REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-398/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja GM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Mariju Patači, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupana po opunomoćeniku Ivo Šućur, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika opunomoćenika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 736073 od 14. travnja 2006., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju GM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 128,77 eura (sto dvadeset osam eura i sedamdeset sedam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 26. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju GM, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,09 eura (tisuću sto sedamdeset osam eura i devet centi) zajedno sa zateznim kamatama od 12. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 4. travnja 2023., a koja je podnesen protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595, prvotno naveo kako je odlukom glavne skupštine društva promijenjen je naziv tvrtke Volksbank d.d. u Sberbank d.d., koja promjena je u sudskom registru upisana pod brojem: Tt-13/1253 dana 25. veljače 2013. Zatim, Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. godine promijenjen je naziv tvrtke Sberbank d.d. u Nova hrvatska banka d.d. Nadalje, navodi da su 14. travnja 2006. tužitelj kao Korisnik kredita te tuženik kao Kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj: 736073. Ugovorom o kreditu tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 12.752,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 186,23 CHF po prodajnom tečaju tuženika važećem dan dospijeća. Tužitelj je u cijelosti ispunio svoje obveze iz ugovora o kreditu i to 25. srpnja 2011.

1.1. Valja ukazati kako je pravomoćnim rješenjem ovoga suda od 9. rujna 2025., poslovni broj: P-117/2023-8, utvrđen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te je istim rješenjem određeno da se postupak nastavlja s Hrvatskom poštanskom bankom d.d., kao tuženikom, a sve slijedom činjenice što je Nova hrvatska banka d.d. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d., koje pripajanje je provedeno rješenjem poslovni broj: Tt-23/2581-2.

1.2. Ističe da je odredbom članka 11. stavak 1. Ugovora o kreditu („Prijevremena otplata kredita“) ugovoreno kako je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Na temelju navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 128,77 eura.

1.3. Ukazuje kako je navedena odredba protivna je strogim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača). Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac (ovdje tuženik), zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.4. Predmetni ugovor u cijelosti je formuliran od strane tuženika, pa tako i sporna ugovorna odredba, štoviše, riječ je o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojeg je pripremio tuženik, a o navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo. Navedena ugovorna odredba prema kojoj tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu samo na pisani zahtjev, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima, kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Đakovu. Nadalje, ističe prigovor zastare te u prilog navedenom ukazuje da ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2.1. Ističe kako je tuženik postupao prema važećim propisima prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a ugovaranje izlazne naknade je bilo dopušteno u navedenom vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen, što je potvrdila i Hrvatska narodna banka. S obzirom na to da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio potpuno poslovno sposoban te je svjesno potpisao Ugovor o kreditu koji je još k tome solemniziran pri čemu je javni bilježnik sukladno zakonu tužitelju razjasnio njegov sadržaj, tužitelj je morao kao moguće posljedice povrede Ugovora predvidjeti mogućnost nastanka predmetne štete za tuženika. Osobito stoga što se radi o povredi bitnih odredbi Ugovora, odnosno o nepoštivanju rokova za isplatu „cijene“ drugoj ugovornoj strani, ovdje tuženiku. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, valja ukazati kako je sud rješenjem donesenim na ročištu 9. siječnja 2026. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

3.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je člankom 11.3. Ugovora o kreditu broj: 736073, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Ističe da ZPP dozvoljava odredbom sadržanom u članku 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Ukazuje da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

3.2. Valja ukazati Odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/23. - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima.

3.3. Tako je odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.4. Osim toga, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., (koja je implementirana u naše zakonodavstvo kroz Zakon o zaštiti potrošača) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

3.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije iz presude Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA versus Rocio Morciano Qintero i drugi utvrđena je obveza nacionalnih sudova ex offo ispitivati nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke, i to da nije bila posebno pregovarana i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.6. Suprotno navodima tuženika, sud je stava da odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, u slučaju prihvaćanja tuženikova prigovora, tužitelj bi radi ostvarenja svojih prava morao pravnu zaštitu zatražiti pred sudom koji nije u mjestu njegova prebivališta, i koji je od tog mjesta udaljen 250 km, što bi iziskivalo ne samo dodatna financijska sredstva već i znatan gubitak vremena. Takova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Da je tomu tako, potvrđuje i iskaz tužitelja dan na ročištu 11. veljače 2026. u kojem navodi da mu je ugovor o kreditu u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji, nije mogao pregovarati o odredbama predmetnog ugovora obzirom da mu je isti predočen po sistemu "uzmi ili ostavi".

