Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1321/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici ŠJ, dipl. pravnici, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2024-8 od 8. srpnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4329/2024-8 od 8. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodi za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, svotu od 5.689,19 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 04.07.2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.““
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 10. srpnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu nije dan.
4. Žalba nije osnovana.
5. U uvodu žalbe tužitelj navodi kako istu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ne konkretizira zbog koje bitne povrede podnosi žalbu, pa je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.
6. Tužitelj tužbom traži isplatu novčanog iznosa od 5.689,19 eura, a koji novčani iznos predstavlja dio mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja ŽJ u vremenskom razdoblju od 1. travnja 2022. do 30. travnja 2024. Činjenično navodi da se 15. rujna 1995. dogodila prometna nezgoda u kojoj je tjelesne ozljede zadobio ŽJ, zbog kojih je isti otišao u invalidsku mirovinu zbog povreda izvan rada. Za štetni događaj da postoji suodgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 65% na strani osiguranika tuženika i 35% na strani osiguranika tužitelja. Zahtjev za povrat isplaćene invalidske mirovine u navedenom razdoblju, a čija visina odgovara postotku odgovornosti osiguranika tuženika u štetnom događaju, tužitelj temelji na članku 161. u svezi s člankom 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022.; dalje: ZOMO).
6.1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega osporio pravnu osnovu tužbe, a slijedom toga i visinu tužbenog zahtjeva i potraživanje zateznih kamata. Ne osporava štetni događaj niti suodgovornost učesnika štetnog događaja u nastaloj šteti, ali ukazuje da se u konkretnim situacijama treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023.; dalje: ZOOP) prema kojemu bi tužitelj imao pravo na povrat razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, odnosno razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
6.2. Prvostupanjski sud ocjenjuje da je za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja, pri čemu se pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022. i Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022.
6.3. S obzirom na navedeno da je odredbom članka 27. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
6.4. Po mišljenju prvostupanjskog suda ZOMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti članak 27. ZOOP-a. Tužitelj, na kome je teret dokazivanja, da nije dokazao da je stvarna šteta u smislu članka 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a niti je predložio dokaz financijskim vještačenjem, već se istom protivio kada ga je predložio tuženik, a kojim je navedeno eventualno mogao dokazati. Kako nije dokazana šteta kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.), odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti, to je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
7. U svojoj žalbi tužitelj ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pogrešno zaključio da bi tužitelj imao pravo samo na isplatu razlike mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku, a na temelju primjene članka 27. ZOOP-a. U konkretnom slučaju da se radi o dva zakona koja su lex specialis, i da stoga na potraživanje tužitelja treba primijeniti odredbe ZOMO-a na koje se tužitelj pozvao u svojoj tužbi, zbog čega da se njegov tužbeni zahtjev nije mogao odbiti, a visinu svog potraživanja da je dokazao javnom ispravom čiji sadržaj, odnosno čiju istinitost tuženik nije osporio.
7.1. O tome koji se zakon primjenjuje, da li ZOOP ili ZOMO, pravno shvaćanje zauzeto je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako je u odluci broj Revx- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. navedeno da u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine je mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama tog suda, npr. Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/22 od 3. studenog 2022., Rev-866/2022 od 30. kolovoza 2022. i Rev-469/2022 od 16. svibnja 2023. Kako je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, isto je primjenjivo i u ovom predmetu.
7.2. Po ocjeni ovog suda, a prema članku 27. stavak 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pri tome se tuženik kao osiguratelj štetnika ne nalazi u istom pravnom položaju kao sam štetnik. Obveza društva za osiguranje regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg je i zaključen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njima preuzetih ugovornih obveza.
7.3. Prema navedenom članku obveza društva za osiguranje postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-u bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Kako u konkretnom predmetu nema dokaza o tome da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a zbog povrede izvan rada i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranik tužitelja umirovljen zbog ozljede na radu, to je pravilno primijenjen članak 27. stavak 1. i 3. ZOOP-a kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
7.4. Tužitelj također smatra da je teret dokazivanja da zahtijevani iznos naknade štete ne predstavlja stvarnu štetu u smislu članka 27. ZOOP-a, iako u osnovi osporava bilo kakovu primjenu navedenog Zakona, na tuženiku, a ne na tužitelju.
7.5. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je upravo tužitelj trebao dokazati kako osnovu, tako i visinu tužbenog zahtjeva. U pravcu primjene članka 27. ZOOP-a, tužitelj nije predlagao dokaze jer izričito odbija primjenu tog Zakona.
8. Zbog toga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 12. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
