Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-318/2026-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja GV, državljanina Republike Indije, sa smještajem u Prihvatnom centru za strance, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić i Iva Vukelić u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Sisačka 3, OIB: 36162371878, radi ograničenja slobode kretanja, 12. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, klasa: UP/I-216-03/26-06/398, urbroj: 511-01-213-26-2 od 15. siječnja 2026.
II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati Jeleni Cekić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23a, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem je tužitelju, kao tražitelju međunarodne zaštite, određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance na razdoblje od tri mjeseca.
2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost navedenog rješenja u bitnom uz argumentaciju da tužitelj nema namjeru bježati niti je imao namjeru zloporabiti postupak po zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Smatra da pobijano rješenje suštinski nije obrazloženo, jer je obrazloženje svedeno na činjenicu bijega, utvrđivanja identiteta ili državljanstva te činjenicu da je isti kazneno osuđen zbog krivotvorenja isprava, no ipak nisu jasno obrazložene niti jasno utvrđene odlučne činjenice iz kojih bi bilo razvidno zašto je tužitelju ograničena sloboda kretanja. Tužitelj smatra da činjenica što je osuđen za kazneno djelo krivotvorenja isprava ne može prejudicirati postojanje odlučne činjenice da bi tužitelj bio spreman bježati niti može predstavljati valjani razlog za ograničenje slobode kretanja. Tužitelj smatra da je tuženi postupio diskriminatorno budući osuđujuća presuda ne bi mogla niti smjela imati značaj prilikom donošenja pobijane odluke. Također, tuženi nije dovoljno jasno obrazložio koji su to objektivne okolnosti ovog konkretnog slučaja radi kojih smatra da se bez ograničenja kretanja tužitelja ne bi mogle utvrditi sve činjenice i okolnosti na kojima tužitelj temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu. Tužitelju se dodatno stavlja na teret da je navodno htio dovesti u zabludu i obmanuti policijske službenike kako bi nastavio nezakonito boraviti na teritoriju RH, no međutim, tužitelj ističe da je upravo to okolnost zbog koje je kazneno suđen, dakle, da ista okolnost ulazi u biće kaznenog djela i ne može mu se dodatno nametati kao teret. Dok pak, kao što je istaknuto, osuđujuća kaznena presuda protiv tužitelja ne može biti objektivan razlog za donošenje pobijanog rješenja. Stoga, ovakvo rješenje nije na zakonu osnovano i to zbog toga što razlozi koji su navedeni u pobijanom rješenju, su nedostatni odnosno nisu dostatno obrazloženi te pobijano rješenje zbog istih nije moguće ispitati te je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja primijenjen pogrešan materijalan propis. Nadalje, tužitelj smatra da je tuženi propustio konkretizirati i obrazložiti individualnu procjenu temeljem koje je donio pobijano rješenje, pa se iz tog razloga rješenje ne može ispitati jer je izostalo valjano obrazloženje. Osim toga, nije razvidno na temelju kojih dokaza je doneseno pobijano rješenje. Očito je da nije proveden potpuni ispitni postupak, te je očito da nisu utvrđene odlučne činjenice. Nadalje, tužitelj ističe kako iz pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelju već određena mjera smještaja u Prihvatni centar za strance u Obedišće Ježevsko, na maksimalno vrijeme 3 mjeseca te da je takva mjera donesena 31.1.22025. rješenjem Klasa: NK-UP/I-216- 01/25-03/1085, Ur. broj: 511-19-29-25-1 donesena po PU Zagrebačkoj, III: PP Zagreb. U vezi s time proizlazi da je već tužitelju ograničena sloboda kretanja na vrijeme od 3 mjeseca računajući od 31.12.2025. te da ovo pobijano rješenje još jednom raspravlja o ograničenju slobode kretanja unatoč tome što je o tome već odlučeno. Zahtijeva poništavanje rješenja tuženika.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva te je ostao kod obrazloženja osporavanih rješenja.
4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
5. Tijekom postupka sud je proveo raspravu i pročitao sudski spis i spis tuženika. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno, jer je meritornu odluku mogao donijeti na temelju provedenih dokaza.
6. Člankom 54. stavkom 2. točkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) propisano je da se tražitelju međunarodne zaštite sloboda kretanja može ograničiti ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procjeni da je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocjeni da postoji rizik od bijega.
Člankom 54. stavkom 2. točkom 2. ovog Zakona propisano je da se tražitelju međunarodne zaštite sloboda kretanja može ograničiti ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procjeni daje to potrebno radi utvrđivanja i provjere identiteta ili državljanstva. Člankom 54. stavkom 5. točkom 5. navedenog Zakona propisano je da se sloboda kretanja tražitelja može ograničiti smještajem u prihvatni centar za strance. Člankom 54. stavkom 6. navedenog Zakona određeno je da će se mjera smještaja u Prihvatni centar za strance izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.
7. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tužitelj 15. siječnja 2026. izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U provedenom postupku utvrđeno je kako je tužitelj u Republiku Hrvatsku ušao nezakonito 6. prosinca 2025. iz Talijanske Republike te kako nezakonito boravi u [adresa] ukupno 26 dana. Nadalje, u postupku je utvrđeno kako je tužitelju 31. prosinca 2025. rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Poslovni broj KMP-107/2025-6 donijeta pravomoćna osuđujuća presuda te je osuđen na kaznu zatvora od 8 mjeseci uvjetno na 3 godine, poradi počinjenja kaznenog djela iz članka 278. stavka 1. Kaznenog zakona (krivotvorenje isprave). Naime, 8. prosinca 2025. tužitelj je zatečen od strane policijskih službenika Mobilne jedinice granične policije Zagreb te se istima legitimirao sa boravišnom iskaznicom Talijanske Republike s rokom važenja do 9. ožujka 2027. izdane na ime KV, za koju je izvršena provjera i pregled od strane nacionalnog stručnjaka za dokumente putem uređaja za provjeru vjerodostojnosti dokumenata, gdje je utvrđeno kako se radi o krivotvorenom dokumentu.
Tužitelju je Policijska uprava zagrebačka, III. Policijska postaja Zagreb donijela temeljem odredaba Zakona o strancima Rješenje o protjerivanju KLASA: NK-UP/l- 216-04/25-01/5940, URBROJ: 511-19-29-25-1 od 31. prosinca 2025. kojim je tužitelj bio dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) i kojim mu se određuje zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) u trajanju od dvije (2) godine. S obzirom da se tužitelja nije moglo odmah prisilno udaljiti, radi osiguranja izvršenja postupka prisilnog udaljenja, rješenjem Policijske uprave zagrebačke, III. Policijske postaje Zagreb, KLASA: NK-UP/l-216-01/25-03/1085, URBROJ: 511-19-29-25-1 od 31. prosinca 2025 godine, mu je određen smještaj, s time da ukupno vrijeme provedeno u Prihvatnom centru ne može biti duže od 3 mjeseca, od dana donošenja rješenja.
S obzirom da je tužitelj u Republici Hrvatskoj boravio nezakonito, kao i da je prilikom legitimiranja od strane policijskih službenika istima predočio krivotvorenu iskaznicu boravka u Talijanskoj Republici, a potom nakon smještaja u Prihvatni centar za strance radi izvršenja postupka prisilnog udaljenja izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, istom je zbog njegova cjelokupnog postupanja potrebno ograničiti kretanje kako bi se postupak međunarodne zaštite mogao u cijelosti provesti. Budući daje imenovani izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu, u ovom postupku je potrebno tražitelja detaljno saslušati i utvrditi činjenice i okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu, a obzirom da se isti koristio s krivotvorenom ispravom, samovoljno napustio Talijansku Republiku gdje je upitno u kojem je statusu bio i došao u Republiku Hrvatsku radi zaposlenja te dulje vrijeme nezakonito boravio u [adresa], utvrđeno upućuje na postojanje rizika od bijega.
Tužitelj također ne posjeduje osobnu ni putnu ispravu, prema njegovoj izjavi, putna isprava se navodno nalazi u Talijanskoj Republici te je potrebno utvrditi njegov identitet i državljanstvo. Individualnom procjenom je utvrđeno da se drugim blažim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha ograničenja kretanja, jer je imenovani osim stoje nezakonito boravio, korištenjem krivotvorene isprave htio dovesti u zabludu policijske službenike prilikom legitimacije kao i da je nesporno počinio kazneno djelo za koje je pravomoćno osuđen te su to okolnosti koje upućuju na postojanje rizika od napuštanja Republike Hrvatske i izbjegavanja postupka međunarodne zaštite stoga je utvrđeno da je jedino mjera smještaja u prihvatni centar za strance svrhovita i prikladna ovom slučaju.
Blažim mjerama propisanim u članku 54. stavku 5. poput zabrane kretanja izvan Prihvatilišta, ili izvan određenog područja, ili osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme ne bi se mogla ostvariti svrha ograničenja kretanja, jer je Prihvatilište smještaj otvorenog tipa i ne postoji mehanizam kontrole niti se ovim mjerama može u potpunosti osigurati prisutnost tražitelja za vrijeme postupka međunarodne zaštite. Također mjera davanja u polog putnih isprava i karata ne bi bila svrsishodna jer isti ne posjeduje putnu ispravu.
Ograničenje kretanja određuje se u trajanju do tri mjeseca, sukladno članku 54. stavku. 9. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Imajući u vidu razlog zbog kojeg je imenovanom potrebno ograničiti kretanje, utvrđeno je da je ograničenje kretanja na rok do tri mjeseca prikladno i opravdano u konkretnom slučaju jer se tražitelja treba saslušati i utvrditi sve činjenice i okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu koje se ne mogu utvrditi i postupak se ne može provesti bez njegove prisutnosti, a uzimajući u obzir njegovo cjelokupno ponašanje ne može se sa sigurnošću tvrditi da bi isti ostao prisutan tijekom postupka međunarodne zaštite bez ograničenja slobode kretanja. Naime, imenovani je s namjerom izradio krivotvorenu boravišnu iskaznicu u Talijanskoj Republici kako bi došao u Republiku Hrvatsku tražiti i lakše pronaći zaposlenje te je već pri prvom kontaktu s policijskim službenicima htio iste obmanuti i dovesti u zabludu kako bi nastavio nezakonito boraviti i tražiti zaposlenje u Republici Hrvatskoj. Potrebno je utvrditi u kojem statusu je boravio u [adresa], je li namjeru za međunarodnu zaštitu izrazi i u Italiji, u tom slučaju utvrditi koja država je odgovorna te općenito postupak međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj provesti u potpunosti i do kraja, utvrđeno je da je jedino mjera smještaja u Prihvatni centar za strance na rok do tri mjeseca svrhovita i opravdana.
U predmetnom upravnom postupku tužitelju je omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje ove upravne stvari te je on iskazao daje u Republiku Hrvatsku došao nezakonito dana 6. prosinca 2025. iz Italije gdje je radio kao poljoprivredni radnik i na građevini. U Italiji je boravio oko godinu dana te je odlučio otići u Hrvatsku kako bi se tu zaposlio. Putna isprava mu je ostala u Italiji, a kako bi se lakše zaposlio u Hrvatskoj odlučio je prije puta platiti za krivotvorenu boravišnu iskaznicu kojom se koristio. Kada je došao u Hrvatsku, našao je smještaj preko poznanika gdje su ga nakon dva dana zatekli policijski službenici. Tužitelj je upoznat s projektom potpomognutog dragovoljnog povrataka te mu je uručen informativni letak na upoznavanje, nakon čega je i usmeno obaviješten o novčanom iznosu paketa reintegracijske pomoći, a što je isti odbio te potvrdio svojim potpisom.
