Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1419/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1387/2019-57 od 28. listopada 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tužiteljice i tuženika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1387/2019-57 od 28. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 62/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine zaključen između tužiteljice i tuženika 25. listopada 2006. ništetan, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 59.142,98 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate kako je to specificirano. U točki II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2 Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 62/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa i odredba o valutnoj klauzuli. U točki III., označenoj ponovo kao točka II. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.646,58 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate kako je to specificirano zbog promjene kamatne stope i iznos od 8.170,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja do isplate kako je to specificirano. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.122,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te je odbijen zahtjev iznad dosuđenog do zatraženog troška.

2. Protiv točaka I. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica 31. listopada 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudi joj zatraženi parnični trošak i trošak žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Protiv točaka II., II. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 11. studenog 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, a predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da mu naknadi parnični trošak u cijelosti i trošak žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu dani.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. I tužiteljica i tuženik u svojim žalbama navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da nisu navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, pa se pobijana odluka ne može ispitati.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, pa je pobijanu odluku moguće ispitati.

6.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6.3. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 325. stavak 2. i člankom 186.b stavak 4. ZPP-a jer da nije odlučio o manifestacijskom zahtjevu tužiteljice na način kako je to propisano člankom 325. stavak 2. ZPP-a (vjerojatno se misli na članak 325.a stavak 2. ZPP-a koji uređuje tu materiju) pa nije omogućio tuženiku da izjavi žalbu protiv rješenja kojim bi prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanja podataka ako utvrdi da je osnovan, odnosno ako utvrdi da isti nije osnovan protiv rješenja iz članka 186.b stavak 4. ZPP-a.

6.4. Točno je da je tužiteljica u tužbi svoj tužbeni zahtjev na isplatu postavila na način da isti nije precizirala odmah u tužbi, već je to odgodila do provedenog vještačenja te je predložila da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku da u roku 15 dana dostavi svu dokumentaciju vezanu uz ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, obračunske liste, odluke – obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi i evidencije uplata po kreditu.

6.5. Točno je da prvostupanjski sud nije postupio sukladno članku 186.b ZPP-a, odnosno nije pozvao tuženika da dostavi svu potrebnu dokumentaciju kako je to predloženo u tužbi. Međutim, iz samog spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio ovakav zahtjev tužiteljice jer da ona raspolaže svom dokumentacijom potrebnom za provođenje vještačenja radi utvrđenja visine potraživanja tužiteljice pa da nema osnove za postupanje po članku 186.b ZPP-a, odnosno nalaganju tuženiku da dostavi svu dokumentaciju vezanu uz sporni Ugovor o kreditu. Tuženik se upustio u raspravljanje, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje i nakon toga je tužiteljica i postavila svoj tužbeni zahtjev na isplatu.

6.6. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a čini sud ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U konkretnom slučaju, iako prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 186.b ZPP-a, to nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude pa nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kako ju tumači tuženik.

7. Tužiteljica je postavila osnovni tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu broj 62/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine sklopljen 25. listopada 2006. (dalje: Aneks broj 1), ništetan te je tuženik tužiteljici dužan isplatiti 59.142,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini plaćeni mjesečni iznos od dospijeća do isplate, kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu. U slučaju da sud ne prihvati osnovni tužbeni zahtjev, postavljen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se sastoji od deklaratornog dijela na utvrđenje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Aneksa broj 1 i odredbe o valutnoj klauzuli u kojoj je glavnica vezana uz CHF te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.646,58 eura na ime više plaćene kamate zbog promjene kamatnih stopa tijekom otplate kredita sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno mjesečno plaćeni iznos od plaćanja do isplate i iznosa od 8.170,76 eura po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno mjesečno plaćeni iznos od dospijeća do isplate kako je to specificirano.

7.1. Tužiteljica tužbu temelji na tvrdnji da joj prilikom zaključenja Aneksa broj 1 nisu dani podaci o metodologiji obračuna promjene kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva i ovisila je o jednostranoj odluci tuženika, kao što joj nije objašnjena niti valutna klauzula, a niti posljedice zaključenja ugovora s valutnom klauzulom vezanom na CHF. Ugovor da je unaprijed sastavio tuženik i da tužiteljica o spornim odredbama ugovora nije mogla pregovarati. Pozvala se i na utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 po tužbi Udruge potrošača „Franak“ protiv više banaka, među kojima je i ovdje tuženik odnosno njegov prednik s kojim je Aneks broj 1 zaključen, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7.2. Tuženik je osporio osnovu i visinu zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare i prigovor da se ne radi o potrošačkom kreditu, odnosno da tužiteljica nema status potrošača.

