Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1375/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćnicima Karlu Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, Frana Supila 13 i drugi, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Branku Bulatu i drugi iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 153,44 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 7. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice NN i odsutnosti tuženika Addiko bank d.d., dana 12. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 306- 386/2007 od 16.07.2007. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-17908/07 od 17.07.2007.godine, u dijelu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedanzarezdvadesetpet posto) iznosa kredita...“
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice NN koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju NN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 153,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana."
III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Dana 4. rujna 2024. zaprimljena je tužba tužiteljice NN koja konstatira da u registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo alpe-adria bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana je promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari. U dokaz navedene tvrdnje tužiteljica NN predlaže uvid u sudski registar za tuženika Addiko bank d.d. Potom tužiteljica NN navodi da dana 16.07.2007. godine ona kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tuženik Addiko bank d.d. kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 306-386/2007 na iznos kredita od 21.077,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-17908/07 od 17.07.2007. godine. Navedenim ugovorom pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. je odobrio tužiteljici NN kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.077,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja. Nadalje, u odredbi članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedanzarezdvadesetpet posto) iznosa kredita, koji se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, odnosno koja se odbija od isplaćenog iznosa kredita tužiteljici NN. Tužiteljica NN Tužiteljica NN ističe kako je navedena odredba iz članka 5.2. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik Addiko bank d.d. . Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik Addiko bank d.d. prema tvrdnjama tužiteljice NN prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. U dokaz navedenih tvrdnji tužiteljica NN predlaže uvid u u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007., zatim presliku Isplatni nalog - obračun,, potom presliku otplatnog plana te po potrebi saslušanje tužiteljice NN. Nadalje tužiteljica NN ističe da Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika Addiko bank d.d. O takvoj odredbi tužiteljica NN kao potrošač i tuženik Addiko bank d.d. kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužiteljica NN ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika Addiko bank d.d., koji je ponuđen tužiteljici NN po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice NN, te je kao takva ništetna. Tuženik Addiko bank d.d. prema tvrdnjama tužiteljice NN je stoga njoj neosnovano naplatio naknadu u postotku od 1,25% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 263,46 CHF što je vidljivo iz isplatnog naloga – obračuna, kao i iz otplatnog plana po kreditu, koji se dostavljaju u prilogu, što iznosi 1.156,06 kn odnosno 153,44 EUR. Naime, iako je tužiteljica NN morala platiti tih 263,46 CHF na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik Addiko bank d.d. stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosila tužiteljica NN. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužiteljica NN morala platiti tuženiku Addiko bank d.d. za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužiteljica NN ionako tuženiku Addiko bank d.d. plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Radi navedenog sukladno Zakonu o obveznim odnosima te Zakonu o zaštiti potrošača tužiteljica NN predlaže sudu da po provedenom postupku donese sljedeću presudu: "I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 306-386/2007 od 16.07.2007. godine, potvrđen od strane javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-17908/07 od 17.07.2007.godine, u dijelu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedanzarezdvadesetpet posto) iznosa kredita...“ II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužitelju NN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 153,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da naknadi tužiteljici NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presuda, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
2. U svom odgovoru na tužbu od 28. kolovoza 2025. tuženik Addiko bank d.d. je u cijelosti osporio osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Međutim tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno ne spori da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 17. srpnja 2007. u iznosu 1.156,07 kn. Potom tuženik Addiko bank d.d. ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, naknada za obradu kredita naplaćena je 17. srpnja 2007., a tužiteljica NN je tužbu podnijela 4. rujna 2024., dakle 17 godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku Addiko bank d.d.. Razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Podredno, u nastavku tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da će obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužiteljici NN ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik Addiko bank d.d. ističe da tužiteljica NN nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik Addiko bank d.d. također osporava status potrošača tužiteljici NN te smatra da tužiteljica NN taj status nije dokazala. Naime, Županijski sud u Zagrebu je u točki 14. obrazloženja rješenja od dana 5. listopada 2021. u postupku pod posl. br. Gž- 1562/2021 donio odluku kojom je utvrdio da tužitelj treba dokazati status potrošača na koji se poziva: „14. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Tuženik Addiko bank d.d. je učinio nespornim da je zaključen Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj:
104-386/2007 od 16. srpnja 2007. i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužiteljice NN i tuženika Addiko bank d.d. je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužiteljica NN pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Naime, tužiteljica NN u tužbi navodi da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Tužiteljica NN također navodi kako je navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik Addiko bank d.d. osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužiteljica NN priložila ijedan dokaz kojim bi dokazala svoje navode. Nadalje, tuženik Addiko bank d.d. ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a 03. Naime, jasno je da je tuženik Addiko bank d.d. imao troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik Addiko bank d.d. naplatiti navedene troškove. Također se ističe da se ista odredba navodi i u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga (Naknade za usluge Banke u kreditiranju građana) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a koja Odluka propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Ukazuje se na to da je iznos naknade propisan u postotku od iznosa kredita. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u Odluku o naknadama (Naknade za usluge Banke u kreditiranju građana). Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužiteljica NN prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP-a 03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Dakle, tužiteljica NN i tuženik Addiko bank d.d. su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužiteljici NN su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik Addiko bank d.d. tvrd da je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika Addiko bank d.d. je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužiteljica NN. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužiteljica NN potpisom Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik Addiko bank d.d. smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik Addiko bank d.d. prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP-a 03 ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Dakle, iz naprijed navedenih odredaba ZOO-a i ZZP-a 03 razvidno je da banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade. Nadalje, odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik Addiko bank d.d. imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe člana 1022. stavka 2. ZOO-a i članka 61. ZZP/03-a. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Također, prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, propisano je: Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema odredbi članka 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03).
18. Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik Addiko bank d.d. predlaže sudu da na temelju članka 12. stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. S tim u vezi tuženik Addiko bank d.d. se poziva i na odredbu članka ZZP-a 03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik Addiko bank d.d. ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03-a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik Addiko bank d.d. ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje: „Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da on ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da je on navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu s tužiteljicom NN suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa. U odnosu na navode tužiteljice NN da joj tuženik Addiko bank d.d. nije obrazložio strukturu sporne naknade tuženik Addiko bank d.d. upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU odlučio je: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu o pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Nadalje se navodi da Sud Europske unije je u presudi pod brojem C-186/16 (N i dr. protiv Banca Românească SA), odlučujući o valjanosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu, a u odnosu na tumačenje čl. 4. stavak 2. Direktive 93/13, je utvrdio da se odredba treba tumačiti na način da je zahtjev za jasnom i razumljivom odredbom (formulacijom odredbe) ispunjen ako korisnik kredita odredbu razumije na formalnoj i gramatičkoj razini, „u pogledu njezina konkretnog dosega,“ na način da „prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.“ U točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU ponovio je pravni stav iz presude C-621/17 od 3. listopada 2019.: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje, u presudi broj C-565/2021 od 16. ožujka 2023. (Caixabank SA protiv X), Sud EU utvrdio je: „Članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je: za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.“ Dakle, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik Addiko bank d.d. nije dužan obrazložiti potrošaču. Tuženik Addiko bank d.d. poosebn naglašava da njegovi navodi iz ovog odgovora na tužbu potvrđeni su sudskom praksom sudova u Republici Hrvatskoj. Tako je Županijski sud u Splitu u presudi pod poslovnim broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Županijski sud u Splitu u presudi Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. u bitnome je isto odlučio. Županijski sud u Splitu također je presudom Gž-230/2023 od 9. veljače 2023. u istovrsnom sporu odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući: „Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Nadalje, Trgovački sud u Osijeku u presudi pod poslovnim brojem P-2/2021 od 28. travnja 2022. odbio je tuženi zahtjev za utvrđenje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi pod posl. brojem Pž- 2437/2022 od 24. svibnja 2023. godine potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021, obrazlažući: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Budući da tuženik Addiko bank d.d. ima pravo naplatiti naknadu troškova radi obrade kredita, u daljnjem dijelu podneska tuženik Addiko bank d.d. ističe da će se obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu. Naime, troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Zbog naprijed opisanih troškova tuženika Addiko bank d.d. ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije broj: C-224/19 i broj: C-259/19 jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tuženika Addiko bank d.d.. Uostalom, naglašava se da djelatnost tuženika Addiko bank d.d. je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužiteljica NN. Konačno, s obzirom na to da je Ugovor o kreditu otplaćen u kolovozu 2014., kojim je tužiteljica NN dobila na raspolaganje 22.077,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 153,44 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik Addiko bank d.d. osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO- a. Tuženik Addiko bank d.d. nadalje osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužiteljica NN naznačila u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl br. Su-IV- 222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Također je obrazloženo presudom Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. : „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Zaključno slijedom svega gore navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice NN te da tužiteljicu NN obveže na naknadu parničnog troška tuženiku Addiko bank d.d. sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104- 386/2007 od 16. srpnja 2007. (list sudskog spisa od broja 5 do 10) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka.
4. Uvidom u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. ovaj sud je utvrdio da u čl. 5.2. se navodi da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.
5. Iz priloženog isplatnog naloga-obračuna (list sudskog spisa broj 11) i otplatnog plana pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list sudskog spisa broj 12) razvidno je da dana 17. srpnja 2007. tuženiku Addiko bank d.d. su naplaćeni troškovi obrade za Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. u iznosu od kunske protuvrijednosti 263,46 CHF tj. 1.156,06 kuna ili 153,44 €.
6. Na pripremnom ročištu dana 25. studenog 2025. ovaj sud je zaključio prethodni postupak i kao vrijednost predmeta spora u ovoj parnici utvrdio iznos od 153,44 €. Po prosudbi ovoga suda deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu koji u ovoj parnici glasi na novčanu svotu tj. isplatu iznosa od 153,44 €. Tako primjera radi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoga rješenja poslovni broj Pž-566/2025-2 od 21. srpnja 2025. između ostaloga navodi: "....6. Iz podataka u spisu razvidno je da je prvostupanjski sud vrijednost predmeta spora utvrdio na ročištu za glavnu raspravu (zapisnik na str. 297. do 299. spisa), iako je prema odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a to mogao učiniti najkasnije na pripremnom ročištu. Utoliko je odluka suda o utvrđivanju vrijednost predmeta spora nepravilna i nezakonita. Međutim, s obzirom na to da se deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, kako to pravilno smatra prvostupanjski sud, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, nije bilo ni potrebe ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko i postupati po odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a. Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova. ...."
7. Na ročištu dana 7. siječnja 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnika tužiteljice NN da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Na ročište dana 7. siječnja 2026. punomoćnici tuženika Addiko bank d.d. nisu niti pristupili već su svojim podneskom od 5. siječnja 2026. obavijestili ovaj sud da nisu u mogućnosti pristupiti na to ročište te su predložili održavanje rasprave u njihovoj odsutnosti i zaključenje glavne rasprave. Na ročište dana 7. siječnja 2026. nije pristupila tužiteljica NN koju je trebalo saslušati kao stranka te je punomoćnik tužiteljice NN radi ekonomičnosti postupka odustao od svog prijedloga za njezinim saslušanjem. Budući na ročištu 7. siječnja 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tužiteljice NN je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice NN u cijelosti.
8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice NN je djelomično osnovan.
9. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, u čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. se navodi da se kredit odobrava tužiteljici NN kao fizičkoj osobi za kupnju novog motornog vozila. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko bank d.d. koji ničim ne dokazuje svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.
10. Ovaj sud je prihvatio kao istinitu tvrdnju tužiteljice NN iz njezine tužbe da o ulaznoj naknadi za obradu kredita sa službenicom banke se uopće nije niti razgovaralo. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužiteljica NN niti na koji način mogla utjecati na sadržaj čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita nego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.
11. Po prosudbi ovoga suda tužiteljica NN uopće nije bila kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade kako za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, pravni prednik tuženika Addiko bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice NN. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Addiko bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Addiko bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Addiko bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Addiko bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da je dobivala nikakve bonuse, već očito mu je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditora i NN kao korisnice kredita broj: 104-386/2007 od 16. srpnja 2007. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljica NN bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužiteljica NN kao potrošač morala biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Addiko bank d.d., a o tome sa tužiteljicom NN nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice NN kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice NN.
12. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. ZN dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.
13. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.
14. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
15. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO- a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).
16. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
17. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
18. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.
19. U ovoj parnici je između stranka nesporno da temeljem ništetne odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužiteljici NN dana 17. srpnja 2007. naplaćen iznos od 1.156,06 kn odnosno 153,44 €. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica NN podnijela tek dana 4. rujna 2024. tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe tužiteljice NN u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Addiko bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.
20. Prema čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki III.
U Rijeci 12. veljače 2026.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužiteljice NN zajedno s nalogom za uplatom sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1375/2024-11 od 12. veljače 2026. u iznosu od 13,27 € i
- pun. tuženika Addiko bank d.d.