8. Sud je čitanjem isprava koje prileže spisu tuženika utvrdio da iz isprava proizlazi činjenično stanje kako je opisano u osporavanom rješenju.
Tuženik je pravilno utvrdilo je da je imenovanom potrebno ograničiti slobodu kretanja radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito što je ocijenjeno da postoji rizik od bijega. Budući da isti ne posjeduje osobne dokumente, kao i da se koristio krivotvorenom dozvolom boravka Talijanske Republike s drugim datumom rođenja, za postupak međunarodne zaštite potrebno je utvrditi i njegov identitet. Rizik od bijega procijenjen je individualno, uzimajući u obzir ukupnost ponašanja imenovanog, a osobito: samovoljno napuštanje Talijanske Republike, nezakoniti ulazak u Republiku Hrvatsku, korištenje krivotvorene boravišne isprave, nepostojanje osobnih dokumenata i izražavanje namjere za međunarodnu zaštitu tek nakon smještaja u Prihvatni centar za strance.
Osporavano rješenje doneseno je sukladno članku 54. stavku 2. točkama 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, budući da je ograničenje slobode kretanja ocijenjeno nužnim radi utvrđivanja odlučnih činjenica i sprječavanja rizika od bijega. Obzirom da je došao iz Talijanske Republike koja je članica Europske unije na čijem se području također primjenjuje Uredba (EU) br. 604/2013, tzv. „dublinska uredba o utvrđivanju odgovornosti pojedine države članice za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu", potrebno je utvrditi je li i u toj državi podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu te ako jest, kako je taj postupak okončan, a to se utvrđuje na temelju njegove izjave tijekom postupka međunarodne zaštite i kasnije službenim provjerama u bazama podataka Europske unije. Stoga je važno provesti postupak međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj kako bi se imenovanom pružila prilika iznijeti sve razloge i činjenice zbog kojih traži međunarodnu zaštitu te donijeti odluku u tom postupku.
Činjenica da je imenovani pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela krivotvorenja isprava je uzeta u obzir kao jedna od okolnosti, ali nije bila jedini niti odlučujući razlog za donošenje osporavanog rješenja, već je ocjena temeljena na cjelokupnom prethodnom ponašanju imenovanog. U rješenju o ograničenju kretanja u više navrata su navedene slijedeće činjenice: prethodni boravak u Talijanskoj Republici, izrada krivotvorene boravišne iskaznice i napuštanje Talijanske Republike, nezakoniti ulazak u Republiku Hrvatsku, pronalazak smještaja u Hrvatskoj, zatjecanje u nezakonitom boravku od strane policijskih službenika, legitimiranje krivotvorenom ispravom, vještačenjem utvrđeno da se radi o krivotvorenoj ispravi, postupak na kaznenom sudu, rješenje o protjerivanju i rješenje o smještaju u Prihvatni centar doneseno od strane III. policijske postaje Zagreb, vlastita izjava u policijskoj postaji, izražavanje namjere za međunarodnu zaštitu nakon smještaja u Prihvatni centar za strance. Navedene okolnosti upućuju na zaključak da postoji realna opasnost da imenovani tijekom postupka međunarodne zaštite ne bi ostao dostupan nadležnim tijelima. Dodatno, s obzirom na korištenje krivotvorene isprave s različitim podacima o datumu rođenja te nepostojanje važećih osobnih dokumenata, u postupku međunarodne zaštite nužno je utvrditi identitet imenovanog, što također nije moguće bez ograničenja kretanja. Sve navedene činjenice uzete u obzir i razmatrane svaka pojedinačno, ali i u njihovoj sveukupnosti te je utvrđeno da je imenovani punoljetna osoba, rođena ili 2007. ili čak 2003. godine te daje zdravstveno i radno sposoban.
U osporavanom rješenju razmotrena je i mogućnost primjene blažih mjera. Utvrđeno je i u rješenju navedeno da se svrha osiguranja prisutnosti imenovanog ne bi mogla postići smještajem u Prihvatilište otvorenog tipa niti drugim blažim mjerama, budući da ne postoji učinkovit mehanizam nadzora, a imenovani ne posjeduje putne isprave koje bi se mogle dati u polog. Mjera smještaja u Prihvatni centar za strance određena je na razdoblje do tri mjeseca, kao razmjerno i primjereno trajanje potrebno za zaprimanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, provođenje saslušanja i utvrđivanje relevantnih činjenica. Mjera podliježe stalnoj ocjeni nužnosti i može biti ukinuta i prije isteka navedenog roka ako prestanu razlozi zbog kojih je određena. Svakako se u postupku donošenja osporavanog rješenja vodilo računa o načelu nužnosti i razmjernosti te je tako mjera smještaja u Prihvatni centar za strance na rok do tri mjeseca ocijenjena kao jedina mjera kojom se u konkretnom slučaju može ostvariti zakonom propisana svrha ograničavanja slobode kretanja. Slijedom navedenog, razvidno je da su sve pojedinačne okolnosti predmeta ispitane i obrazložene, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je cjelokupno službeno postupanje potpuno zakonito i pravilno rezultiralo ograničenjem slobode kretnja imenovanog s prikladnom mjerom i njezinim trajanjem.
9. Zaključno, nisu osnovani ni odlučni navodi tužitelja o tome da bi osporeno rješenje bilo ništavo radi toga što je tužitelju prethodno bilo doneseno rješenje o ograničenju slobode kretanja na temelju odredaba Zakona o strancima. Naime, ranije rješenje doneseno je u vrijeme kada tužitelj nije imao status tražitelja MZ te je doneseno na temelju odredaba ZS-a. Slijedom navedenog, novo rješenje o ograničenju slobode kretanja doneseno je od strane novog nadležnog tijela (tuženika umjesto ranije nenadležne PP Zagreb), na temelju novih činjenica i okolnosti (tužitelj ima status tražitelja međunarodne zaštite) i na temelju odredaba drugog zakona (ZMPZ umjesto ZS) te ovaj sud smatra da takvo, novo doneseno rješenje, u trenutku njegovog donošenja, samo po sebi stavlja izvan snage ranije rješenje (u neizvršenom dijelu).
10. Na temelju svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti pravilno zaključio da se s obzirom na prethodno navedene okolnosti svrha ograničenja kretanja ne bi mogla postići drugim mjerama iz članka 54. stavka 5. Zakona. Slijedom navedenoga, sud je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. Tužitelj je uz tužbu podnio prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, u kojem je u bitnom naveo da bi izvršenjem rješenja pretrpio nenadoknadivu štetu, jer mu ne bi bilo omogućeno da bude saslušan u sudskom sporu vezanom za njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Prema stavu ovog suda prijedlog tužitelja nije osnovan.
Odredbom članka 42. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS) propisano je: (1) Tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. (2) Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
Dakle, tužitelj je za uspjeh sa svojim prijedlogom trebao dokazati kumulativno postojanje uvjeta za odgodni učinak tužbe i to opasnost od nastanka štete koja bi se teško mogla popraviti te činjenicu da odgoda nije protivna javnom interesu, što tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio. Naime, prema stavu ovog suda, javni interes ograničenja slobode kretanja strancu koji se nalazi u RH bez prava boravka, a koji je počinitelj kaznenog djela, u konkretnom je slučaju iznad privatnog interesa tužitelja da se slobodno kreće u RH. Nadalje, tužitelju izrečeno ograničenje slobode kretanja ne utječe na njegovo pravo da nazoči sudskim raspravama. Radi navedenog, sud je prijedlog za odgodni učinak odbio kao neosnovan.
12. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, odobrena mu je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15). Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik, naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Naime, odvjetniku je u skladu s Tbr. 23. t. 1. i 2. Tarife priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja raspravi u iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV (25%) sukladno odredbi članka 11. stavka 3. Pravilnika, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
Zagreb, 12. veljače 2026.
Sutkinja:
Janja Topol
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
3. U spis