3.7. Sud je stava da bi vođenje postupka pred sudom u Zagrebu, zbog znatne udaljenosti, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 1.456,00 eura, te očekivane troškove putovanja na sud u Zagreb moglo dovesti do odvraćanja tužitelja od upuštanja u postupak, odnosno aktivnog sudjelovanja u njemu. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z. o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine.

3.8. Prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-308/20 od 5. studenoga 2020. prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

3.9. Kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi članka 11.3. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena, time i ništetna (članak 87. ZZP/03), i ne obvezuje stranke. Slijedom svega navedenog, sud je stava da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavka 1. do 4. ZPP-a.

3.10. Valja također ukazati, unatoč tome što tuženik isto nije isticao, da u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti (članak 48. ZPP-a), prema kojoj bi također bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, po mjestu sjedišta tuženika. Naime, odredbom članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine”, broj: 75/09., 112/.12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane između ostalog i pred sudom gdje potrošač ima prebivalište. Navedeni je zakon donesen u cilju zaštite korisnika kredita kao potrošača, te je upravo navedenu odredbu nužno primijeniti kako bi tužitelj, kao potrošač na najjednostavniji način bio u mogućnosti ostvariti svoja potrošačka prava.

3.11. Naime, točno je da je navedena odredba članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju prvenstveno namijenjena slučajevima međunarodne nadležnosti, no sud je stava da se ista uz primjenu Uredbe (EU) broj 1215/12 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ima primijeniti i na konkretan spor. Naime, područje primjene te Uredbe, a što proizlazi iz preambule i njezinih ciljeva, trebalo bi obuhvaćati sve glavne, između ostalog i građanske stvari, a koja s ciljem osiguranja zaštite potrošača u točki 18. preambule navodi da bi u potrošačkim ugovorima slabija stranka trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njene interese od općih pravila. U konačnici, članak 18. Uredbe je propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane u svakom slučaju pred sudom mjesta gdje potrošač ima domicil.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to:

Ugovor o kreditu broj: 736073 od 14. travnja 2006. (list 5-9 spisa), podatak o naplaćenoj naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita od 31. ožujka 2023. (list 10 spisa), prometnu karticu po kreditu broj: 736073 (list 11-18 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 19-21 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 27. svibnja 2023.

(list 37-66 spisa) te saslušao tužitelja.

4.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 9. siječnja 2026. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 128,77 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 9. siječnja 2026. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, kao niti da je naknada za zatvaranje kredita naplaćena 25. srpnja 2011. u iznosu od 970,22 kune/[1] 128,77 eura.

9. Iz prometne kartice po kreditu broj: 736073 na listu 18 spisa proizlazi da je 25. srpnja 2011. naplaćen iznos od 970,22 kune na ime "zatvaranja kredita 736073". Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužitelja, štoviše sud opetovano navodi kako je tuženik na ročištu održanom 9. siječnja 2026. jasno naveo da ne spori visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 128,77 eura plaćena predniku tuženika od strane tužitelja.

10. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj: 736073 od 14. travnja 2006., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, utvrđeno je kako je u članku 11. stavku 1. ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu broj 736073 realizirao radi kupnje automobila za osobne svrhe. Razgovore u vezi predmetnog ugovora o kreditu vodio je u auto kući gdje je i kupio automobil. Ponuđen mu je ugovor o kreditu u valuti CHF kao najpovoljniji, nije mogao pregovarati o odredbama predmetnog ugovora obzirom da mu je isti predočen po sistemu "uzmi ili ostavi". Tužitelj ističe da mu je isključivo bilo bitno kolika mu je rata kredita te na koliko će godina zaključiti predmetni ugovor. Navodi da mu nitko prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije objasnio niti ga upozorio o plaćanju bilo kakvih naknada u slučaju prijevremene otplate kredita.

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za prijevremeno zatvaranje kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Sud ponovno ukazuje kako je odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentaciju u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupovinu automobila za osobne svrhe. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremeno zatvaranje i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP/03-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 736073 od 14. travnja 2006., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, te da je sukladno članku 87. ZZP/03-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je predmetna odredba članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 25. srpnja 2011. u iznosu od 128,77 eura.

21. Na iznos od 128,77 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 25. srpnja 2011. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 26. srpnja 2011. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 9. siječnja 2026. i 11. veljače 2026. u visini od 200,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 27. svibnja 2023. u visini od 200,00 eura te nazočnosti ročištu za objavu presude u visini od 100,00 eura, što je 900,00 eura s pripadajućim PDV-om, ukupno 1.125,00 eura.

24.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 1.178,09 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 12. veljače 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

24.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 12. veljače 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužitelja, e-komunikacijom

2. Opunomoćeniku tuženika, e-komunikacijom