Poslovni broj P-359/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 20. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 12. veljače 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 216599 koji je solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku broj OV-2831/08 od 18. travnja 2008.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.595,14 EUR na ime preplate anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 11,22 EUR od 4.11.2008.,

- na iznos od 1,03 EUR od 3.12.2008.,

- na iznos od 12,34 EUR od 24.12.2008.,

- na iznos od 13,87 EUR od 3.2.2009.,

- na iznos od 14,64 EUR od 3.3.2009.,

- na iznos od 12,81 EUR od 2.4.2009.,

- na iznos od 12,54 EUR od 1.5.2009.,

- na iznos od 9,66 EUR od 2.6.2009.,

- na iznos od 7,13 EUR od 2.7.2009.,

- na iznos od 8,02 EUR od 4.8.2009.,

- na iznos od 9,89 EUR od 2.9.2009.,

- na iznos od 9,01 EUR od 2.10.2009.,

- na iznos od 7,95 EUR od 3.11.2009.,

- na iznos od 10,39 EUR od 2.12.2009.,

- na iznos od 12,71 EUR od 3.1.2010.,

- na iznos od 15,15 EUR od 3.2.2010.,

- na iznos od 14,51 EUR od 3.3.2010.,

- na iznos od 18,62 EUR od 3.4.2010.,

- na iznos od 17,56 EUR od 4.5.2010.,

- na iznos od 19,63 EUR od 3.6.2010.,

- na iznos od 31,26 EUR od 3.7.2010.,

- na iznos od 28,61 EUR od 3.8.2010.,

- na iznos od 38,55 EUR od 5.9.2010.,

- na iznos od 33,31 EUR od 6.10.2010.,

- na iznos od 29,37 EUR od 5.11.2010.,

- na iznos od 41,35 EUR od 7.12.2010.,

- na iznos od 48,76 EUR od 24.12.2010.,

- na iznos od 43,39 EUR od 8.02.2011.,

- na iznos od 44,18 EUR od 8.3.2011.,

- na iznos od 40,32 EUR od 14.4.2011.,

- na iznos od 41,51 EUR od 10.5.2011.,

- na iznos od 54,63 EUR od 16.6.2011.,

- na iznos od 56,47 EUR od 14.7.2011.,

- na iznos od 70,99 EUR od 13.8.2011.,

- na iznos od 65,72 EUR od 14.9.2011.,

- na iznos od 57,51 EUR od 15.10.2011.,

- na iznos od 57,29 EUR od 16.11.2011.,

- na iznos od 56,40 EUR od 16.12.2011.,

- na iznos od 59,38 EUR od 12.1.2012.,

- na iznos od 62,66 EUR od 17.2.2012.

- na iznos od 62,76 EUR od 16.3.2012.,

- na iznos od 60,70 EUR od 17.4.2012.

- na iznos od 61,54 EUR od 18.5.2012.

- na iznos od 62,77 EUR od 16.6.2012.,

- na iznos od 61,44 EUR od 13.7.2012.,

- na iznos od 61,55 EUR od 18.8.2012.,

- na iznos od 60,33 EUR od 6.9.2012.,

- na iznos od 58,06 EUR od 12.10.2012.,

- na iznos od 60,83 EUR od 13.11.2012.,

- na iznos od 61,83 EUR od 18.12.2012.,

- na iznos od 61,43 EUR od 19.1.2013.,

- na iznos od 57,39 EUR od 12.2.2013.,

- na iznos od 60,19 EUR od 16.3.2013.,

- na iznos od 60,83 EUR od 16.4.2013.,

- na iznos od 59,57 EUR od 17.5.2013.,

- na iznos od 55,86 EUR od 19.6.2013.,

- na iznos od 53,55 EUR od 23.7.2013.,

- na iznos od 55,59 EUR od 21.8.2013.,

- na iznos od 57,00 EUR od 1.10.2013.

