REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-157/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ZM zbog kaznenog djela iz članka 157. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022. i 36/2024. - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenog ZM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Šibeniku od 13. ožujka 2025. broj K-43/2025 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. srpnja 2025. broj Kž-251/2025-4, u sjednici održanoj 12. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ZM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku od 13. ožujka 2025. broj K-43/2025 potvrđenom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 3. srpnja 2025. broj Kž - 251/2025-4 EM proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode - prostitucijom iz članka 157. stavka 1. KZ-a te je temeljem iste zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju 10 mjeseci.
2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni EM je po branitelju, odvjetniku Andreju Bolfeku na temelju članka 515. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnove navedene u članku 517. stavku 1. točki 2. u vezi s člankom 468. s tavkom 2. ZKP-a, smatrajući da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu iz članka 10. ZKP -a te da je donesena u postupku u kojem je osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da je ostvarena povreda kaznenog zakona propisana člankom 469. stavkom 1. točkom 1. ZKP-a (pravilno bi bilo: člankom 469. točkom 1. ZKP-a) te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP -a.
2.1. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev u cijelosti usvojiti te „preinačiti pobijane presude i predlagatelja osloboditi optužbe odnosno supsidijarno pobijane presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje“, uz istovremenu odgodu izvršenja kazne do odluke o podnesenom zahtjevu.
3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-a.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da se pobijana presuda u cijelosti temelji na nezakonitim dokazima iz članka 10. stavka 2. ZKP-a.
5.1. Obrazlažući navedeni razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik navodi kako se pravomoćna presuda u cijelosti temelji na iskazu suokrivljenika ĆM, a koji je pribavljen protivno ZKP-u. Ističe kako je vezano za ovaj kazneni postupak ĆM bio uhićen 17. travnja 2024. te je potom ispitan pred nadležnim državnim odvjetništvom 20. travnja 2024. i to bez nazočnosti branitelja. Smatra da je na taj način povrijeđena odredba članka 66. stavka 1. točaka 3. i 4. ZKP-a jer je za takvu situaciju propisana obvezna obrana iz razloga što se radi o kaznenom djelu iz članka 157. stavka 1. KZ-a za koje je propisana kazna zatvora preko tri godine i istovremeno se radi o osobi koja je bila uhićena i zadržana u policiji, pa je odricanje od prava na branitelja u takvoj procesnoj situaciji bilo bez valjanog pravnog učinka. Stoga se, po ocjeni podnositelja zahtjeva, takav zapisnik o ispitivanju ovog okrivljenika treba smatrati nezakonitim dokazom u smislu članka 10. stavka 2. točaka 2. i 3. ZKP-a, a slijedom navedenog nezakoniti su i svi drugi dokazi koji su proistekli iz tog dokaza kao što su obavljene pretrage, pribavljeni podaci o A - bonovima i Aircash dokumentacija.
5.2. No, u navedenom osuđenik nije u pravu.
5.3. Iz izvršenog uvida u spis predmeta Općinskog suda u Šibeniku broj K -43/2025 utvrđeno je kako je u ovom kaznenom predmetu ĆM uhićen **.**.2024. zbog osnova sumnje na počinjenje kaznenog djela iz članka 157. stavka 1. KZ - a potom je prvi put ispitan 19. travnja 2024. pred policijskim službenikom Policijske uprave šibensko-kninske te se tom prigodom odrekao prava na branitelja (zapisnik na listu 53-57 spisa predmeta). Nakon toga je ponovno ispitan, ali ovaj puta pred Općinskim državnim odvjetništvom u Šibeniku 20. travnja 2024. u 12,35 sati, kada se ponovno odrekao prava na branitelja (zapisnik na listu 84-88 spisa predmeta). Po završenom ispitivanju, s početkom u 15,00 sati, održano je ročište za odlučivanje o predloženom istražnom zatvoru pred Županijskim sudom u Šibeniku (zapisnik na listu 95-96 spisa predmeta), nakon kojeg je osumnjičenom ĆM određen istražni zatvor i potom mu je 22. travnja 2024. u ovom kaznenom predmetu postavljen branitelj po službenoj dužnosti (rješenje na listu 100 spisa predmeta).
5.4. Člankom 66. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a propisano je da okrivljenik mora imati branitelja od trenutka donošenja odluke kojom je protiv njega određen pritvor ili istražni zatvor, a što je u ovom kaznenom predmetu i učinjeno. Stoga, u trenutku kada je osumnjičeni ĆM ispitan pred nadležnim državnim odvjetništvom, bez obzira što je u tom trenutku bio lišen slobode, nije morao imati branitelja jer mu tada još uvijek nije bio određen niti pritvor, a niti istražni zatvor. Isto tako, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, u tom trenutku nije morao imati branitelja niti iz razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. točkom 4. ZKP-a. Naime, tom odredbom je propisano da okrivljenik mora imati branitelja za vrijeme trajanja postupka za kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti, što je ovdje bio slučaj, ukoliko mu je oduzeta sloboda ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u drugom predmetu. U ovom konkretnom slučaju iz spisa predmeta proizlazi kako osumnjičenom ĆM u trenutku ispitivanja pred nadležnim državnim odvjetništvom nije bila oduzeta sloboda u nekom drugom predmetu, a niti se isti nalazio na izdržavanju kazne zatvora vezano za neki drugi kazneni predmet, pa da bi onda i u ovom kaznenom predmetu u kojem je ispitan kao osumnjičenik morao imati branitelja.