7.3. Nesporno je između stranaka da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor 10. travnja 2003. zaključili namjenski Ugovor o kreditu u svrhu adaptacije broj 62/2003, prema kojemu je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 50.000,00 eura, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok od 15 godina, s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za EUR u visini od 456,43 eura. Dana 20. listopada 2006. tužiteljica je zatražila promjenu vrste kreditnog proizvoda iz stambenog kredita uz valutnu klauzulu EUR u stambeni kredit uz valutnu klauzulu CHF i promjenu kamatne stope te je između stranaka zaključen Aneks broj 1 dana 25. listopada 2006. prema kojemu je prednik tuženika odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 68.244,78 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 7 godina i početnu kamatnu stopu od 4,99%. U članku 2. Aneksa broj 1 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u odnosu na raniji kredit u kojemu je glavnica bila vezana uz euro, koji je ugovoren s fiksnom kamatnom stopom, dok je u članku 3. navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti od 964,24 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

7.4. Na temelju iskaza tužiteljice i Aneksa broj 1 prvostupanjski sud je odbio prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača jer da je kredit korišten za kuću koju je kupila i u kojoj je živjela zajedno sa svojom obitelji, a kredit u eurima joj je isplaćen u cijelosti bez da je morala opravdavati iznose prezentiranim računima. Iz dokaza koji su priloženi uz tužbu da ne proizlazi dokazana tvrdnja tuženika da je tužiteljica kuću kupila radi iznajmljivanja u turističke svrhe.

7.5. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je Aneks broj 1 sastavio tuženik, da se o odredbama tog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica nije mogla pregovarati o visini kamatne stope, a niti je bila upoznata s parametrima koji su od utjecaja na promjenu kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita.

7.6. Nesporno da je između stranaka da se kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala na temelju jednostrane odluke tuženika. Mišljenje je prvostupanjskog suda da je tuženik iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope.

7.7. Isto je i s odredbama koje glavnicu vezuju uz CHF. Iako su odredbe iz Ugovora o kreditu bile lako uočljive i jasne, iste da nisu bile razumljive pa su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.8. Kako se tužiteljica pozvala na presude donesene u kolektivnom sporu, to je prvostupanjski sud ocijenio kako je sukladno članku 502.c ZPP-a vezan pravnim shvaćanjima iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o kreditu zaključenih s promjenjivom kamatnom stopom na temelju jednostrane odluke kreditora i u kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu CHF potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U navedenim presudama je utvrđeno, između ostalog i u odnosu na ugovore o kreditu koji su bili zaključeni s prednikom tuženika, kako su povrijeđena prava potrošača kada je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke banke i ugovaranjem valutne klauzule kojom je glavnica bila vezana uz CHF, jer su ugovori formulirani unaprijed od strane banaka, jer se nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i jer su banke kao jače strane u postupku, ne pružajući potpunu obavijest korisnicima kredita kao potrošačima u odnosu na parametre promjenjivosti kamatne stope i obavijesti o rizicima zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF, izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

7.9. Prvostupanjski sud također navodi da prihvaća stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražen u presudi od 13. lipnja 2014., broj Pž-7129/2013-4 da iako nije zabranjeno istovremeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke. Zbog toga da sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

7.10. Prvostupanjski sud je odbio osnovni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim cijelog Aneksa broj 1 uz obrazloženje da je člankom 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Aneksa broj 1, propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je člankom 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

7.11. Mišljenje je prvostupanjskog suda da utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi se uspostavlja ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle, da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7.12. Kako je prvostupanjski sud odbio osnovni tužbeni zahtjev, to je odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te je zauzeo stav kao što je naprijed navedeno.

7.13. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da je zbog promjene kamatne stope na više tijekom otplate kredita, a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, tužiteljica uplatila tuženiku iznos od 1.646,58 eura, a zbog promjene valutnog tečaja na više iznos od 8.170,76 eura, koji iznosi su dosuđeni tužiteljici primjenom članka 1111. ZOO-a. Na iste je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa više plaćenog do isplate sukladno članku 1115. ZOO-a jer je prvostupanjski sud tuženika smatrao nepoštenim stjecateljem.

7.14. Odbijen je prigovor zastare jer da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva teče od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke postala pravomoćna s 13. lipnja 2019., a u odnosu na valutnu klauzulu s 14. lipnja 2018., dok je tužba podnesena 29. svibnja 2019., dakle unutar roka od 5 godina, koliko iznosi opći zastarni rok kad se radi o stjecanju bez osnove, to zastara nije nastupila.

7.15. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) uz uvećanje za trošak sudske pristojbe na tužbu, obzirom da je ista plaćena prilikom podnošenja tužbe, i troškova vještačenja.

8. Tužiteljica se žali protiv točke I. izreke smatrajući kako su ništetnima utvrđeni bitni sastojci Ugovora o kreditu, a to je novčani iznos kojeg daje banka i plaćanje ugovorenih kamata kao cijena za dobiveni novac, zbog čega je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Smatra da bitan sastojak i glavni predmet Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom nije samo određeni iznos novčanih sredstava, već i onaj sastojak koji direktno utječe na bitnu činidbu – visinu obveze dužnika kako dospijevaju mjesečni anuiteti, odnosno valutna klauzula. Utjecaj valutne klauzule CHF na mjesečne anuitete potrošača da je bio značajan i bitan, zbog čega da je valutna klauzula neminovno obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ i predstavlja bitan sastojak Ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija Ugovora više nije moguća. Pri tome se poziva i na stavove izražene u presudama Suda Europske unije broj C-118/17 i C-260/18.

