REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-1610/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Danijela Božić, odvjetnica u Zagrebu, Banjavčićeva 22, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, radi prava iz mirovinskog osiguranja, 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140- 02/23-04/03247292687, URBROJ: 341-99-05/3-23-2583 od 2. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj je Upravnom sudu u Zagrebu podnio tužbu protiv uvodno označenog tuženika radi ocjene zakonitosti rješenja KLASA: UP/II 140-02/23-04/03247292687, URBROJ: 341-99-05/3-23-2583 od 2. lipnja 2023. te je povodom navedene tužbe kod Upravnog suda u Zagrebu osnovan spis pod poslovnim brojem: Us I-3507/2023.

2. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. Upravnom sudu u Osijeku delegirani su predmeti Upravnog suda u Zagrebu, pa je tako Upravnom sudu u Osijeku delegiran i predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-3507/2023.

3. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 140-02/23-04/03247292687, URBROJ: 341-99-05/3-23-2583 od 2. lipnja 2023. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I 140-02/23-04/03247292687, URBROJ: 341-25-05/3-23-113614 od 8. svibnja 2023.

4. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za obnovu postupka koji je podnesen 21. siječnja 2022.

5. Tužitelj u tužbi ističe da je osporavano rješenje protivno zakonskim propisima i Ustavu Republike Hrvatske. Napominje kako u osporavanom rješenju tuženik pogrešno zaključuje da se za razdoblje od 15. lipnja 2015. do 21. rujna 2015. radniku isplaćuje naknada na teret poslodavca. Navodi da je u tom vremenu bio privremeno nesposoban za rad te je predmetnim rješenjima nanesena šteta tužitelju i njegovom poslodavcu, unatoč tome što je za isto razdoblje tužitelju priznato i pravo na invalidsku mirovinu. Tvrdi da nije primio naknadu, odnosno istu je morao vratiti.

6. Ističe kako je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja tuženik utvrdio da je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad u razdoblju od 2. svibnja 2013. do 21. rujna 2015. u kojem razdoblju mu je isplaćivana naknada plaće, a dodatno je nalazom i mišljenjem vještaka od 3. lipnja 2015. utvrđena invalidnost zbog opće nesposobnosti za rad, zbog koje nije mogao, prema stavu tuženika, biti privremeno nesposoban za rad i s te osnove primiti naknadu plaće. Takav stav tuženika, po shvaćanju tužitelja, protivan je Ustavu i ustavnim načelima. Ukazuje na to da tuženik ignorira činjenicu da je rješenje o nastanku potpunog gubitka radne sposobnosti doneseno 9. rujna 2015., a da ga je tužitelj primio tek 16. rujna 2015., dok ga je liječnica opće prakse tužitelja zaprimila 21. rujna 2015., unatoč tome što mu je status invaliditeta utvrđen nalazom vještaka od 3. lipnja 2015. Stoga tužitelj ni njegova liječnica opće prakse nisu mogli prije imati saznanja o utvrđenoj nesposobnosti za rad, niti postupati po njemu. Tužitelj je u tome periodu nesposoban za rad, niti jedan poslodavac ga ne može zaposliti, a gubi pravo na naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad, jer istu ne može ostvariti jer je utvrđen trajno nesposoban za rad. Smatra da je to protivno svakom načelu socijalne pravde, jednakosti, ravnopravnosti, zaštite invalida i socijalne osjetljivosti koju je potrebno konačno promijeniti i sagledati životne okolnosti stvarnog realnog svijeta. Napominje kako je kao radnik sa 61. godinom života koji je trajno ostao bez ikakve sposobnosti za rad ostao bez ikakvog prihoda tijekom gotovo četiri mjeseca. Navedeno je dovelo do toga da tužitelj u ugovor o radu nije imao zakonu osnovu za prestanak prije 21. rujna 2015. jer nije bilo saznanja o utvrđenoj nesposobnosti za rad, a prema članku 59. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., - dalje: ZOMO) pravo na invalidsku mirovinu počinje teći od dana kada je utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti. Napominje kako je morao Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje vratiti nepripadajući iznos naknade plaće u iznosu od 7.238,59 kuna koju je primio za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 15. lipnja 2015. do 21. rujna 2015.

