Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1345/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice OO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-2666/2019-63 od 25. lipnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-2666/2019-63 od 25. lipnja 2025.:
- potvrđuje u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu u kojem je dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos od 11,34 EUR od 22.08.2007., iznos od 11,30 EUR od 22.09.2007., iznos od 11,26 EUR od 22.10.2007., iznos od 11,22 EUR od 22.11.2007., iznos od 11,18 EUR od 22.12.2007., iznos od 11,13 EUR od 22.01.2008., iznos od 19,78 EUR od 22.02.2008., iznos od 19,71 EUR od 22.03.2008., iznos od 19,64 EUR od 22.04.2008., iznos od 19,56 EUR od 22.05.2008., iznos od 19,49 EUR od 22.06.2008., iznos od 19,42 EUR od 22.07.2008., iznos od 19,33 EUR od 22.08.2008., iznos od 19,26 EUR od 22.09.2008., iznos od 19,19 EUR od 22.10.2008., iznos od 19,11 EUR od 22.11.2008., iznos od 19,04 EUR od 22.12.2008., iznos od 18,95 EUR od 22.01.2009., iznos od 18,87 EUR od 22.02.2009., iznos od 18,80 EUR od 22.03.2009., iznos od 18,71 EUR od 22.04.2009., iznos od 18,63 EUR od 22.05.2009., iznos od 18,55 EUR od 22.06.2009., iznos od 18,46 EUR od 22.07.2009., iznos od 18,90 EUR od 22.08.2009., iznos od 18,81 EUR od 22.09.2009., iznos od 18,72 EUR od 22.10.2009., iznos od 18,64 EUR od 22.11.2009., iznos od 18,54 EUR od 22.12.2009., iznos od 18,45 EUR od 22.01.2010., iznos od 18,35 EUR od 22.02.2010., iznos od 18,26 EUR od 22.03.2010., iznos od 18,16 EUR od 22.04.2010., iznos od 18,07 EUR od 22.05.2010., iznos od 17,97 EUR od 22.06.2010., iznos od 17,88 EUR od 22.07.2010., iznos od 17,77 EUR od 22.08.2010., iznos od 17,67 EUR od 22.09.2010., iznos od 17,58 EUR od 22.10.2010., iznos od 17,47 EUR od 22.11.2010., iznos od 14,09 EUR od 22.12.2010., iznos od 14,00 EUR od 22.01.2011., iznos od 13,91 EUR od 22.02.2011., iznos od 13,82 EUR od 22.03.2011., iznos od 13,73 EUR od 22.04.2011., iznos od 13,65 EUR od 22.05.2011., iznos od 11,32 EUR od 22.06.2011., iznos od 11,24 EUR od 22.07.2011., iznos od 11,16 EUR od 22.08.2011., iznos od 8,90 EUR od 22.09.2011., iznos od 8,83 EUR od 22.10.2011., iznos od 8,77 EUR od 22.11.2011., iznos od 8,70 EUR od 22.12.2011., iznos od 8,64 EUR od 22.01.2012., iznos od 8,57 EUR od 22.02.2012., iznos od 8,43 EUR od 22.04.2012., iznos od 8,36 EUR od 22.05.2012., iznos od 8,30 EUR od 22.06.2012., iznos od 8,22 EUR od 22.07.2012., iznos od 8,15 EUR od 22.08.2012., iznos od 8,08 EUR od 22.09.2012., iznos od 8,01 EUR od 22.10.2012., iznos od 7,94 EUR od 22.11.2012., iznos od 7,86 EUR od 22.12.2012., iznos od 7,79 EUR od 22.01.2013., iznos od 8,08 EUR od 22.02.2013., iznos od 8,01 EUR od 22.03.2013., iznos od 7,92 EUR od 22.04.2013., iznos od 7,84 EUR od 22.05.2013., iznos od 7,76 EUR od 22.06.2013., iznos od 7,68 EUR od 22.07.2013., iznos od 7,60 EUR od 22.08.2013., iznos od 7,52 EUR od 22.09.2013., iznos od 7,44 EUR od 22.10.2013., iznos od 7,35 EUR od 22.11.2013., iznos od 7,26 EUR od 22.12.2013., iznos od 7,18 EUR od 22.01.2014., iznos od 0,01 EUR od 22.04.2007., iznos od 0,18 EUR od 22.08.2007., iznos od 2,53 EUR od 22.01.2008., iznos od 5,02 EUR od 22.03.2008., iznos od 0,72 EUR od 22.04.2008., iznos od 6,54 EUR od 22.10.2008., iznos od 4,22 EUR od 22.11.2008., iznos od 5,86 EUR od 22.12.2008., iznos od 16,17 EUR od 22.01.2009., iznos od 16,03 EUR od 22.02.2009., iznos od 11,94 EUR od 22.03.2009., iznos od 12,36 EUR od 22.04.2009., iznos od 10,40 EUR od 22.05.2009., iznos od 9,93 EUR od 22.06.2009., iznos od 10,37 EUR od 22.07.2009., iznos od 10,30 EUR od 22.08.2009., iznos od 9,80 EUR od 22.09.2009., iznos od 8,90 EUR od 22.10.2009., iznos od 10,74 EUR od 22.11.2009., iznos od 11,02 EUR od 22.12.2009., iznos od 14,50 EUR od 22.01.2010., iznos od 15,12 EUR od 22.02.2010., iznos od 17,89 EUR od 22.03.2010., iznos od 17,98 EUR od 22.04.2010., iznos od 17,70 EUR od 22.05.2010., iznos od 23,47 EUR od 22.06.2010., iznos od 27,72 EUR od 22.07.2010., iznos od 32,98 EUR od 22.08.2010., iznos od 33,08 EUR od 22.09.2010., iznos od 29,64 EUR od 22.10.2010., iznos od 30,15 EUR od 22.11.2010., iznos od 42,30 EUR od 22.12.2010., iznos od 36,85 EUR od 22.01.2011., iznos od 38,33 EUR od 22.02.2011., iznos od 39,45 EUR od 22.03.2011., iznos od 37,54 EUR od 22.04.2011., iznos od 43,73 EUR od 22.05.2011., iznos od 50,21 EUR od 22.06.2011., iznos od 59,74 EUR od 22.07.2011., iznos od 65,40 EUR od 22.08.2011., iznos od 50,60 EUR od 22.09.2011., iznos od 49,15 EUR od 22.10.2011., iznos od 48,26 EUR od 22.11.2011., iznos od 51,48 EUR od 22.12.2011., iznos od 54,46 EUR od 22.01.2012., iznos od 55,12 EUR od 22.02.2012., iznos od 54,28 EUR od 22.03.2012., iznos od 54,12 EUR od 22.04.2012., iznos od 55,58 EUR od 22.05.2012., iznos od 54,86 EUR od 22.06.2012., iznos od 54,06 EUR od 22.07.2012., iznos od 53,30 EUR od 22.08.2012., iznos od 49,77 EUR od 22.09.2012., iznos od 53,99 EUR od 22.10.2012., iznos od 54,98 EUR od 22.11.2012., iznos od 54,02 EUR od 22.12.2012., iznos od 49,78 EUR od 22.01.2013., iznos od 51,96 EUR od 22.02.2013., iznos od 53,07 EUR od 22.03.2013., iznos od 54,06 EUR od 22.04.2013., iznos od 48,79 EUR od 22.05.2013., iznos od 49,74 EUR od 22.06.2013., iznos od 48,81 EUR od 22.07.2013., iznos od 50,34 EUR od 22.08.2013., iznos od 51,92 EUR od 22.09.2013., iznos od 51,76 EUR od 22.10.2013., iznos od 53,11 EUR od 22.11.2013., iznos od 53,66 EUR od 22.12.2013., iznos od 52,04 EUR od 22.01.2014., iznos od 52,17 EUR od 22.02.2014., iznos od 52,36 EUR od 22.03.2014., iznos od 51,15 EUR od 22.04.2014., iznos od 50,58 EUR od 22.05.2014., iznos od 50,45 EUR od 22.06.2014., iznos od 51,81 EUR od 22.07.2014., iznos od 52,46 EUR od 22.08.2014., iznos od 52,96 EUR od 22.09.2014., iznos od 54,04 EUR od 22.10.2014., iznos od 54,96 EUR od 22.11.2014., iznos od 54,52 EUR od 22.12.2014., iznos od 93,52 EUR od 22.01.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.02.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.03.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.04.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.05.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.06.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.07.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.08.2015., iznos od 55,31 EUR od 22.09.2015., pa sve do 29. rujna 2015., te u točki III. i V. izreke,
- preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.522,03 EUR (slovima: četiri tisuće petsto dvadeset dva eura i tri centa) i isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose kako su specificirani za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate, u točki IV. i VI. izreke tako da se sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 4.522,03 EUR (slovima: četiri tisuće petsto dvadeset dva eura i tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u točki II. izreke prvostupanjske odluke za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate.
Odbija se zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 367,76 EUR (slovima: tristo šezdeset sedam eura i sedamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.
Svaka stranka snosi svoje troškove.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu odgovora na žalbu tuženika.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012390306 od 4. travnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke (članak 2. Ugovora), u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 7. Ugovora), u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita (članak 3. Ugovora), kao i u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.522,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je ona specificirana od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 145,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 14. srpnja 2007. do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 367,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate. U točki V. izreke odbijen je kao neosnovan procesni prigovor radi prebijanja tuženika. U točki VI. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 3.700,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 1. srpnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), a predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu odluku i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugog suca ili da istu preinači i odbije tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu svih troškova postupka i troškova žalbe.
3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika 16. srpnja 2025., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu tuženika.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima članci Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 4. travnja 2007. u dijelu u kojem su ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita i u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli traži se isplata iznosa od ukupno 4.522,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po osnovu plaćene naknade za obradu kredita iznos od 145,53 eura sa zateznom kamatom od 14. travnja 2007. te po osnovu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u euru i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od 367,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i odredbi o vezivanju glavnice uz valutu CHF tužiteljica se pozvala i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
5.1. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenje parnice obzirom je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15) zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu 16. prosinca 2015. (dalje: Dodatak) u postupku konverzije kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te je na taj način tužiteljica u cijelosti obeštećena. Osporeno je tužiteljici svojstvo potrošača, istaknut je prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare.
5.2. Nesporno je između stranaka da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 4. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu kojim se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.350,25 CHF, obračunat po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta. Kredit je odobren na 144 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovorena je kamatna stopa u visini od 4,65%, koja se može promijeniti sukladno odlukama kreditora. Također je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. U slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.
5.3. Također je nesporno da je nakon donošenja ZID ZPK/15 dana 16. prosinca 2015. zaključen Dodatak kojim je proveden postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu preplata u konverziji, a temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iznosila je na dan 30. rujna 2015. 2.922,47 eura te su stranke ugovorile da se sukcesivno kod plaćanja budućih anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valuti euro, utvrđen u novom otplatnom planu, namiruje preplatom sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi.
5.4. Prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu, čiji iskaz je u cijelosti prihvatio, i iz kojeg proizlazi da je podigla kredit za kupnju nekretnine, a da je kredit odlučila konvertirati zbog znatno poraslog anuiteta otplate kredita u CHF. Prilikom podizanja kredita u CHF da joj je ponuđen navedeni kredit kao najbolji kredit, a nije joj pojašnjeno kako će se mijenjati kamatna stopa i tečaj, niti joj je to pojašnjeno kod javnog bilježnika, a očekivala je da se iznosi anuiteta koji su navedeni u otplatnom planu tijekom ugovornog razdoblja neće značajnije mijenjati i nije joj poznato što znači izraz „valutna klauzula“.
5.5. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF prvostupanjski sud se pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za to utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako se tužiteljica pozvala na pravna shvaćanja koja su izražena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji je pokrenula Udruga „Potrošač“ protiv osam hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, te u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud prihvatio navedena pravna shvaćanja smatrajući da se radi o identičnim činjenicama kao i u konkretnom sporu.
5.6. Navodi da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da one nisu razumljive i da odluka o visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, te tužiteljica nije bila upoznata s kriterijima prema kojima će se mijenjati visina kamatne stope, kao što nije joj objašnjeno niti značenje valutne klauzule, zbog čega su navedene ugovorne odredbe ništetne.
5.7. Prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužiteljica dokazala status potrošača kroz primjenu definicije potrošača dane u Zakonu o zaštiti potrošača prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na temelju sadržaja Ugovora o kreditu i na temelju iskaza tužiteljice prvostupanjski sud zaključuje da je kredit podignut za osobne potrebe, za kupnju nekretnine za stanovanje.
5.8. Odbijen je prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenje ove parnice jer da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 propisano da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita jer sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO). Zbog toga da tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također, da je neosnovan prigovor da tužiteljica nije dokazala aktivnu legitimaciju jer da iz priložene dokumentacije i iskaza tužiteljice ne proizlazi da anuitete kredita ne bi uplaćivala tužiteljica.
5.9. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu da zastarni rok individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ponovo u trenutku kada sudska odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača postane pravomoćna. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7219/13 da je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa da od tog dana teče zastara za preplatu kamate, a kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019., to da je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina. Prvostupanjski sud se pozvao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
5.10. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica u razdoblju od travnja 2007. do rujna 2015. po osnovu ništetne odredbe o promjeni kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu uplatila tuženiku više 1.053,78 eura, a po osnovu promjene tečaja u odnosu na početni tečaj iznos od 3.468,25 eura, dok razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosi 367,76 eura. Također je utvrđeno da je tužiteljica 13. travnja 2007. platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 145,53 eura. Vještak je utvrdio i da je tužiteljica manje platila kamatu koja predstavlja razliku između kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope do 30. rujna 2015. u iznosu od 140,42 eura, a s osnove tečajnih razlika iznos od 26,68 eura.
5.11. Sukladno nalazu vještaka prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljici s osnova više plaćene zatezne kamate isplati iznos od 1.053,78 eura, po osnovu više plaćenog zbog promjene tečaja na više tijekom otplate kredita iznos od 3.468,25 eura. Na dosuđeni iznos glavnice dosuđena je i zakonska zatezna kamata iz članka 29. stavak 1. ZOO-a i to na svaki pojedini više plaćeni mjesečni iznos zbog povećane kamate i tečaja od plaćanja do isplate jer da je tuženik nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a.
5.12. Dosuđena je tužiteljici i naknada za obradu kredita u iznosu od 145,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada je ista plaćena do isplate i razlika u glavnici od 367,76 eura od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
5.13. Odbijen je prigovor radi prebijanja jer se tuženik u ugovornom odnosu ponašao nepošteno i kriv je za sklapanje ništetnih odredbi Ugovora pa ne bi imao pravo potraživati traženi iznos kroz procesni prigovor radi prebijanja, odnosno umanjivati preplatu tužiteljice.
5.14. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), uz uvećanje za trošak predujma za vještačenje.
6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su izostali razlozi na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoje zaključke pa se prvostupanjska presuda ne može ispitati.
6.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio navedenu bitnu povredu jer za svoju odluku nije dao potpuno jasne razloge, odluka ne sadrži razloge zbog kojih je tužiteljici dosuđena naknada za obradu kredita, obzirom da ista nije bila obuhvaćena kolektivnom tužbom, niti zbog kojih je tužiteljici dosuđena razlika u glavnici do koje se došlo u postupku konvertiranja kredita sukladno ZID ZPK/15, ali zbog navedenih razloga ovaj sud nije ukidao pobijanu odluku, već je o žalbi tuženika odlučivao primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a.
6.2. Nadalje, navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer nije usmeno saslušao vještaka, kako mu to nalaže članak 260. stavak 1. ZPP-a, zbog čega nije imao mogućnosti raspravljati pred sudom.
6.3. Po ocjeni ovog suda, navedenu bitnu povredu prvostupanjski sud nije počinio bez obzira što u postupku nije usmeno saslušan vještak na prigovore koje je stavio tuženik na njegov nalaz i mišljenje. Vještak je pismeno odgovorio na prigovore tuženika, koji se suštinski odnose na metodologiju obračuna, a ne na iznose koje je vještak izračunao prema zadatku koji mu je dao sud. U konkretnom postupku zadatak vještaka je bio izračunati iznose koji su više plaćeni zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika i na temelju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, što je vještak i učinio, pri čemu je izračunao i negativne razlike, odnosno iznose kada je anuitet trebao biti manji zbog promjene kamatne stope na manje ili zbog promjene tečaja na manje, a izračunatim iznosima tuženik nije prigovarao. Ono čemu tuženik prigovara jest metodologija, odnosno zadatak koji je dan vještaku od strane suda jer cijelo vrijeme tvrdi kako je Dodatkom Ugovora o kreditu tužiteljica u cijelosti obeštećena.
6.4. Nisu učinjene druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Tuženik ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te u cijelosti ponavlja sve one prigovore koje je isticao tijekom postupka i u svojoj žalbi iste naširoko obrazlaže s temeljnom tezom da je sklapanjem Dodatka tužiteljica u cijelosti obeštećena i da ne postoji više nikakva obveza tuženika prema tužiteljici. Iznos koji je tužiteljici priznat kao više plaćen u postupku konverzije da je uračunat u otplatu budućih anuiteta. Iznosi svoje stavove o zastari i tvrdnje kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, kao niti valutne klauzule koja ima svrhu zaštitne klauzule, te da se postupanje tuženika prilikom zaključenja Ugovora o kreditu ne može smatrati nepoštenim postupanjem pa se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Poziva se na niz odluka različitih sudova kako u Republici Hrvatskoj, tako i na pravna shvaćanja iznesena u nekim od odluka Suda Europske unije u sličnim činjeničnim situacijama.
7.1. Tuženik ocjenjuje da je zbog toga što je zaključen Dodatak sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica izgubila pravni interes na utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, koji je konvertiran.
7.2. Po ocjeni ovog suda, time što su stranke zaključile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, tužiteljica nije izgubila pravni interes na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu.
7.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., a koji prihvaća i ovaj sud, na pravno pitanje: „Da li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu?“, odgovoreno je: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“
7.4. Što se tiče utvrđenja ništetnima odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora te odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, treba reći da se tužiteljica pozvala na pravna shvaćanja koja su iznesena u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i u kojem je pravomoćno presuđeno kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji su zaključeni u određenom vremenskom razdoblju, a što se odnosi i na tuženika kao stranku u kolektivnom sporu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita na temelju jednostrane odluke banke, odnosno u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Ovo zbog toga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Na taj način je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d., dakle ovdje tuženik, u postupku povodom kolektivne tužbe u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.5. Obzirom da se tužiteljica pozvala na navedena pravna shvaćanja i da je prvostupanjski sud utvrdio kako je Ugovor o kreditu zaključen na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, kako se o pojedinim odredbama Ugovora koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo i kako tužiteljica nije dobila potpunu informaciju o svim bitnim elementima za donošenje valjane odluke utemeljene na shvaćanju ekonomskih posljedica potpisivanja ugovora o kreditu sa dva promjenjiva elementa na koje ne može utjecati, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da se pravna shvaćanja iz kolektivnog spora mogu sukladno članku 502.c ZPP-a primijeniti i na konkretan Ugovor.
7.6. Što se tiče ništetnosti odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, treba reći da iz provedenog postupka proizlazi kako se niti o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Člankom 81. („Narodne novine“ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
7.7. Zbog toga je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi potrebno utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi.
7.8. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi o odredbama o naknadi za obradu kredita i o prijevremenoj otplati kredita bilo pojedinačno pregovarano, jer je cijeli Ugovor o kreditu zaključen kao tipski i formuliran od strane tuženika.
7.9. Prema članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi na ime troškova obrade kredita i o prijevremenoj otplati kredita ne definiraju bitne sastojke ugovora, pa stoga one podliježu testu poštenosti.
7.10. Odredba kojom se ugovara plaćanje naknade za obradu kredita je jasna i razumljiva u smislu da se ista plaća u vrijednosti od 1% od iznosa kredita, pa je tužiteljica mogla izračunati koliko iznosi naknada za obradu kredita, zbog čega bi se moglo reći da se radi o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, za razliku od odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita kako je ona formulirana u članku 10. stavak 2. Ugovora o kreditu i koja nije jasna niti razumljiva jer je visina te naknade vezana uz akte banke važeće na dan prijevremene otplate i kao takva tužiteljici nepoznata u trenutku zaključenja ugovora.
7.11. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
7.12. Prije svega, potrebno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos te naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica kao potrošač pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
7.13. Po shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, posebno kada se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu kojima je, neovisno o spornoj odredbi, tužiteljica preuzela i obvezu snašanja svih drugih troškova vezanih uz izradu Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te sve druge eventualne nastale troškove. Tuženik je na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja obvezu naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.
7.14. Ista utvrđenja odnose se i na odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koja odredba nije određena i ovisi o odlukama jedne strane u postupku, odnosno ovdje tuženika.
8. Što se tiče kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, treba reći da je u odnosu na taj dio žalba tuženika djelomično osnovana.
8.1. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu broj Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske je dao slijedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši taj zakon usklađen s Ustavom RH.“
8.2. Nakon sklapanja Dodatka tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iz Ugovora o kreditu, kao niti odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, obzirom da su sve te odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamatna stopa za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredbi u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.
8.3. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Konverzija je, a kako to proizlazi iz nalaza vještaka, provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
8.4. U takvoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženiku na ime nepoštenih ugovornih odredbi koje su sadržane u Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje obveze koja se temelji na valjanom Dodatku, to je sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 izričito ne propisuje da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Prema odredbama o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredbi kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate i one s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.
8.5. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu i to na način da ju iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist jer je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, pa stoga utuženi iznosi s osnove tečajne razlike u CHF i promjene kamatne stope i razlike glavnice nisu ušle u imovinu tuženika bez pravne osnove, nego je u imovinu tuženika temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove.
8.6. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.522,03 eura po osnovu više plaćenog zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zbog promjene razlike u glavnici u iznosu od 367,76 eura.
8.7. Što se tiče uplate iznosa za obradu kredita u iznosu od 145,53 eura, ovaj sud je navedenu odluku potvrdio s obzirom da je, kako je već naprijed rečeno, navedena odredba ništetna, ista nije obuhvaćena konverzijom, te ju je tuženik dužan vratiti tužiteljici primjenom članka 1111. ZOO-a u svezi s člankom 323. ZOO-a.
8.8. ZID ZPK/15 ne regulira materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1115. istog Zakona, kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zaključeni Dodatak nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi u otplati kredita. Kako specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 1111. ZOO-a, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članak 1115. ZOO-a temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatkom.
8.9. U svojoj odluci broj Rev-586/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je na pitanje postavljeno u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, ali je i dalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršene konverzijom), a koja obveza proizlazi iz članka 1115. ZOO-a, ukazujući da je na 7. Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud, i koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavak 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
8.10. Zbog toga je ovaj sud potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je na pojedine novčane iznose više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljem Ugovora o kreditu dosudio zakonsku zateznu kamatu od plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa pa do 29. rujna 2015., dok je preinačen i odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na navedene novčane iznose od 30. rujna 2015. pa nadalje.
8.11. Na iznos dosuđene naknade za obradu kredita zakonska zatezna kamata je pravilno dosuđena od dana kada je ta naknada plaćena pa do isplate.
8.12. Prigovor zastare tuženika je također neosnovan, pri čemu ovaj sud ukazuje na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a koje prihvaća i ovaj sud. Prema navedenom pravnom shvaćanju, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., to je prigovor zastare neosnovan jer od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a. U odnosu na zahtjev za povrat plaćene ulazne naknade zastarni rok teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ta naknada ugovorena, odnosno isti još nije niti počeo teći.
8.13. U odnosu na prijebojni zahtjev, po ocjeni ovog suda pravilno ga je prvostupanjski sud odbio jer se u prijeboj stavljaju negativne razlike na koje tuženik ne bi imao pravo s obzirom da istima tužiteljica ništa nije stekla, a pored toga ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF prouzročio je upravo tuženik kao nepoštena stranka u postupku i glavni kreator Ugovora o kreditu koji u sebi sadrži ništetne odredbe.
9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a, tužiteljica bi trebala tuženiku naknaditi razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu, koji je predmet spora, bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženiku proizlazi kako bi isti bili veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, o predmetu spora kao što je konkretan, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15. studenog 2022., Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. i Rev- 586/2019 od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja, nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.
10. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju primjenom članka 154. stavak 4. ZPP- a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.
11. Odbijen je zahtjev tužiteljice za sastav odgovora na žalbu tuženika jer isti nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 12. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
