Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-227/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6096/2024-9 od 21. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6096/2024-9 od 21. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6.1. ugovora o kreditu broj 757306 od 22.12.2025. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koja glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita; Jednokratno 1,00 %( slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn ( petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita'' (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 94,11 Eur, zajedno sa zateznom kamatom od 23.12.2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke), te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 Eur, sa zateznom kamatom od 21. kolovoza 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. Izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 22. prosinca 2005. u iznosu od 14.877,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 94,11 EUR.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stavak 2. ZPP, niti tuženik u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik sa tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu 22. prosinca 2005., kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 14.877,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu zahtjeva kredita ;

- da nije sporna visina tužbenog zahtjeva;

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika;

- da je odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja ulazne naknade bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale s potrošačima.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da tuženik nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema članka 4. („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021,dalje: ZOO), te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članka 7. ZOO-a, stoga je ugovorna odredba članka 6. točka 1. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna, te je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe članka 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP) i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a.

8. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

9. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji se u ovom slučaju primjenjuje, s obzirom na vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

10. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka, da je sporna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, te da tužitelj tvrdnju da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio ni jednim dokazom. Međutim, teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade bio na tuženiku, sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, a ne na tužiteljici kako to pogrešno tumači tuženik.

11. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice i iz same činjenice da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naplata sporne naknade bila redovit trošak kreditiranja i sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane Banke. Naime, iako je ta odredba, jasna i uočljiva, ona je bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

13. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da su troškovi obrade kredita bili određeno navedeni u omjeru od 1,00% od iznosa kredita. Međutim, u odnosu na navedeno treba reći da u situaciji kada se o predmetnoj ugovornoj naknadi nije pregovaralo, kada ista ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ista odnosi, da je za iznos te naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, nema osnove za zaključak da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te je ista stoga stvorila značajnu neravnotežu između ugovornih strana i potrošaču nametnula dodatnu obvezu.

14. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju u vrijeme sklapanja ugovora niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koje su to konkretne administrativne ili druge radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita (za iznos od 94,11 eur), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

15. U odnosu na žalbene navode da ne postoji uporište ni u jednom pravnom propisu iz kojega bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske te da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, treba reći da, iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik u postupku nije dokazao njezinu opravdanost odnosno što određeno čini troškove obrade kredita, s obzirom na to da posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke.

16. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim članka 6.1. Ugovora o kreditu.

17. Suprotno navodima žalitelja upravo iz iskaza tužiteljice (zapisnik s ročišta od 2. srpnja 2025.- list197. spisa), kao i na temelju dokumentacije dostavljene u spis, proizlazi da se nije pregovarala sa tuženikom o odredbama ugovora, pa tuženik u žalbi neosnovano ističe da je sud pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

18. Nisu od značaja ni žalbeni navodi žalitelja da je predmetni ugovor solemniziran pred javnim bilježnikom. Naime, uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, u smislu odredbi članka 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93, 29/94,162/98, dalje: ZJB) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što u ovom slučaju nije sporno. Prema odredbi članka 58. ZJB-a, ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unese nejasna, nerazgovjetna ili dvosmislena izjava, koja bi mogla dati povoda sporovima ili koja ne bi bila pravno valjana, ili bi se mogla pobijati ili ne bi imala namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da joj je svrha da se koja od strana ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuću pouku. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe načelno bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu. U tom kontekstu javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. ZJB-a. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Takve informacije dužan je dati kreditor, a njihov izostanak ni solemnizacijom ugovora nije otklonjen.

19. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznosi od 94,11 eura po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom po stopi propisanoj članak 29. stavak 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s članka 1115. ZOO/05 jer se tuženik, koji je je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

20. Sud ne može uzeti u razmatranje po žalitelju istaknuti prigovor previše visoke vrijednosti predmeta spora budući isti nije iskoristio pravo na taj prigovor tijekom prvostupanjskog postupka.

21. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

22. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 12. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Andrea Boras Ivanišević