5.5. Slijedom prethodno iznesenog, zapisnik o ispitivanju osumnjičenog ĆM od 20. travnja 2024. je zakoniti dokaz, a posljedično tome i svi drugi dokazi koji su proistekli iz tog dokaza su samim time zakoniti dokazi i kao takvi mogli su se koristiti u ovom kaznenom predmetu.
6. Osuđenik u zahtjevu, obrazlažući razlog iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a, ističe da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz razloga što se pravomoćna presuda temelji na dokazima koji tijekom postupka nisu bili podvrgnuti kontradiktornoj provjeri. Pritom navodi da se radi o iskazu svjedokinje ZMG koja je ispitana pred policijskim službenicima, bez prisutnosti okrivljenika ili njihovih branitelja te iskazu odnosno obrani okrivljenog ĆM, koju obranu sud smatra nevjerodostojnom, ali ju istovremeno koristi kao glavni dokaz protiv osuđenika. Iako je obrana osuđenika i tijekom postupka isticala povredu konfrontacijskog prava, kao sastavnice prava na pravično suđenje, drugostupanjski je sud takve prigovore odbio kao neosnovane, što je po ocjeni podnositelja zahtjeva pogrešno.
6.1. Međutim, osuđenik niti u navedenom nije u pravu.
6.2. Iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi da je sud prvog stupnja na raspravi odbio prijedlog obrane za neposrednim ispitivanjem svjedokinje ZMG iz razloga jer je ista u tom trenutku bila nedostupna, a iako je nositeljica kolumbijske putovnice nalazila se na nepoznatoj adresi na teritoriju Venezuele, zbog čega je taj dokaz izveden čitanjem zapisnika o njezinom ispitivanju pred Općinskim državnim odvjetništvom u Šibeniku od 17. travnja 2024. (list 35-38 spisa predmeta). O tome je prvostupanjski sud dao razloge u obrazloženju svoje odluke (stranica 5., I. odlomak odozgo), a te razloge u cijelosti je prihvatio i drugostupanjski sud smatrajući kako je u takvoj situaciji sud prvog stupnja pravilno, temeljem članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP-a, pročitao iskaz ove svjedokinje iz prethodnog postupka (točke 11., 11.1. i 11.2. obrazloženja), o čemu je dao dostatne i jasne razloge.
6.3. Iako je u pravu osuđenik kada tvrdi da je tijekom postupka iskaz svjedokinje ZMG bio nekonfrontiran iz razloga jer prilikom njezinog ispitivanja nisu bili nazočni on i njegov branitelj, a taj je iskaz kasnije, tijekom rasprave, temeljem članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP-a, bio pročitan, s druge strane nije u pravu kada tvrdi da se pravomoćna presuda isključivo odnosno u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu ove svjedokinje jer se ista, osim na nekonfrontiranom iskazu ove svjedokinje, u značajnoj mjeri temelji i na drugim, prvenstveno materijalnim dokazima kao što su izvješće Službe kriminalističke policije s ispisom oglasa, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta (brojeva 00247264, 00163872 i 00104179), zapisniku o privremenom oduzimanju predmeta s oduzetim bonovima, zapisniku o očevidu s pripadajućim CD-om, dopisu „Aircash“ d.o.o. od 1. travnja 2024. s podacima o uplatama i isplatama te identitetu korisnika Aircash računa, zapisniku o pretrazi stana i drugih prostorija te zapisniku o pretrazi pokretne stvari s pripadajućim DVD-om (2kom). Također treba istaknuti kako je sud prvog stupnja svoju odluku o odbijanju ovog dokaznog prijedloga obrane za neposrednim ispitivanjem svjedokinje obrazložio valjanim, jasnim i zakonskim razlozima, što je prihvatio i sud drugog stupnja u povodu podnesene žalbe te je pritom odgovorio na ovaj žalbeni navod s prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, dovodeći u vezu važnost tog dokaza u korelaciji s drugim izvedenim dokazima. U tom pogledu isto tako treba imati u vidu i činjenicu da i prema standardima koji su ustanovljeni u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (na primjer: Topić ver. Croatia i Horvatić ver. Croatia) do povrede načela pravičnosti, a koje sadržajno obuhvaća i načelo kontradiktornosti, može doći samo u situacijama ukoliko se radi o dokaznim prijedlozima koji su u dovoljnoj mjeri obrazloženi, ako su važni za konkretan predmet, ako pritom mogu pojačati poziciju obrane ili dovesti do oslobođenja optuženika te ako njihovo odbijanje sud nije na dostatan način obrazložio, što međutim ovdje, imajući u vidu cjelokupni dokazni postupak i sve izvedene dokaze, ipak nije bio slučaj.
6.4. Dakle, imajući u vidu sve prethodno izneseno, po ocjeni ovog Suda, osim na iskazu ove svjedokinje iz prethodnog postupka pobijana pravomoćna presuda temelji se i na čitavom nizu drugih izvedenih, prvenstveno materijalnih dokaza te se, nasuprot tvrdnjama podnositelja zahtjeva, osuđujuća presuda u odnosu na njega isključivo ili u odlučujućoj mjeri ne temelji na ovom nekonfrontiranom dokazu. Slijedom navedenog nije ostvaren razlog iz članka 431. stavka 2. ZKP-a, kako to neosnovano tvrdi osuđenik.
6.5. Identičan razlog koji se odnosi na povredu konfrontacijskog prava osuđenik ističe i u odnosu na obranu okrivljenog ĆM, a koji je u prethodnom postupku pred nadležnim državnim odvjetništvom ispitan bez prisutnosti osuđenika i njegovog branitelja, a na raspravi, nakon što je iznio svoju obranu, nije želio odgovarati na pitanja nazočnih stranaka. Međutim, iznoseći ovaj prigovor, koji podnositelj zahtjeva tretira kao tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, isti zanemaruje činjenicu da ovu povredu koja se odnosi na okrivljenog ĆM prethodno nije isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude pa stoga, sukladno članku 517. stavku 2. ZKP-a, istu ne može po prvi puta isticati u ovom izvanrednom pravnom lijeku. Eventualno bi tu povredu mogao isticati da je ista počinjena u drugostupanjskom postupku, međutim, podnositelj zahtjeva u tom pravcu tako nešto u ovom dijelu niti ne konkretizira, a niti u tom smislu svoj zahtjev obrazlaže.
7. Ističući nadalje u zahtjevu povredu kaznenog zakona propisanu člankom 469. točkom 1. ZKP-a osuđenik navodi da na temelju izvedenih dokaza, po njegovoj ocjeni, nije dokazano da bi on počinio inkriminirano kazneno djelo jer je u konkretnoj situaciji u odnosu na postojanje odlučnih činjenica trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo. Tvrdi da sud tijekom postupka nije dokazao niti jedan bitan element ovog kaznenog djela s obzirom da u ovom konkretnom slučaju izostaju materijalni dokazi koji se odnose na kontakte sa svjedokinjom Ć OM i dokazi koji se odnose na konkretnu financijsku korist za osuđenika.
7.1. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.
7.2. Naime, iako podnositelj zahtjeva u ovom dijelu ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP -a istaknutim tvrdnjama zapravo u bitnome osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi u odnosu na odlučne činjenice (kontakte s oštećenicom i pribavljanje financijske koristi). Stoga se ovakvim navodima podnositelja zahtjeva, a kojima se osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude, po ocjeni ovog Suda, u suštini ponovno, kao i u podnesenoj žalbi protiv prvostupanjske presude, problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi te se na taj način pokušava ishoditi njegova preocjena u trećem stupnju, mimo uvjeta koji su propisani u zakonu. U tom pogledu osuđeniku isto tako treba napomenuti da se povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP - a, na koju u ovom dijelu zahtjeva ukazuje podnositelj, prosuđuje isključivo prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je prema osuđenikovom shvaćanju trebalo utvrditi, različitom i povoljnijem od onog utvrđenog pravomoćnom presudom. Stoga su prvostupanjski i drugostupanjski sud u odnosu na činjenično stanje u ovom konkretnom slučaju, a koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, po ocjeni ovog suda, u konačnici pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona. Kako se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi samo zbog točno propisanih povreda zakona iz članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, ali se ne može podnositi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja to, suprotno tvrdnjama osuđenika, nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP-a, na koju se u ovom dijelu zahtjeva osuđenik neosnovano poziva, pa slijedom svega navedenog nije niti ostvaren razlog za pobijanje ove pravomoćne presude propisan člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP-a.
8. I na koncu, kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, kao razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđenik navodi kao su u pravomoćnoj presudi u odnosu na odlučne činjenice dani proturječni razlozi jer se u prvostupanjskoj presudi na 7. stranici obrazloženja konstatira da „sud ne vjeruje obrani I. okrivljenika i smatra ju potpuno nevjerodostojnom“, dok se, s druge strane, na 8. stranici tog istog obrazloženja navodi kako je „ta obrana I. okrivljenika glavni dokaz za osudu predlagatelja“. Smatra da se zbog ovakve fundamentalne proturječnosti pravomoćna presuda ne može ispitati jer isti dokaz ne može istovremeno biti nevjerodostojan te odlučujući dokaz za osudu podnositelja zahtjeva.
8.1. Međutim, niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.
8.2. Naime, podnositelj zahtjeva zanemaruje činjenicu da se u odnosu na osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP -a osuđenik ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a jer ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka zbog kojih se može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, bez obzira radi li se o prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku pa shodno tome iz ovog razloga nije moguće niti podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.
9. Slijedom svega prethodno iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.
9.1. Posljedično tome nije bilo niti mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP- a jer u ovom konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti za odgodu odnosno prekid izvršavanja kazne zatvora.
Zagreb, 12. veljače 2026.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