- na iznos od 60,60 EUR od 16.10.2013.,

- na iznos od 58,62 EUR od 29.11.2013.,

- na iznos od 59,51 EUR od 28.12.2013.,

- na iznos od 60,24 EUR od 16.2.2014.,

- na iznos od 61,62 EUR od 16.2.2014.,

- na iznos od 63,07 EUR od 11.3.2014.,

- na iznos od 62,32 EUR od 10.4.2014.,

- na iznos od 60,88 EUR od 24.5.2014.,

- na iznos od 60,22 EUR od 8.7.2014.,

- na iznos od 60,51 EUR od 19.7.2014.,

- na iznos od 62,33 EUR od 28.8.2014.,

- na iznos od 64,19 EUR od 30.9.2014.,

- na iznos od 64,03 EUR od 22.10.2014.,

- na iznos od 64,96 EUR od 12.11.2014.,

- na iznos od 66,31 EUR od 20.12.2014.,

- na iznos od 65,76 EUR od 22.1.2015.,

- na iznos od 66,52 EUR od 22.2.2015.,

- na iznos od 66,52 EUR od 28.3.2015.,

- na iznos od 66,52 EUR od 8.4.2015.,

- na iznos od 66,83 EUR od 12.5.2015.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.210,66 EUR, sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 18. veljače 2020., tužitelj navodi da su parnične stranke sklopile dana 18. travnja 2008. godine Ugovor o kreditu broj 216599 koji je solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku broj OV-2831/08 od 18. travnja 2008. godine, a ugovoreni iznos kredita je bio 18.414,07 CHF. Tužitelj navodi da je od sklapanja Ugovora plaćao mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno odredbama ugovora, koje odredbe su predmet ovog tužbenog zahtjeva, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Tužitelj navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Tužitelj navodi da je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Tužitelj posebno ističe da su banke iz gornjih odluka, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu najniže ugovorene kamate upravo za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Tužitelj navodi da sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Predlaže tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 24. ožujka 2020. tuženik prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tuženik u bitnome navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer je potraživanje tužitelja u zastari, kao i jer se utvrđenja iz "Parnice Potrošač" ne mogu primijeniti na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe i da sve kada bi presuda iz "Parnice Potrošač" bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni spomenute presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima te presude, jer ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Ističe da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, kao i to da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je stavkom 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavak 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 18. travnja 2008. Ugovor o kreditu, a člankom 11.5. kojeg je Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (sud sjedišta kreditora). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelji nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor o kreditu sklapa u Dubrovniku za sporove koji proizađu u svezi tog ugovora odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta sklapanja ugovora i mjesta prebivališta tužitelja); te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Dubrovnik- Zagreb-Dubrovnik uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 11.5. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba. S obzirom na ništetnost predmetne odredbe o mjesnoj nadležnosti, tužitelj je, kao potrošač, tužbu podnio pred sudom mjesta svoga prebivališta, a sve temeljem odredbe članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK – procesna odredba). Prvostupanjski sud svoju nadležnost temelji i na odredbi članka 59. ZPP-a (ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Dubrovniku), pa je odlučeno kao pod I. izreke ovog rješenja.

4. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao sve isprave u spisu, u spis je dostavljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke Ivone Ivanović (list spisa 81 – 88) koja je nalaz i mišljenje usmeno iznijela na raspravi (list spisa 112), a saslušane su i parnične stranke (list spisa 113).

5. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu iznosa od 3.595,15 EUR (konačno postavljeni tužbeni zahtjev, podneskom od 2. prosinca 2025.) na ime pretplaćenih anuiteta temeljem Ugovora o kreditu, broj ugovora: 216599 sklopljenog dana 18. travnja 2008., a radi ništetnosti odredbi tog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno načinu promjene iste temeljem jednostrane odluke tuženika, kao i radi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništetan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

7.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

8. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i pravni prednik tuženika VOLKSBANK d.d. kao Kreditor dana 18. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 216599 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika pod brojem OV 2831/08 kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.414,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je glavnica kredita, odnosno, anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka.

8.1. Sporno je jesu li tužitelju kao potrošaču dane valjane obavijesti pri sklapanju spornog ugovora o kreditu, odnosno, je li kreditor (banka) tužitelju kao potrošaču pružila odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi. S obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne, kao i jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je promjena redovne (nominalne) kamatne stope vezana uz jednostranu odluku / akt pravnog prednika tuženika, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li predmetni zahtjev u zastari.

9. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju ovog suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama dana 18. travnja 2008.

9.1. Predmetni Ugovor, stoga, spada upravo među one ugovore o kreditu sklapane u određenom periodu od 2003. do 2008. za koje je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da sadrže ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takve ugovorne odredbe čini ništetnima.

9.2. Pozivanje na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na odredbi članka 502.c. ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15, dalje ZZP). Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugovoreni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu u takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbom članka 118. ZZP-a propisana je obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove, odnosno odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa tako i u ovom slučaju. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10. Odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.1. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužitelj mogao promijeniti odredbe kojima se ugovara način promjene kamatne stope i kojima se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije uspio dokazati, štoviše, na tu okolnost nije ni predložio ijedan relevantan dokaz.

10.2. Sam tužitelj životno i uvjerljivo iskazuje (list spisa 113) kada navodi da mu je predmetni kredit bio nužan za kupnju vozila, osobnog automobila koji je korišten isključivo za osobnu namjenu. Prikupio je dokumentaciju koju je banka zahtijevala, rekao je koliki mu novčani iznos treba, a banka je pripremila ugovor. Tek kad je došao potpisati, shvatio je da je kredit u valuti švicarski franak, te je tražio pojašnjenja od banke, no rečeno mu je da mu je to jedina opcija ako želi ostvariti kredit, jer banka takve kredite daje samo u švicarskim francima. Nije mu pojašnjeno temeljem čega se mijenja kamatna stopa niti ikakvi posebni rizici vezani za valutu švicarski franak. Takvo je izlaganje u skladu sa životno logičnom činjenicom da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je pravni prednik tuženika s tužiteljem pojedinačno pregovarao o načinu promjene kamatne stope koja se veže uz jednostranu odluku banke niti o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na takve ugovorne odredbe.

10.3. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10.4. Čitanjem spornih odredbi Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

10.5. Sud, dalje, kao nedvojbeno utvrđuje i to da odredba članka 2.1. Ugovora kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene čl. 2. Ugovora o kreditu u trenutku sklapanja Ugovora, i već temeljem koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope.

10.6. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli (kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi) tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa i učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka kao i informirati pravilno potrošača koji su to parametri temeljem kojih će se kamatna stopa mijenjati tijekom važenja ugovora o kreditu. Za postojanje tih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Jednako tako, upoznati potrošača s činjenicom da se ugovorom ugovara promjenjiva kamatna stopa nipošto ne znači da se o samom načinu promjene kamatne stope prethodno sklapanju ugovora pojedinačno i pregovaralo odnosno da je tužitelj upoznat s egzaktnim parametrima o kojima ta promjena ovisi te da su tužitelju kao osobi koja nije financijski stručnjak jasno pojašnjena značenja tih egzaktnih parametara, te tuženik u ovom postupku to ne dokazuje. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, a što proizlazi iz činjenice o značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo ovaj Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, te kako je znao točne parametre temeljem kojih će se kamatna stopa mijenjati, a iste nije pojasnio potrošaču (niti je iste uopće unio u ugovor), tako nije na adekvatan način o istima informirao tužitelja. Sporne su odredbe tuženiku nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

11. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

12. U odnosu na spornu visinu preplaćenih iznosa, sud je izveo dokaz knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještaku Ivoni Ivanović, na koje vještačenje stranke nisu imale primjedbe i prigovore, jednako kao ni postavljeni zadatak vještaku.

12.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao objektivno, stručno, izrađeno u skladu s pravilima struke. U situaciji kada je odredba ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna u dijelu u kojem je propisan način mijenjanja kamatne stope, jedina potrošaču potpuno razumljiva i valjano ugovorena odredba je ona kojom je izričito navedena visina od 6,10% godišnje, pa samo tu stopu valja uzeti u obzir, a isto vrijedi i za tečaj. Dakle, u situaciji kada je jedini ugovoreni parameter, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, pa činjenica da sud uzima u obzir samo valjano ugovorene parametre na koje je potrošač dao informirani pristanak – određene stope i tečaja, posljedica je upravo ništetnosti tih odredbi.

12.2. Vještak je utvrdio da je temeljem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplaćen iznos od 3.595,14 EUR, ne uzimajući u obzir "negativne razlike". Sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, a sve imajući u vidu da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (VSRH Rev 549/23). Sud je nalaz i mišljenje vještaka cijenio kao objektivno i izrađeno u skladu s pravilima struke, te ni stranke nisu imale primjedbe na isti. Tužitelj je podneskom od 2. prosinca 2025. uredio tužbeni zahtjev po izvršenom vještačenju, a tuženik se tome nije protivio.

12.3. Slijedom svega navedenog, nedvojbeno utvrdivši da je uslijed odredbi kojima se kamatna stopa tijekom trajanja otplate kredita mijenja temeljem jednostrane odluke banke i kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužitelj platio iznos od ukupno 3.595,14 EUR eura više nego što bi platio da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja na isplatu anuiteta kredita vršio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,10 % i primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju traženi iznos temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja.

12.4. Nepoštenost tuženika proizlazi iz činjenice da je kao "jača" ugovorna strana sastavio ugovor u koji je inkorporirao nepoštene, a time i ništetne odredbe, bez da je tužitelju kao "slabijoj" strani dao mogućnost da o odredbama pregovara ili da odredbe promijeni, a čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, oštetio tužitelja.

12.5. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod II. izreke presude.

13. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno odredbi članka 225. ZOO-a, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja nedvojbeno je postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora, što je dan 14. lipnja 2018, i to ne samo za potraživanja temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, već i za potraživanje temeljem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (načinu promjene).

13.1. Zastara potraživanja potrošača prema Novoj hrvatskoj banci d.d., kao pravnom sljedniku Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjena kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i Visokim trgovačkim sudom RH pod brojem Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (VSRH, Rev-808/2023, kao i Rev-1544/2024).

13.2. Osim toga, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. U ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. U slučajevima ništetnosti ugovora u kojima nevaljanost pravnog posla nije uočljiva i prepoznatljiva već ista dobiva opsežan sudski epilog, ne smije se zakonska odredba po kojoj zastara počinje teći od dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tumačiti na način koji ne odgovara logici i smislu instituta zastare, a radi čega je sud stava da zastara predmetnog potraživanja tužitelja (po osnovi promjenjivosti kamatne stope, jednako kao i po osnovi valutne klauzule) teče tek od dana 14. lipnja 2018., odnosno, od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017.

14. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Tužitelju je kao osnovan priznat trošak tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t.1.), trošak zastupanja na ročištu od 21.9.2021. i 20.1.2026., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9.t.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 2.12.2025. u iznosu od 50 EUR (Tbr.9.t.5. Tarife) sve uvećano za pripadajući PDV temeljem Tbr. 46 Tarife, ukupno 812,50 EUR. Tome valja pridodati zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 398,16 EUR, pa sveukupno je tuženik dužan tužitelju naknaditi na ime parničnih troškova iznos od 1.210,66 EUR.

15.1. Na priznati je trošak dosuđena i zakonska zatezna kamata koju je tužitelj zatražio, koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, a u skladu s odredbom članka 151. stavka 3. ZPP-a, pa je odlučeno kao pod II. izreke rješenja.

U Dubrovniku 12. veljače 2026.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.