Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-193/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sanela Prša, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-227/2024-22 od 7. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P- 227/2024-22 od 7. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđen je ništetnim članak. 3 Ugovora o kreditu broj 029- 50-3213312 koji je zaključen 30.12.2005. između tužiteljice OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.,Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, a koji članak glasi: „3./treće/NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke); naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 363,37 EUR, sa zateznom kamatom od 3. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke); utvrđen je ništetnim stavak 2. članak. 9 Ugovora o kreditu broj 029-50- 3213312 koji je zaključen 30.12.2005. između tužiteljice OM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.,Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, a koji stavak glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (točka III. izreke); naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 526,54 EUR, sa zateznom kamatom od 28. lipnja 2011. do isplate, u roku od 15 dana (točka IV. izreke); te je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.176,39 EUR, sa zateznom kamatom od 7. studenog 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka V. Izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na, jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. stavak 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. stavak 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor sklopiliUgovor o kreditu broj 029-50-3213312 od 30. prosinca 2005;

- da je predmetnim ugovorom ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.492,91 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora);

- da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištena kredita (članak 3. ugovora);

- da je ugovoren rok otplate 84 mjeseca (članak 4. ugovora);

- da je namjena kredita kupnja vozila (članak 6. ugovora);

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (članak 9. stavak 2. ugovora);

- da se o odredbama ugovora o kreditu o naplati naknada nije unaprijed pregovaralo;

- da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi;

- da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknada;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su po predmetnom kreditu od strane tuženika tužiteljici naplaćene naknada za obradu kredita u iznosu od 2.737,83 kn (363,37 EUR) i to prilikom isplate kredita 3. siječnja 2006., te naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.967,21 kn (526,54 EUR) dana 28. lipnja 2011.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/2003) i prema odredbi članka 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021,dalje: ZOO),te je naložio tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade za obradu kredita iznos od 363,37 EUR/ 2.737,83 kn i naplaćene naknade za konačnu otplatu kredita iznos od 526,54 EUR / 3.967,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana naplate naknade do isplate, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a.

10. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku, kao kreditoru platiti jednokratnu naknadu od iznosa kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

12. Stanje spisa ukazuje da tužiteljica ima status potrošača. Naime, iz predmetnog ugovora razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom za koju je naznačen njen OIB, a u njemu nije navedeno da se sredstva koriste za poslovne svrhe. Da je tužiteljica predmetni automobil kupila za osobne potrebe, te da nije vlasnica obrta niti poduzeća proizlazi iz njenog iskaza (ročište od 16. listopada 2025). Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica koja je po zanimanju administrativni tajnik obavljala uz to kakvu posebnu djelatnost u svrhu koje bi koristila osobno vozilo kupnjom sredstava pribavljenih kreditom, a niti to tvrdi tuženik. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne. Stoga nema dvojbe da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da tužiteljica ima status potrošača, pa su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani .

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

14. Žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi jasna i precizna i kao takova da nije ništetna.Ta je odredba omogućavala tužitelja da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/2003. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Kod ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s člankom 59. točka 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom- troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 363,37 Eur / 2.737,83kn, a koja visina nije određena paušalno kako tvrdi žalitelj, nego provedenim vještačenjem, a sve temeljem članka 323.stavak 1. i 2. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude (glede ulazne naknade) tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

22.Isto tako pravilno prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je reći kako se na ovu odredbu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnih sporova, ali je iz provedenog dokaznog postupka zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi također nije pregovaralo, te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku obzirom je ugovor sklopljen 24. svibnja 2006.

23. Ovo iz razloga što tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

24. Pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. st. 1. i 2. ZOO-a, pa sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđeno je da je sporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

25. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je kako ugovorna odredba ne sadrži jasne, sažete i transparentne informacije o načinu određivanja naknade, kao ni podatak koja odluka bi se trebala primjenjivati u slučaju prijevremene otplate kredita, pa je stajalište i ovog suda da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da se radi o ništetnoj (ništavoj) ugovornoj odredbi (čl. 87. stavak 1. ZZP/03, čl. 102. stavak 1. ZZP/07), s tim što je teret dokaza o suprotnom bio na tuženiku.

26. Također je reći da je ugovaranje takve naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita. Primjena te odredbe prouzročila je znatnu neravnotežu u obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji je morao platiti iznose naknade, a tuženik nije dokazao postojanje ekvivalentne protučinidbe. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Činjenica da je odredbom člankom 1024. ZOO-a propisana mogućnost vraćanja kredita prije roka, kao i obveza naknade štete davatelju kredita, ukoliko je štetu pretrpio, ne znači da davatelju kredita u svakom slučaju pripada pravo na naknadu.

27. Dakle, iako ugovaranje takve naknade ne bi bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, ono je svakako nepošteno ukoliko o pravu davatelja kredita na naknadu te njezinoj visini u slučaju prijevremene otplate kredita stranke nisu pojedinačno pregovarale te ukoliko korisniku kredita nisu bile poznate sve okolnosti plaćanja takve naknade, kao što je to slučaj u ovom predmetu, a tužiteljev potpis na ugovoru ne znači i informirani pristanak na ispunjenje takve obveze.

28. Prigovor zastare nije osnovan budući (opći) zastarni rok u konkretnom slučaju teče od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost predmetnog dijela ugovora, a to je u konkretnom slučaju odluka u predmetnom sporu.

29. Odluka o dosudi utuženog iznosa s ovog osnova u iznosu od 526,54 eura, čija visina i datum isplate je utvrđena provedenim vještačenjem je pravilna te su tužitelju valjano dosuđene kamate po pravilima iz čl. 1115. ZOO-a.

30. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno zasnovao na odredbama članaka 154. stavka 1. i članku 155. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj.138/23 dalje: OT), što tuženik uopćenim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

31. Slijedom izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu

U Splitu, 12. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras Ivanišević