Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-81/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Bojana Marčelan, odvjetnik u Varaždinu, Braće Radić 8b, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnik u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te objave presude 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 136-18/2007 sklopljen između stranaka 17. siječnja 2007. i to odredba čl. 5. st. 2. i st. 3. koja glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedan cijelih dvadeset pet posto) iznosa kredita.

Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbina iz istog".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 859,92 eura (osamsto pedeset devet eura i devedeset dva centa) sa zateznim kamatama od 26. siječnja 2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 668,68 eura (šesto šezdeset osam eura i šezdeset osam centi) sa zateznim kamatama od 12. veljače 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita i javnobilježničke troškove te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa u visini od 859,92 eura plaćenog po ništetnoj odredbi ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelja te ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019. 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP-a propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka s obzirom na to da je tužitelj u tužbi predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a koji je dokazni prijedlog sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica, dok je odbio prijedlog za saslušanjem javnobilježničkog prisjednika OM kao nepotreban jer nema neposrednih saznanja o okolnosti sklapanja ugovora o kreditu obzirom da nije niti bila osobno prisutna kod solemnizacije ugovora, već je ugovor solemnizirao javni bilježnik Jagoda Vajdnić – Sevšek koja je u međuvremenu preminula.

4. Na pripremnom ročištu održanom 15. siječnja 2026. tuženik ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu za obradu kredita, dok da je visina javnobilježničkih troškova vidljiva iz potvrde koja se nalazi u spisu zbog čega je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja.

5. Stoga je u dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja i dokumentaciju tuženika (strana 7-16, 4-5, 87-92 spisa) te iskaz tužitelja koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

6. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku i javnobilježnički troškovi kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

8. Između stranaka nije sporno da su stranke 17. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 136-18/2007 (dalje: ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 77.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je u čl. 5. st. 2. i 3. Ugovora ugovoreno kako je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25% cjelokupnog iznosa kredita, sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbina iz istog. Konačno nije sporno da je tuženik tužitelju prilikom isplate navedenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.427,93 kn, odnosno 587,69 eura.

9. Sporno je između stranaka je li navedena ugovorna odredba ništetna te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i je li nastupila zastara potraživanja. Sporna ni visina javnobilježničkih troškova obzirom na prigovor tuženika da osporava visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji prelazi iznos naplaćene naknade u visini od 587,69 eura.

10. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03).

11. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača ističe se da u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a tužitelj ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a u Ugovoru o kreditu, koji je zaključio tužitelj kao fizička osoba kao namjena ugovora o kreditu navedena je kupnja stanja te iz iskaza tužitelja proizlazi da je svrha kredita bila rješavanje stambenog pitanja, da nikad nije bio član trgovačkog društva ili imao otvoren obrt, pa se zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Imajući u vidu zanimanje tužitelja (mag. informatike) te namjenu kredita (kupnja stanja) zaključuje se da je kredit korišten isključivo za osobne potrebe tužitelja i to u svrhu rješavanja stambenog pitanja. Slijedom navedenog, sud prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja nalazi neosnovanim.

11.1. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pri čemu odredba članka 1115. ZOO-a regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita i javnobilježničkih troškova, već je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju stana. Nadalje je iskazao da od tuženika nije bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade i javnobilježničkih troškova, niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i troškova niti je u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu biti naplaćena jednokratna naknada, kao i da ga niti javni bilježnik nije informirao o obvezi plaćanja javnobilježničkih troškova niti ulazne naknade, niti razlozima plaćanja javnobilježničkih troškova.

11.4. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je iskazivao realno i životno logično i suglasan je s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

12. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji su podmireni tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

13. Jednako tako nepoštena je i ugovorna odredba iz čl. 5. st.3. koja se odnosi na troškove solemnizacije Ugovora i koje troškove snosi korisnik kredita obzirom da stjecanje bez osnove se odnosi na korist koja je ostvarena, a tuženikova je korist to što nije imao trošak koji je imao tužitelj. Istovremeno, taj trošak nastao je u interesu tuženika i ugovorna odredba je sastavljena na isti način odnosno pod istim pretpostavkama kao i ostatak Ugovora. Valja navesti da solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika služi za osiguranje tuženika pri naplati kredita, a tuženik je sastavio ugovor te teret solemnizacije prebacio na tužitelja kao potrošača ne ostavljajući mu mogućnost da o tome pregovara. Zbog toga je i ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a sve sukladno čl. 81. st. 1. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača.

13.1. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koji se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno te ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a ta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita.

14. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 5. st. 2. i st. 3. predmetnog ugovora o kreditu te je odlučio kao u točki I. izreke presude.

15. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Kako je tek ovom presudom kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i javnobilježničkih troškova, to prema iznesenom pravnom shvaćanju zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

15.2. Visinu javnobilježničkih troškova sud je utvrdio čitanjem ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je tužitelj prilikom solemnizacije kredita 17. siječnja 2007. platio javnobilježničku nagradu u iznosu od 1.505,00 kn što uvećano za PDV iznosi 1.851,15 kuna kao i javnobilježničku pristojbu u iznosu od 200,00 kuna, što ukupno iznosi 2.051,15 kuna odnosno 272,23 eura.

15.3. Obzirom da tuženik nije sporio visinu naknade za obradu kredita, dok je visinu javnobilježničkih troškova sud utvrdi u iznosu od 272,23 eura, sud je ocijenio u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev radi isplate u ukupnom iznosu od 859,92 eura.

15.4. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene po njegovom zahtjevu od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

16. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

16.1. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 187,50 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) te zastupanje na pripremnom ročištu 12. studenoga 2025. u iznosu od 187,50 eura i na glavnoj raspravi održanoj 15. siječnja 2026. u iznosu od 187,50 eura, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eurasukladno vrijednosti predmeta spora i tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura sukladno vrijednosti predmeta spora i tbr. 2. st. 1. Uredbe.

16.2. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 668,68 eura koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP- a.

U Varaždinu 12. veljače 2026.

Sudac

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Bojani Marčelan, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu

3. spis