7. Nadalje, tvrdi da je osim pogrešnog utvrđivanja činjeničnog stanja tuženik pogrešno primijenio i odredbe materijalnog prava. Naime, navodi da se primjenjuje članak 59. stavak 7. ZOMO-a, kojim postupanjem se omogućava nezakonita primjena pravnih propisa, protivna njihovoj svrsi. Smatra kako je iz navedene odredbe jasno da je tužitelj imao pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 2. svibnja 2013. do 21. rujna 2015., međutim naknadu uopće nije primio za razdoblje od 15. lipnja 2015. do 21. rujna 2015., odnosno morao ju je vratiti.

8. Pojašnjava kako je rješenjem od 9. rujna 2015. utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti počevši od dana 2. lipnja 2015. prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osobe s invaliditetom broj dnevnika: 102/15/8425 od 3. lipnja 2015. što je potvrđeno revizijom u kojoj je Samostalni sektor za reviziju nalaza i mišljenja o invalidskim mirovinama u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, vještak-revizor, broj dnevnika: 100/15/1092 od 15. lipnja 2015. dao suglasnost na navedeni nalaz i mišljenje o potpunom gubitku radne sposobnosti, slijedom čega je tužitelju utvrđena potpuna nesposobnost za rad. U vezi toga navodi da je izgubio pravo na naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad, a nije ostvario pravo na invalidske mirovine jer rješenje nije postalo pravomoćno do listopada 2015., zbog čega mu invalidska mirovina nije bila isplaćena.

9. Smatra da je svrha svih državnih tijela da služe i pomažu građanima u ostvarivanju njihovih prava, a ne da ih zakidaju u njihovim pravima ili im ih oduzimaju odnosno da ih tumače na način da isključuju osiguranika u ostvarivanju njegovih prava. Također, da ne može tužitelj snositi teret što je Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju u članku 48. nedorečen, a što Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje propušta primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju članka 59. stavka 7., iako se radi o predmetu koji je u nadležnosti oba zavoda. Navodi da je sličan stav zauzeo i Ustavni sud u odluci U-III-5989-2013. Nadalje, da Ustavni sud navodi da upravna tijela postupaju i primjenjuju mjerodavno pravo na pretjerano formalan i nefleksibilan način, na koji način zanemaruju opća načela hrvatskog pravnog poretka utemeljenog na vladavini prava i zaštiti individualnih ustavnih prava pojedinaca, kao i nepošten, nerazložan, nerazuman, pa i opresivan učinak združenih učinaka dvaju zakona na individualnu pravnu situaciju, što je upravo ovdje slučaj. Tužitelj predlaže poništavanje osporavanog rješenja i usvajanje prijedloga za obnovu postupka 10. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužba nije osnovana, a da je osporavano rješenje doneseno na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, pri čemu je osporavano rješenje obrazloženo i sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja. Dalje ističe kako navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Navodi da se u osporavanom rješenju očitovao o svim žalbenim navodima tužitelja, kojemu je tijekom cijelog postupka omogućeno sudjelovanje. Napominje da je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog tijela od 7. listopada 2015. određeno da isplata mirovine pripada tužitelju počevši od 25. rujna 2015., budući mu je radni odnos prestao 24. rujna 2015. a što je utvrđeno uvidom u banku podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

11. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Ujedno je dana 22. siječnja 2026. kod ovoga suda održana rasprava kako bi se strankama omogućilo izjašnjavanje o svim činjeničnim i pravnim pitanjima. Na raspravu su pristupile opunomoćenice stranaka koje su u cijelosti ostale kod navoda iznesenih tijekom upravnog spora.

12. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Upravni postupak koji je prethodio ovome sporu pokrenut je po tužiteljevom prijedlogu za obnovom postupka koji je zaprimljen kod prvostupanjskog tijela 21. siječnja 2022. Iz tužiteljeva prijedloga proizlazi da predlaže obnovu upravnog postupka okončanog rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u

Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/15-01/03247292687, URBROJ: 341-25-05/3-15-42383 od 9. rujna 2015. Tužitelj predlaže da se u obnovljenom postupku utvrdi da ima pravo na isplatu mirovine i za razdoblje od 2. lipnja 2025. do 25. rujna 2015.

14. Iz podataka spisa proizlazi kako je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/15- 01/03247292687, URBROJ: 341-25-05/3-15-42383 od 9. rujna 2015. tužitelju kod kojeg je zbog bolesti nastao potpuni gubitak radne sposobnosti priznato, počevši od 2. lipnja 2015., pravo na invalidsku mirovinu.

15. U upravnom postupku utvrđeno je da je tužitelj na dan 2. lipnja 2015. bio u radnom odnosu koji je trajao do 24. rujna 2015. (podatak o prestanku radnog odnosa dao je sam tužitelj). Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA:UP/I 141-02/15-01/03247292687, URBROJ: 341- 25-05/3-15-189718 od 7. listopada 2015. tužitelju je određena isplata mirovine počevši od 25. rujna 2015.

16. Iz spisa proizlazi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odsjeka za zdravstveno osiguranje-1, KLASA: UP/I-502-04/15-01/433, URBROJ: 338-21-08-16-12 od 26. srpnja 2016., obnovljen postupak priznavanja prava na isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tužitelja od 15. lipnja 2015. do 21. rujna 2015. Također je tužitelju poništen nalog za isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 15. lipnja 2015. do 21. rujna 2015. Istim rješenjem ne priznaje se pravo na isplatu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 15. lipnja 2015. do 21. rujna 2015.

17. Tužitelj u prijedlogu za obnovu ne navodi konkretni obnovni razlog ali opisuje kako je u razdoblju od 2. lipnja 2015. do 25. rujna 2015. došlo do preklapanja privremene nesposobnosti za rad i vremena kada je već nastupila trajna nesposobnost za rad i priznato pravo na mirovinu. Dalje navodi kako je upravo zbog toga, da ne bi došlo do dvostruke isplate s osnove privremene nesposobnosti za rad, utvrđena isplata mirovine tek od 25. rujna 2025. Međutim, da je nakon toga Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje donio odluku kojom je ukinuo pravo tužitelja na naknadu za privremenu nesposobnost za rad te zatražio njeno vraćanje. Tvrdi da je ovakvim razvojem događaja došlo do situacije da tužitelj u razdoblju od 15. lipnja 2015. do 25. rujna 2015. nije primao niti naknadu za privremenu nesposobnost za rad niti mirovinu.

18. Činjenice za koje se saznalo naknadno ili dokazi za koje se našla ili stekla mogućnost da se upotrijebe moraju postojati u trenutku vođenja upravnog postupka čija se obnova traži, što je i ustaljeni stav upravnosudske prakse. U tom smislu naknadno postupanje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ne može predstavljati činjenice odnosno dokaze koji su postojali u trenutku vođenja upravnog postupka čija se obnova traži. U odnosu na pozivanje na stavove Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj Sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju nadležna javnopravna tijela iz sustava mirovinskog osiguranja postupala ili primijenila mjerodavno pravo na pretjerano formalan i nefleksibilan način, kako tu tužitelj neosnovano smatra.

19. Kraj takvog stanja stvari, polazeći od podataka spisa, sud osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude (članak 116. stavak 1. ZUS-a). Odluka pod točkom II. izreke temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Osijeku 12. veljače 2026.

Sudac

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opun.,

2. Tuženiku