8.1. U odnosu na pozivanje tužiteljice na praksu Suda Europske unije treba reći da odluke Suda Europske unije na koje se poziva tužiteljica nisu mjerodavni izvor prava u konkretnom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a konkretni Ugovori nisu u dosegu navedene Direktive obzirom da su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ovo stoga što je u članku 2. stavak 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju propisano da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije EU prije pristupanja obvezujuće za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj tek od dana njezina pristupanja Europskoj uniji, dakle od 1. srpnja 2013.

8.2. Zbog toga se na konkretan tužbeni zahtjev primjenjuje članak 324. stavak 1. i 2. ZOO-a i odredbe ZZP-a.

8.3. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu. Prema navedenoj odredbi ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Člankom 324. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

8.4. Člankom 87. ZZP/03 i člankom 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

8.5. Bitni sastojci ugovora o kreditu je iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca. U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan 25. listopada 2006., te je ona tu svoju obvezu ispunila. Visina anuiteta ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

8.6. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Cilj valutne klauzule je osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana. Kada ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, kao u konkretnom slučaju postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza, zbog čega su te odredbe ništetne, opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Obzirom da je valuta ispunjenja obveza bila hrvatska kuna, time što uklanjanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. Utvrđenjem ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke također ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka jer se promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti pa je u uvjetima stabilnog stanja na financijskom tržištu Republike Hrvatske, transformiranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost da se na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba stječe ekstra dobitak na teret druge ugovorne strane.

8.7. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. izraženi su naprijed navedeni stavovi, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te je izričito navedeno da „…praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekim sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.“, „…odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12) te odlukama u naknadnoj praksi sudova u određenoj mjeri je učinjena izmjena bitnih sastojaka ugovora o kreditu zaključeno je da ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba jer takve izmjene nisu u suprotnosti sa bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi „ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje“, te zbog toga ostaje valjan (čl. 324. st. 2. ZOO).“. Zaključno, u navedenoj odluci u točki 43. obrazloženja navodi se da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba članka 324. stavak 1. i 2. ZOO-a, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP-u.

8.8. Prihvaćajući navedeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio točku I. izreke kojom je odbijen osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Tuženik se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je utvrđena ništetnost odredbi Aneksa broj 1 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke tuženika i ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, te osporavajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva osporava i visinu.

9.1. Tuženik u svojoj žalbi ponavlja sve one razloge zbog kojih je i tijekom postupka osporavao navedeni zahtjev, osobito jer je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare i o tijeku zakonske zatezne kamate jer se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Ponavlja svoj stav kako nije mogao utjecati na tečaj CHF, te kako ugovaranje promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo zabranjeno. Isto tako, ocjenjuje kako prvostupanjski sud nije mogao odlučivati o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu jer da to i nije eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, već da je o ništetnosti navedenih odredbi trebao odlučivati u okviru tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora.

9.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci, te zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

9.3. Što se tiče tvrdnje tuženika da se ne radi o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, treba reći da takav stav nije pravilan bez obzira na činjenicu što se o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora moglo odlučivati i u okviru ocjene osnovnog tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je osnovni tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice na utvrđenje djelomične ništetnosti navedenog Aneksa broj 1, odnosno samo pojedinih njegovih odredbi i o isplati više plaćenog iznosa, a koji se vezuje uz utvrđenu ništetnost pojedinih odredbi Aneksa broj 1.

9.4. O zastari potraživanja isplate više plaćenih novčanih iznosa na temelju ništetnih odredbi Ugovora postoji ustaljena sudska praksa koja prihvaća stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju kako se tužiteljica pozvala na pravna shvaćanja iz presuda donesenih u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a ta pravna shvaćanja se mogu primijeniti i na konkretni Ugovor jer se temelje na isti činjenicama i razlozima, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da zastarni rok teče od pravomoćnosti odluka donesenih u navedenom sporu pa zastarni rok od 5 godina u trenutku podnošenja tužbe nije protekao.

9.5. Što se tiče zakonske zatezne kamate koja je dosuđena od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečno više plaćenog iznosa na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, stav je ovog suda da je tuženik bio nepošten stjecatelj, obzirom da je svojim postupanjem doveo do utvrđenja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi i da je iskoristio svoj položaj „jače strane“ u ugovornom odnosu štiteći isključivo svoje interese, a ne vodeći računa i o interesima potrošača.

9.6. Zbog toga je i žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda u točkama II. i II. izreke primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

10. I tužiteljica i tuženik osporavaju odluku o naknadi parničnog troška, ali samo u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari. Konkretnih prigovora u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška stranke ne iznose u svojim žalbama.

10.1. Ovaj sud je pobijanu odluku o trošku ispitao u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava te ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno dosudio trošak tužiteljici u visini kako je to navedeno u prvostupanjskoj odluci, pa je i odluku o naknadi parničnog troška potvrđena primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a.

Koprivnica, 12. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković