Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-986/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Križanec, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženice BC, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tuženika SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku Andru Marijanoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj LX P-5573/20-22 od 31. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj LX P-5573/20-22 od 31. siječnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se glavni tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi:

«I Pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Zagrebu, P2-1473/03, od 02.12.2003., te Izjava II-go tuženika o suglasnosti o zapljeni primanja (mirovine) od 09. studenog 2005. godine, na kojoj je istog dana ovjeren potpis II-go tuženika od strane javnog bilježnika Milana Glibote, pod brojem: OV-15338/2005., gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljeve tražbine prema II-go tuženiku u iznosu od:

1.) - 12.271,01 Eura (protuvrijednost iznosa od 24.000,00 DEM), u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate, zajedno s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na štedne uloge po viđenju za DEM, koje teku od 30. siječnja 1991. godine do 31. prosinca 2001., a od 01. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005., zajedno s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na štedne uloge po viđenju za Euro, a od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine, sa zateznim kamatama, prema stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatzne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena;

2.) – 4.194,75 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2001. do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena;

3.) – 2.480,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. lipnja 2005. do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

II I-vo tuženica i II-go tuženik su dužni dopustiti da tužitelj svoju tražbinu prema II- go tuženiku u iznosu od:

1.) - 12.271,01 Eura (protuvrijednost iznosa od 24.000,00 DEM), u protuvrijednosti kuna, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate, zajedno s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na štedne uloge po viđenju za DEM, koje teku od 30. siječnja 1991. godine do 31. prosinca 2001., a od 01. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005., zajedno s kamatama koje Zagrebačka banka d.d. plaća na štedne uloge po viđenju za Euro, a od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine, sa zateznim kamatama, prema stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatzne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena;

2.) – 4.194,75 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2001. do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena;

3.) – 2.480,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. lipnja 2005. do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena; namiri ustegom (pljenidbom i prijenosom tužitelju) mjesečnih iznosa mirovine II-go tuženika, sukladno Rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, posl. broj: Ovrpl-1388/2005, od 24. lipnja 2005. i rješenju o prijenosu Općinskog suda u Zagrebu, Ovrpl-1388/05, od 24. listopada 2005. godine. III Nalaže se I-vo tužiteljici i II-go tuženiku da tužitelju solidarno nadoknade troškove ovog parničnog postupka, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.»

kao i eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:

«I Utvrđuje se da s danom podnošenja ove tužbe (11. studenog 2020. godine) prestaje obveza zakonskog uzdržavanja I-vo tuženice od strane II-go tuženika, koja je obveza utvrđena pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u Zagrebu, posl. broj: P2-1473/03, od dana 02. prosinca 2003. godine.

Utvrđuje da Izjava suglasnosti o zapljeni primanja (mirovine) II-go tuženika, od 09.11.2005., na kojoj je istog dana ovjeren potpis II-go tuženika od strane javnog bilježnika Milana Glibote, pod brojem: OV-15338/2005., s danom podnošenja ove tužbe (11. studenog 2020. godine), gubi pravni učinak.

Nalaže se I.-vo tužiteljici i II.-go tuženiku da tužitelju solidarno nadoknade troškove ovog parničnog postupka, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od petnaest dana. »,

oba kao neosnovani.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi I. i II. - tuženicima troškove ovog parničnog postupka u visini od € 511,28, u roku od 15 dana.".

2.Protiv citirane odluke žali se tužitelj iz svih zakonskih razloga propisanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje:ZPP). Žalbeni je prijedlog pobijanu odluku preinačiti i prihvatiti glavni ili eventualni tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tuženika na naknadu troškova postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u okviru ovlaštenja iz čl. 365. st.2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Također nisu počinjene ni povrede iz čl.354. st.2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju dati dostatni, jasni i međusobno te sa izrekom neproturječni razlozi o činjenicama odlučnim za spor, radi čega se može ispitati, a nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st.1. u svezi sa čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda sadrži sve ono što zahtijeva spomenuta odredba. Posebno, glede prigovora kako sud nije uopće naveo odredbe materijalnog prava na kojima temelji odluku odgovoriti je kako iz sadržaja obrazloženja se sa sigurnošću može zaključiti koje odredbe je primijenio prvostupanjski sud, što uostalom, obzirom na sadržaj žalbe i žalbenih razloga ni samom žalitelju nije ostalo nepoznato.

5.Predmet spora je (glavni) zahtjev tužitelja prema kojem pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-1473/03 od 2. prosinca 2003. i izjava drugotuženika o suglasnosti o zapljeni primanja (mirovine) od 9. studenog 2005. gube učinak prema tužitelju u dijelu kojim je potrebno namirenje tužiteljeve tražbine prema drugotuženiku u iznosima od 12.271,01 eura, 4.194,75 kn i 2.480,00 kn s pripadajućim kamatama te obvezivanje tuženika dopustiti tužitelju namirenje tražbine prema drugotuženiku u tim iznosima. Eventualno kumuliranim (podrednim) je zahtjevom traženo donošenje presude na utvrđenje da je s danom podnošenja tužbe (11. studenog 2020.) prestala obveza zakonskog uzdržavanja prvotuženice od strane drugotuženika, koja obveza je utvrđena pravomoćnom i ovršnom presudom P2- 1473/03 od 2. prosinca 2003. te da izjava suglasnosti o zapljeni primanja (mirovine) drugotuženika od 9. studenog 2005. danom podnošenja tužbe gubi pravni učinak.

6.Predmetne je zahtjeve sud prvog stupnja odbio kao neosnovane u bitnom utvrđujući slijedeće odlučne činjenice:

-kako je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1188/91 od 20. lipnja 2001. tamo drugotuženik (a i ovdje drugotuženik) obvezan isplatiti tužitelju iznos od 24.000,00 DEM s pripadajućim kamatama i parničnom troškom,

-kako je tužitelj kao ovrhovoditelj dana 14. lipnja 2005. pozivom na prednje citiranu presudu podnio prijedlog za ovrhu protiv drugotuženika kao ovršenika pljenidbom 1/3 ovršenikove mirovine, zabranom ovršenikovom dužniku HZMO-u svakog raspolaganja zaplijenjenim dijelom mirovine te zapljenom, povodom čega je pod brojem Ovrpl-1388/05 dana 24. lipnja 2006. doneseno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, a po pravomoćnosti tog rješenja dana 24. listopada 2005. i rješenje kojim je HZMO, Područna služba u Zagrebu naloženo izvršiti prijenos na račun ovrhovoditelja,

-kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu P2-1473/03 od 2. prosinca 2003. razveden brak ovdje drugotuženika i NC, odlučeno da će zajednička mljt. kći stranaka BC (ovdje prvotužena) rođena **.**.1994. živjeti s majkom NC, određen je način održavanja osobnih odnosa oca i mljt. kćerke te je obvezan SC na ime uzdržavanja mljt. kćerke doprinositi mjesečno sa 75 % svoje mirovine počevši od 9. listopada 2003. pa nadalje,

-kako je drugotuženik izjavom od 9. studenog 2005. dao suglasnost „da se na ime akontacije za uzdržavanje mljt. kćerke i bivše supruge“ od njegove mirovine „skida 75 %“ (ovjereno u potpisu drugotuženika kod javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba pod brojem Ov-15338/2005 dana 9. studenog 2005.),

-kako je prvotužena rođena 1994. te je po sili zakona a temeljem odredbe iz čl. 290. st. 1. Obiteljskog zakona dana 25. lipnja 2020. prestala obveza drugotuženika kao roditelja doprinositi za njezino uzdržavanje,

- kako HZMO nije postupao po rješenju o ovrsi i rješenju kojim je naložen prijenos zaplijenjene mirovine (Ovrpl-3753/10, Ovrpl-1388/05) u korist ovrhovoditelja a ovdje tužitelja ni nakon što je obaviješten od tužitelja da je po zakonu prestala obveza drugotuženika uzdržavati svoju kćer prvotužiteljicu,

-kako je HZMO, odgovarajući na pitanja zašto se ne usteže mirovina, dopisima više puta obavještavao sud i punomoćnika tužitelja kako je mirovina ovdje drugotuženika opterećena ustegom od 75% na ime uzdržavanja ovdje prvotužene,

-kako je Fina prestala sa izvršenjem osnove za plaćanje Ovrpl-3753/10 na temelju članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, po kojoj osnovi je djelomično naplaćena kamata na trošak u iznosu od 9.963,37 kuna doznakom sredstava na račun punomoćnika ovrhovoditelja.

7.Polazeći od toga da se kod glavnog zahtjeva radi o paulijanskoj tužbi (za pobijanje dužnikovih pravnih radnji) te da je obveza drugotuženika doprinositi za uzdržavanje prvotuženice utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom i ne predstavlja radnju dužnika koja se tom tužbom može pobijati, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev upravljen prema istoj kao i zahtjev u odnosu na Izjavu o zapljeni mirovine smatrajući kako dijele istu pravnu sudbinu.

7.1.Glede eventualnog (podrednog) zahtjeva na utvrđenje da je prestala drugotuženikova obveza na zakonsko uzdržavanje prvotužene (danom podnošenja tužbe 11. studenog 2020.) sud prvog stupnja smatra kako tužitelj nije aktivno legitimiran na taj zahtjev, radi čega ga kao neosnovanog odbija, kao i zahtjev na utvrđenje da Izjava od 9. studenog 2005. gubi pravni učinak danom podnošenja tužbe (11. studenog 2020.).

8.Opće pravilo o pobijanju dužnikovih pravnih radnji sadržano je u odredbi članka 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22,155/23 dalje: ZOO) kojom je propisano: Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnik (stavak 1.). Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (stavak 2). Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna šteta (stavak 3).

8.1.Proizlazi kako su opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji : 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika poduzeta na štetu vjerovnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Te opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz članka 67. ZOO-a.

8.2.Pod pravnom radnjom dužnika podrazumijeva se svaki postupak dužnika, što uključuje i propuštanje, zbog kojeg se njegova imovina u nečiju korist, a ne vjerovnikovu, materijalno smanjila ili zbog kojeg dužnik dolazi u nepovoljan položaj u nekom pravnom postupku tako da se izgledi vjerovnika za namirenje umanjuju.

8.3.Pretpostavka postojanja oštećenja vjerovnika je ispunjena ukoliko je zbog radnje dužnika došlo do negativne promjene u njegovoj imovini zbog čega je namirenje vjerovnika otežano ili potpuno onemogućeno. Smatra da oštećenje vjerovnika postoji uvijek kad zbog poduzete pravne radnje dužnik nema više dosta sredstava za ispunjenje vjerovnikovih tražbina (članak 66. stavak 2. ZOO).

8.4.U odnosu na učinke pobijanja, odredbom članka 70. ZOO-a propisano je da ako sud prihvati tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi pravni učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

9.Odredbom iz čl. 209. Obiteljskog zakona 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013, dalje: ObZ/2003) primjenjivog u vrijeme donošenja presude na koju se upravlja tužbeni zahtjev, bilo je određeno kako su roditelji dužni uzdržavati svoju mal. djecu, a prema čl. 300 st. 1. tog zakona sud je dužan donijeti odluku o uzdržavanju zajedničkog maloljetnog djeteta kad u bračnom sporu donosi odluku o razvodu braka, kako je i postupljeno kada je presudom P2-1473/03 od 2. prosinca 2003. nadležni sud odlučio o razvodu braka, ovdje tuženika pod 2. i njegove supruge NC te obvezao tuženika za uzdržavanje zajedničke kćeri stranaka, tada maloljetne BC, povjerene majci na čuvanje i odgoj, doprinositi 75% mirovine dok za to budu postojali uvjeti.

10.U takvoj situaciji i po ocjeni ovog suda pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je, utvrđujući kako pravomoćna sudska presuda ne predstavlja pravnu radnju dužnika, odbio glavni tužbeni zahtjev.

11.Naime, pravnu radnju dužnika u smislu čl. 66. i 69. st. 1. ZOO-a predstavlja njegovo imovinsko raspolaganje zbog kojeg nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine vjerovnika, pri čemu se mogu pobijati pozitivne radnje, ali i propuštanja.

12.Pravomoćna sudska odluka kojom je sud u brakorazvodnoj parnici odlučio o uzdržavanju mal. djeteta nedvojbeno ne predstavlja pozitivnu radnju ni propuštanje dužnika kao jednu od pretpostavki čije se kumulativno ostvarenje traži za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, radi čega nije bitno jesu li ispunjene ostale pretpostavke na koje se žalbom ukazuje.

13.Izjava o suglasnosti je jednostrani akt izdan u smislu odredbe iz čl. 236. tada važećeg ObZ/03 pa kada se promatra povezano s odredbom čl. 350. istog zakona i pravomoćnom presudom utvrđenom obvezom uzdržavanja, proizlazi kako je istom drugotuženik kao dužnik izrazio dragovoljnost za naplatu presuđene obveze zapljenom njegove mirovine, radi čega je prvostupanjski sud s osnovom zaključio o njihovoj međusobnoj i zajedničkoj pravnoj sudbini odbijanjem i u tom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva.

14.Pored toga budući je izjava drugotuženika o suglasnosti zapljene primanja (mirovine) poduzeta 9. studenog 2005. a tužba sa zahtjevom kao pod I. izreke podnesena 11. studenog 2020., prošli su svi prekluzivni rokovi iz čl. 71. ZOO-a za pobijanje tako poduzete pravne radnje.

15.Glede žalbenih navoda kako tužitelj ne pobija pravnu radnju „pravomoćne sudske presude“ nego „pravnu radnju-propust drugotuženika da podnese tužbu protiv prvotuženice radi prestanka uzdržavanja i povlačenja izjave o suglasnosti zapljene primanja HZMO“ odgovoriti je kako u tom pravcu nije postavio tužbeni zahtjev, a u smislu čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je vezan granicama zahtjeva koji su postavljeni.

16.U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje i postavljen u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a, pravilno je prvostupanjski sud našao da se radi o u pravnoj teoriji poznatom eventualno kumuliranom (ili podrednom) zahtjevu.

17.Protivno žalbenim navodima, za odlučivanje o istom ne traži se pravomoćnost odluke o glavnom odnosno primarnom zahtjevu (čl. 188. st.2. i 325. st. 2. ZPP), kako to neosnovano ističe žalitelj.

18.Glede tako postavljenog tužbenog zahtjeva u stavku prvom odgovoriti je kako je isti koncipiran prema pravilima za tužbu radi prestanka uzdržavanja.

19.Naime, odredbom članka 429. Obiteljskog zakona (Narodne novine 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 dalje:ObZ) je propisano: Ako je pravo na uzdržavanje utvrđeno ovršnom ispravom, obveznik uzdržavanja može tužbom tražiti da se utvrdi prestanak njegove obveze uzdržavanja čim prestanu postojati zakonske pretpostavke za uzdržavanje (st. 1.), dok je u st. 2. određeno da će u presudi kojom prihvaća tužbeni zahtjev iz st. 1. tog članka sud kao dan prestanka prava na uzdržavanje utvrditi dan podnošenja tužbe ili koji drugi dan nakon tog dana ako nađe da je ona prestala tog dana.

20.Citirana zakonska odredba dodjeljuje aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za utvrđenje prestanka uzdržavanja obvezniku uzdržavanja iz ovršne isprave, koju predstavlja ne samo pravomoćna presuda već i Izjava od 9. studenog 2005. izdana u smislu čl. 236. tada važećeg ObZ/03 po drugotuženiku.

21.Kako je pak tužbu radi utvrđenja prestanka obveze uzdržavanja podnio tužitelj kao vjerovnik, slijedno navedenom nije aktivno legitimiran za traženje zahtijevane pravne zaštite, kako je valjano zaključio i prvostupanjski sud, što ne čini upitnim pozivanje žalitelja na pravni interes iz razloga što ga obveznik nepodnošenjem tužbe i povlačenjem Izjave onemogućava u naplati.

22.Ako bi se, glede zahtjeva za utvrđenje da izjava o suglasnosti zapljene primanja (mirovine) drugotuženika od 9. studenog 2005. ovjerena u potpisu istog dana od strane javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba pod br. Ov-15338/2005 s danom podnošenja tužbe gubi učinak, uzelo da ne predstavlja ovršnu ispravu u pogledu koje za prestanak uzdržavanja vrijede pravila o aktivnoj legitimaciji iz čl. 429. ObZ/03, onda je dodatno navesti i slijedeće.

23.Kada tužitelj u činjeničnom opisu tužbe na str. 6. stavak 2. pored ostalog ističe da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i da se na istu može pozvati svaka zainteresirana osoba može se zaključiti da Izjavu smatra ništetnom.

24.Takav zahtjev u svom pravnom dosegu prelazi ono što se zakonom traži za paulijansku tužbu. Dosljedno, u postavljenom tužbenom zahtjevu nije sadržan i zahtjev iz članka 69. ZOO-a, a u samoj tužbi, tijekom postupka niti u žalbi tužitelj ne ukazuje u čemu bi se ništetnost sastojala, niti je ovaj sud nalazi ispitujući u tom dijelu pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 327 st.1. ZOO-a, a zahtjevom traži utvrđenje da je Izjava bez pravnog učinka.

25.Protivno žalbenim navodima postupanjem i donošenjem pobijane presude nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st.1 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, Ustav RH) i čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10)-i pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl.1. Protokola 1 uz Konvenciju. Ovaj sud smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o navodima tuženika te se odluka ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.

26.U odnosu na navode tužitelja da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanja vlasništva valja odgovoriti kako žalbenim navodima nije ukazano na vjerojatnost nastupa te povrede niti je ovaj sud u ispitivanju presude po službenoj dužnosti nalazi.

27.Iz svih naprijed navedenih razloga nisu se ostvarile pretpostavke iz čl. 66. do 71. ZOO za pobijanje pravnih radnji odnosno i utvrđenje prestanka obveze uzdržavanja te gubitka pravnog učinka Izjave o suglasnosti o zapljeni primanja, slijedom čega je prvostupanjski sud osnovano u cijelosti odbio glavni i podredni tužbeni zahtjev, što se žalbenim prigovorima s osnovom ne dovodi u pitanje, radi čega je pobijanu odluku u cijelosti valjalo potvrditi uz odbijanje tužiteljeve žalbe kao neosnovane (čl. 368. st. 1. ZPP) uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a utvrđujući opravdane troškove tuženika pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23).

U Splitu, 12. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić