duga koji još nije otplaćen.

3.2. Tuženik navodi da tužitelj ne prilaže pisani zahtjev tuženika za obročnu otplatu, ne prilaže vlastito pisano odobrenje takvog načina ispunjenja, a što je najvažnije, ne prilaže ni jednoznačno i vlastoručno priznanje duga od strane tuženika, kako to izričito zahtijeva odredba članka 240. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kada je zastara već nastupila. Tužiteljevo pozivanje na sukcesivna plaćanja, implicitna priznanja ili interpretaciju ponašanja tuženika, predstavlja nagađanja i indicije, koje ne mogu zamijeniti formalne uvjete koje zakon zahtijeva, kada je riječ o zastari. Regresna tražbina osiguratelja prema trećoj osobi zastarijeva protekom tri godine od dana isplate naknade štete. U ovom slučaju, šteta je isplaćena 29. studenoga 2019., a tužba je podnesena 25. siječnja 2025. što znači da je proteklo više od pet godina. Tužitelj ovu činjenicu ne osporava. Sudska praksa jasno potvrđuje da samo pisano priznanje, nastalo nakon isteka zastare, može proizvesti učinak prekida. Sve drugo, uključujući djelomična plaćanja, bez pisanog priznanja duga, ne može se smatrati relevantnim u smislu prekida i/ili odreknuća zastare.

4. Tijekom postupka pregledane su i pročitane isprave u spisu, i to konto kartica od 5. lipnja 2024. (stranica 5-8 spisa), regresni zahtjev - opomena Adriatic osiguranja d.d. upućena tuženiku (stranica 9 spisa), detalji naloga plaćanja (stranica 10 spisa), potvrda MUP-a, PU Dubrovačko-neretvanske, Postaja prometne policije Dubrovnik od 31. srpnja 2018. (stranica 11-12 spisa), podaci o prometnoj nesreći (stranica 13 spisa), dokumentacija o procjeni štete s fotografijama (stranica 14 - 32 spis), kopija police osiguranja od automobilske odgovornosti (stranica 33 spisa), Adriatic-uvjeti za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti ( stranica 35-49).

5. Predmet postupka je regresni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 9.838,48 EUR-a, koji tužitelj potražuje od tuženika uz tvrdnju da je u trenutku prometne nezgode koja se dogodila 1. srpnja 2018. upravljao osobnim automobilom pod utjecajem alkohola u krvi u koncentraciji iznad 0,5 g/kg, čime je izgubio prava iz osiguranja, radi čega tužitelj traži od tuženika na ime regresnog duga isplatu iznosa koji je isplatio oštećeniku.

6. Dakle, tužiteljevo potraživanje se temelji na odredbi članka 24. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023) u vezi članka 24. stavak 1. točka 2. kojom je propisano da osigurana osoba gubi prava iz osiguranja, između ostaloga ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, sve u vezi odredbe članka 199. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj .67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, 85/2022, 114/2022, 133/2023, ) kojom je propisano da vozač vozila kategorije A1, A2, A, B, BE, F, G i AM ne smije upravljati vozilom na cesti niti početi upravljati vozilom ako je pod utjecajem droga ili lijekova ili ako u krvi ima alkohola iznad 0,50 g/kg, odnosno odgovarajući iznos miligrama u litri izdahnutog zraka. Navedeno proizlazi i iz Adriatic-uvjeti za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti (stranica 35-49 spisa), koji su sastavni dio police osiguranja sklopljene između parničnih stranaka.

7. Iz isprava u spisu predmeta proizlaze sljedeće činjenice, koje među strankama nisu ni sporne:

- da se dana 1. srpnja 2018. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao tuženik ĆP i da je na drugom vozilu koje je dolazilo iz suprotnog smjera prouzročena imovinska šteta,

- da je u vrijeme prometne nezgode vozilo kojim je upravljao tuženik bilo osigurano kod tužitelja policom auto odgovornosti,

- da je vlasnik vozila na kojem je prouzročena imovinska šteta obeštećen po zahtjevu za naknadu štete te je tužitelj refundirao inozemnom osiguratelju iznos od 13.260,00 EUR-a,

- da je iznos od 13.260,00 EUR ina ime naknade štete tužitelj isplatio 29. studenog 2019.,

- da je tuženik platio dio regresnog duga, i to uplatama izvršenim u razdoblju od 2020.-2023., pri čemu je posljednja uplata bila 25. rujna 2023.,

- da je dopisom od 6. rujna 2023. tužitelj pozvao tuženika na uplatu preostalog regresnog duga u iznosu od 9.838,48 EUR i da tuženik nije podmirio taj preostali dug.

7.1. U odnosu na pitanje navodne alkoholiziranosti tuženika, treba reći da iz potvrde MUP-a, PU Dubrovačko-neretvanske, Postaja prometne policije Dubrovnik od 31. srpnja 2018. (stranica 11-12 spisa) i podaci o prometnoj nesreći (stranica 13 spisa), proizlazi da je nakon nastanka prometne nesreće tuženik proveo alko-test te je utvrđeno da je tuženik upravljao vozilom pod utjecajem alkohola od 1,57 g/kg.

8. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, a potom spori i uzročno-posljedičnu vezu između alkoholiziranosti i prometne nesreće, visinu te ističe prigovor suodgovornosti oštećenika.

9. U odnosu na prigovor zastare.

9.1. U konkretnom slučaju primjenjuje se rok zastare od 3 godine od dana isplate naknade štete, propisan člankom 234. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), što stranke čine nespornim. Tako i Županijski sud u Varaždinu u svojoj presudi od 8. srpnja 2022. poslovni broj Gž- 602/2022 doslovno navodi: "…pravilno je, a što potvrđuju i brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i presuda broj: Rev-2326/2016 od 13. ožujka 2019. (donijeta povodom izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2 ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalno-pravnog ili postupovno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni) u kojoj je odgovoreno na postavljeno materijalno pitanje „koliki je rok zastare u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja“. Na navedeno pitanje Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da s obzirom se radi o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju to takav zahtjev zastarijeva u roku od 3 godine u smislu odredbe čl. 234. st. 3. ZOO-a kojom odredbom je propisan takav rok zastare iz ugovora o osiguranju te zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kad je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku."

9.2. Tužitelj je oštećeniku isplatio štetu 29. studenoga 2019., a tužba je podnesena 25. veljače 2025. Među strankama nije sporno da je tuženik vršio djelomične uplate i da je posljednja uplata bila 25. rujna 2023. Tuženik tvrdi da je zastara nastupila jer je tužba podnesena nakon isteka roka zastare, a tužitelj da nije, uz tvrdnju da je došlo do prekida zastare zbog priznanja duga djelomičnim uplatama. Tužitelj tvrdi da ga je tuženik zamolio da mu se omogući sukcesivno plaćanje jer mu je jednokratna otplata predstavljala veliki teret, da je tužitelj na to pristao i da je time tuženik priznao svoju odgovornost.

9.3. Među strankama je dakle sporno je li djelomičnim plaćanjem dijela duga došlo do priznanja cijelog duga, a time i prekida zastare.

10. Odredbom članka 240. stavak 1. ZOO-a je propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci Rev-778/80 od 17. ožujka 1981. izrazio stav da „priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida - bez obzira na to je li ono učinjeno na izravan ili neizravan način - uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje“. U konkretnom slučaju, u spisu nema dokaza da je tuženik izravno i nedvojbeno, pisanim putem priznao predmetni dug. U odnosu na djelomične uplate, prema stajalištu ovog suda, plaćanjima izvršenim u razdoblju od 2020. – 2023., od kojeg je zadnja uplata bila 25. rujna 2023., sukladno članku 240. ZOO-a prekinut je zastarni rok, ali samo u odnosu na plaćeni dio duga, ali ne i u odnosu na preostali neplaćeni dio duga. Samo po sebi plaćanje jednog dijela duga, do čega je došlo u ovom pravnom odnosu, ne može se smatrati priznanjem drugog dijela duga, tj. duga koji nije plaćen. U odnosu na ostatak duga nije bilo izričitog priznanja ni konkludentnog, davanjem otplate, plaćanjem kamata, davanjem osiguranja ili na drugi način kojim bi se nedvojbeno očitovala volja dužnika da priznaje preostali dug. Da bi se radilo o priznanju duga u smislu članka 240. stavak 1. i 2. ZOO-a isto mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine. Stoga je navedenim uplatama tuženik priznao dugovanje prema tužitelju, ali ne u cjelokupnom iznosu neotplaćenog duga, već samo u iznosu koji je uplatio. Zbog navedenog nije došlo do prekida zastarijevanja onog dijela duga kojeg tuženik nije platio.

11.1.Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 17. svibnja 2023. poslovni broj Rev-335/2020-2 izražava stajalište da bez obzira na to što „davanje otplate“ predstavlja podmirenje dijela obveze, ona nije isto što i djelomično plaćanje. Otplata je najčešće vezana uz ugovore o kreditu u kojem korisnik kredita dobiva iznos kredita, a prema banci se obvezuje da će ga otplaćivati u ratama ili anuitetima kroz određeno vremensko razdoblje." Ugovaranje otplate moguće je i u drugim slučajevima. Međutim, u konkretnom slučaju, tužitelj koji tvrdi da je na zahtjev tuženika omogućio sukcesivno plaćanje, dakle u odnosu na tvrdnju o dogovoru parničnih stranaka o plaćanju duga u obrocima, treba istaknuti da tužitelj, na kojem je teret dokaza te činjenice, u smislu odredbe članka 7. i 219. ZPP-a, u spis nije dostavio dokaze niti predložio izvođenje dokaza na tu okolnost, pa je o postojanju te činjenice sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. a ZPP- a, i to da tužitelj nije dokazao da je među strankama ugovorena isplata duga u više obroka i dospijeću pojedinih obroka. Stoga je zaključak ovog suda da u konkretnom slučaju izvršene uplate tuženika u razdoblju od 2020. -2023. ne predstavljaju ugovorene rate (obroke), već djelomično vraćanje duga, pa tim uplatama zastara nije prekinuta u odnosu na preostali neplaćeni dio duga.

12. Zastara je pravni institut kojim se gubi pravo na ostvarivanje potraživanja nakon proteka određenog vremenskog roka, a nastupanjem zastare ne prestaje samo pravo, nego zahtjev za njegovo ostvarenje. S obzirom na to da je člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (članak 216. ZOO-a), uzimajući u obzir da je tužba podnesena 25. veljače 2025., da među strankama nije sporno da je tužitelj oštećeniku isplatio štetu 29. studenoga 2019. i da se primjenjuje rok zastare od 3 godine od dana isplate naknade štete, kako je navedeno po točkom 9.1. obrazloženja, kao i da je sud stajališta da djelomičnim uplatama nije došlo do prekida zastare u odnosu na neplaćeni dio duga, to je tužba podnesena nakon proteka roka zastare pa je osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku, radi čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

13. Preostale iznesene prigovore tuženika, sud nije posebno cijenio jer je našao osnovanim prigovor o zastari tražbine, radi čega je već valjalo odbiti tužbeni zahtjev, Iz istog razloga, sud nije izvodio daljnje predložene dokaze niti je posebno cijenio preostale izvedene dokaze.

14. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te ih je sud odmjerio sukladno članku 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, 107/2025 dalje u tekstu: Tarifa).

14.1. Kao potreban trošak tuženika za vođenje parnice, sud je utvrdio trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1.) i trošak zastupanja na ročištu od 21. siječnja 2026. (Tbr. 9. t. 1.), u iznosu od po 100 bodova, ukupno 200 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 400,00 EUR-a, uz pripadajući PDV od 25% od 100,00 EUR-a, sveukupno iznosi 500,00 EUR-a. Trošak sastava podneska od 17. travnja 2025. sud nije priznao jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice, imajući u vidu da je tuženik u njemu iznio slične navode kao i u odgovoru na tužbu, a da se na podnesak tužitelja mogao očitovati i na zakazanom pripremnom ročištu, pri čemu je sud vodio računa i da podnesak tuženika nije podnesen u skladu s odredbom članka 299.a ZPP-a. Nije priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu jer su stranke telefonskim putem obaviještene o odgodi zakazanog ročišta za objavu presude, a na održano ročište nije pristupio. Nije priznat ni trošak pristojbe za odgovor na tužbu, obzirom taj trošak tuženiku nije ni nastao imajući u vidu odredbu članka 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018) prema kojoj obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Slijedom navedenog, naloženo je tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 500,00 EUR u roku od 15 dana (točka II. izreke).

U Dubrovniku 13. veljače 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja, uz rješenje o pristojbi za presudu

2. punomoćnik tuženika