REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-963/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 12.2.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu br. 9018169293, sklopljenog dana 25.03.2014. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„ „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % od iznosa kredita.“

II/. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB 02535697732, da tužitelju OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR ( slovima: tisuću sto dvadeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12.2.2026. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su dana 25.03.2014. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9018169293, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 7.000 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 13. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tuženik je dana 26.03.2014. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 696,98 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 92,51 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže donošenje presude kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže da se vrijednost predmeta spora odredi u iznosu ne većem od 92,51 EUR, a koji iznos predstavlja naplaćenu naknadu po predmetnom kreditu. Smatra da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da takva ugovorna odredba nije nepoštena. Opreza radi ističe i prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade te ističe i prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja te obvezivanje istog na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u dopis tuženika od 10.6.2025. ( list 4 spisa), uvidom u Ugovor o kreditu, broj ugovora 90118169293, sklopljen između stranaka dana 25.3.2014. i ovjeren kod javnog bilježnika Davida Milas pod brojem OV- 2142/2014 istoga dana ( list 5-10 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e- spisu ( list 21-82 i 90-144 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 28.10.2025. ( list 148 spisa), te saslušanjem tužitelja OE na ročištu od 28.1.2026. ( list 153-154 spisa).

4. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 28.10.2025. utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 1.327,22 EUR, a s obzirom da se radi o pravnoj stvari radi utvrđenja ništetnosti, odnosno samo o deklaratornom zahtjevu tužitelja bez isticanja kondemnatornog zahtjeva. Sud smatra da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu ima pravni interes radi utvrđenja ništetnosti, kako ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi - naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tako i ostalih ugovornih odredbi te da njegov pravni interes nije nužno istovjetan sa eventualnim financijskim interesom.

5. Uvidom u odgovor tuženika od 10.6.2025. godine sud je utvrdio da je tuženik potvrdio da je dana 26.3.2014. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 696,98 HRK.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj ugovora 90118169293, sklopljen između stranaka dana 25.3.2014. i ovjeren kod javnog bilježnika Davida Milas pod brojem OV- 2142/2014 istoga dana ( list 5-10 spisa) sud je utvrdio da je odredbom članka 13.2. istog Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita.

7. Podneskom od 27.10.2025. godine tuženik je izvijestio sud i tužitelja da ne osporava datum i visinu naknade za obradu kredita.

8. Saslušanjem tužitelja OE na ročištu održanom 28.1.2026. godine sud je utvrdio da je isti tijekom 2014. godine sklopio Ugovor o kreditu sa PBZ –om u svrhu adaptacije kuće. U to vrijeme bio je u stalnom radnom odnosu na Belju te je imao tekući račun kod PBZ-a na koji je primao plaću pa se stoga i obratio Privrednoj banci radi sklapanja Ugovora o kreditu. Kada je došao u banku dočekao ga je već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu koji je pročitao prije potpisivanja, ali ga nije razumio. Prethodno je dogovorio u banci iznos kredita i rok otplate koji je bio na šest godina. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio. Djelatnik banke ga nije upozorio da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva pa on to nije niti znao. Znao je samo da morao platiti osiguranje. U PZB-u prije nije imao ugovor o kreditu, ali je imao takav ugovor kod RBA banke. Tužitelj nije tražio dodatna pojašnjenja od djelatnika banke. Od svojih kolega i prijatelja znatno kasnije nakon sklapanja ugovora o kreditu čuo je da su i oni platili naknadu za obradu kreditnog zahtjeva pa je tek tada shvatio da je i njemu ta naknada naplaćena. Namjena kredita bila je adaptacija kuće u kojoj je tužitelj živio sa svojim roditeljima, odnosno sa majkom, a ta kuća je sada njegovo samovlasništvo. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren OPG, niti je bio član uprave nekog trgovačkog društva ili poduzeća.

9. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

10. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

11. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

12. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade, istaknut od strane tuženika.

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već mu je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna pa je odlučeno kao u točki I/ izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 10.9.2025. u iznosu od 200,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 28.10.2025. i 28.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 900,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 225,00 eura ili sveukupno 1.125,00 EUR. Sud punomoćniku tužitelja nije priznao zatraženi trošak sastava dopisa banci od 21.5.2025. jer takav dopis nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Također nije priznat niti trošak sastava podneska od 27.1.2026. jer se podnesak sa tim datumom niti ne nalazi u sudskom spisu, odnosno tada je punomoćnik tuženika dostavio e- komunikacijom u spis dopis od 21.5.2025. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 12.2.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika