REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10243/19-22

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VLE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Olujić & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći V2307/18, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. siječnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Igora Paulića, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika VL, odvjetničkog vježbenika, dana 12. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Domovinskog rata 61, platiti tužiteljici RLE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 18.954,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 10,47 eura od 11. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,01 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,62 eura od 10. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 22,93 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 22,93 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 14,82 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 51,88 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 95,00 eura od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 91,38 eura od 14. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 92,77 eura od 18. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,36 eura od 17. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,52 eura od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 80,43 eura od 17. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 84,68 eura od 11. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 79,79 eura od 09. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 77,10 eura od 12. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 81,18 eura od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 98,60 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 132,31 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 143,45 eura od 11. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 140,52 eura od 11. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 152,76 eura od 12. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 162,48 eura od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 178,91 eura od 11. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 207,75 eura od 12. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 173,73 eura od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 239,04 eura od 13. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 213,04 eura od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 250,93 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 286,70 eura od 11. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 243,99 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 214,55 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 228,91 eura od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 208,58 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 248,34 eura od 11. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 279,73 eura od 13. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 288,99 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 453,89 eura od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 296,16 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 277,21 eura od 11. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 279,67 eura od 11. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 288,10 eura od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 298,92 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 309,24 eura od 13. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 312,41 eura od 12. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 303,18 eura od 11. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 306,99 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 313,14 eura od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 305,71 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 300,01 eura od 17. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 237,17 eura od 10. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 232,66 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 247,52 eura od 12. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 237,35 eura od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 248,52 eura od 10. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 291,31 eura od 11. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 296,06 eura od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 303,84 eura od 17. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 275,06 eura od 20. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 279,08 eura od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 272,81 eura od 11. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 281,47 eura od 13. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 281,99 eura od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 291,53 eura od 12. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 291,53 eura od 12. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 300,27 eura od 10. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 234,95 eura od 10. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 203,79 eura od 10. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 207,34 eura od 10. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 206,69 eura od 10. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 198,83 eura od 13. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 200,04 eura od 18. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 210,17 eura od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 212,80 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 213,10 eura od 10. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 217,94 eura od 10. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 219,45 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 221,41 eura od 12. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 11. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 12. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 10. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 208,38 eura od 11. siječnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 208,38 eura od 10. veljače 2016. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2026. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 11. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 10,47 eura od 11. veljače 2008. godine do 11. ožujka 2008. godine,

- iznos od 0,01 eura od 10. ožujka 2008. godine do 10. travnja 2008. godine,

- iznos od 6,62 eura od 10. rujna 2008. godine do 10. listopada 2008. godine,

- iznos od 22,93 eura od 10. listopada 2008. godine do 11. studenog 2008. godine,

- iznos od 22,93 eura od 10. studenog 2008. godine do 11. studenog 2008. godine,

- iznos od 14,82 eura od 10. prosinca 2008. godine do 11. prosinca 2008. godine,

- iznos od 51,88 eura od 12. siječnja 2009. godine do 11. veljače 2009. godine,

- iznos od 95,00 eura od 10. veljače 2009. godine do 16. ožujka 2009. godine,

- iznos od 91,38 eura od 10. ožujka 2009. godine do 14. travnja 2009. godine,

- iznos od 92,77 eura od 10. travnja 2009. godine do 18. svibnja 2009. godine,

- iznos od 86,36 eura od 11. svibnja 2009. godine do 17. lipnja 2009. godine,

- iznos od 86,52 eura od 10. lipnja 2009. godine do 21. srpnja 2009. godine,

- iznos od 80,43 eura od 10. srpnja 2009. godine do 17. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 84,68 eura od 10. kolovoza 2009. godine do 11. rujna 2009. godine,

- iznos od 79,79 eura od 10. rujna 2009. godine do 09. listopada 2009. godine,

- iznos od 77,10 eura od 12. listopada 2009.godine do 12. studenog 2009. godine,

- iznos od 81,18 eura od 10. studenog 2009. godine do 11. prosinca 2009. godine,

- iznos od 98,60 eura od 10. prosinca 2009. godine do 11. siječnja 2010. godine,

- iznos od 132,31 eura od 11. siječnja 2010. godine do 11. siječnja 2010. godine,

- iznos od 143,45 eura od 10. veljače 2010. godine do 11. veljače 2010. godine,

- iznos od 140,52 eura od 10. ožujka 2010. godine do 11. ožujka 2010. godine,

- iznos od 162,48 eura od 10. svibnja 2010. godine do 11. svibnja 2010. godine,

- iznos od 178,91 eura od 10. lipnja 2010. godine do 11. lipnja 2010. godine,

- iznos od 173,73 eura od 10. kolovoza 2010. godine do 11. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 239,04 eura od 10. rujna 2010. godine do 13. rujna 2010. godine,

- iznos od 250,93 eura od 10. studenog 2010. godine do 13. prosinca 2010. godine,

- iznos od 286,70 eura od 10. prosinca 2010. godine do 11. siječnja 2011. godine,

- iznos od 243,99 eura od 10. siječnja 2011. godine do 11. veljače 2011. godine,

- iznos od 214,55 eura od 10. veljače 2011. godine do 11. veljače 2011. godine,

- iznos od 228,91 eura od 10. ožujka 2011. godine do 11. ožujka 2011. godine,

- iznos od 248,34 eura od 10. svibnja 2011. godine do 11. svibnja 2011. godine,

- iznos od 279,73 eura od 11. lipnja 2011. godine do 13. lipnja 2011. godine,

- iznos od 288,99 eura od 10. srpnja 2011. godine do 11. srpnja 2011. godine,

- iznos od 453,89 eura od 10. kolovoza 2011. godine do 11. kolovoza 2011. godine,

- iznos od 277,21 eura od 10. listopada 2011. godine do 11. listopada 2011. godine,

- iznos od 279,67 eura od 10. studenog 2011. godine do 11. studenog 2011. godine,

- iznos od 288,10 eura od 12. prosinca 2011. godine do 16. prosinca 2011. godine,

- iznos od 298,92 eura od 10. siječnja 2012. godine do 11. siječnja 2012. godine,

- iznos od 309,24 eura od 10. veljače 2012. godine do 13. veljače 2012. godine,

- iznos od 303,18 eura od 10. travnja 2012. godine do 11. travnja 2012. godine,

- iznos od 306,99 eura od 10. svibnja 2012. godine do 11. svibnja 2012. godine,

- iznos od 305,71 eura od 10. srpnja 2012. godine do 11. srpnja 2012. godine,

- iznos od 300,01 eura od 10. kolovoza 2012. godine do 17. kolovoza 2012. godine,

- iznos od 296,06 eura od 11. ožujka 2013. godine do 20. ožujka 2013. godine,

- iznos od 303,84 eura od 10. travnja 2013. godine do 17. travnja 2013. godine,

- iznos od 275,06 eura od 10. svibnja 2013. godine do 20. svibnja 2013. godine,

- iznos od 281,47 eura od 12. kolovoza 2013. godine do 13. kolovoza 2013. godine,

- iznos od 281,99 eura od 10. rujna 2013. godine do 11. rujna 2013. godine,

- iznos od 291,53 eura od 10. listopada 2013. godine do 12. studenog 2013. godine,

- iznos od 291,53 eura od 11. studenog 2013. godine do 12. studenog 2013. godine,

- iznos od 198,83 eura od 12. svibnja 2014. godine do 13. svibnja 2014. godine,

- iznos od 200,04 eura od 10. lipnja 2014. godine do 18. lipnja 2014. godine,

- iznos od 210,17 eura od 10. srpnja 2014. godine do 11. kolovoza 2014. godine,

- iznos od 212,80 eura od 11. kolovoza 2014. godine do 10. rujna 2014. godine,

- iznos od 213,10 eura od 10. rujna 2014. godine do 10. listopada 2014. godine,

- iznos od 217,94 eura od 10. listopada 2014. godine do 10. studenog 2014. godine,

- iznos od 219,45 eura od 10. studenog 2014. godine do 10. prosinca 2014. godine,

- iznos od 221,41 eura od 10. prosinca 2014. godine do 12. siječnja 2015. godine,

- iznos od 208,38 eura od 12. siječnja 2015. godine do 10. veljače 2015. godine te na

- iznos od 208,38 eura od 10. veljače 2015. godine do 11. veljače 2015. godine, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.797,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2016. godine do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev u iznosu od 1.436,64 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužiteljica dana 02. siječnja 2007. godine sklopila s prednikom tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 40088/07, kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 171.000,00 CHF i rokom otplate 300 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nastavno punomoćnik tužiteljice je naglasio da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je presuđeno da je među ostalim bankama i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, što je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbom članka 502 c Zakona o parničnom postupku obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da su tužiteljica i tuženik dana 15. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, ali time tužiteljica nije u cijelosti obeštećena. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 18.954,81 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tek 17. lipnja 2019. godine. Naime ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Isto tako ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, koje stajalište je izraženo u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x 183/11. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Dakle u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva tužiteljica je dužna dokazati da se o ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužiteljice, a niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena. Naprotiv osim što je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i uočljiva te ne uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja neravnotežu na štetu tužiteljice, a ujedno je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su tužiteljica i tuženik imali jednake i ravnopravne startne, nominalne pozicije, s obzirom na nepobitnu činjenicu da je tuženik, kao i tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos- 1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da sporazum o konverziji ima pravni učinak i valjan je čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što je obvezujuće pravno shvaćanje za sve sudove u RH. Stranke su prihvatile konverziju čime je nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke. Isto tako punomoćnik tuženik je ističući da je svrha konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, naglasio da je tuženik postupio sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a tužiteljica, koja je imala rok od trideset dana za prihvat konverzije, prihvatila je ponudu te su tužiteljica i tuženik sklopili Dodatak br. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući i prigovor radi prijeboja na ime preplate priznate konverzijom u iznosu od 3.797,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2016. godine do isplate, s time da bi ujedno sud trebao voditi računa i o tzv. negativnim tečajnim razlikama, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj:40068/07 od 02. siječnja 2007. godine (list 8-18 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 19-20 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka I. Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 40068/07 od 30. studenog 2009. godine (list 21 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu br. 40068/07 od 28. kolovoza 2012. godine (list 22-25 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine (list 26-28 i 108-109 spisa), u presliku pregleda povijesnih vrijednosti EURIBOR-a i ogledni primjer kredita s indeksiranom kamatnom stopom (list 29 spisa), u presliku sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 15. veljače 2016. godine (list 31; stranica 107 spisa), u presliku prometa po kreditu (list 32-44 i 113-114 spisa), u presliku izračuna preplate (list 45-58 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 80- 102 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 109 spisa), u presliku otplatnog plana (list 111-112; stranica 167-168 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 136-137 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire RL (stranica 142-159 spisa) te u presliku analitičke financijske kartice (stranica 163-166 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. kreditor, dana 02. siječnja 2007. godine, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 171.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 300 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,20%, koja je promjenjiva, s time da je Dodatkom br. 2. Ugovora o kreditu broj 40068/07 ugovoreno da promjenjiva kamatna stopa iznosi 5,99%. Isto tako nesporna je činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, kao i činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 15. veljače 2016. godine sklopili Dodatak br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate. Isto tako sporan je i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 20. listopada 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.436,64 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine (list 26-28 i 108-109 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 136-137 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana kojim je rješavala stambeno pitanje, u banci su joj ponudili kredit u CHF, govorili su da je to „najpovoljniji kredit“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, a niti se sjećala da bi bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice kako se ne sjeća da li se moglo pregovarati da kamatna stopa bude fiksna, ali zna da joj u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se kamatna stopa može mijenjati, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nadalje i dijelu iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem je živjela zajedno s bratom i majkom, a u jednom periodu, kada je zbog posla često bila na terenu, u tom stanu je ostao živjeti brat, taj stan nikada nije iznajmljivala, to je njezin dom, s time da je kredit u međuvremenu otplatila. Konačno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavala, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopila izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire RL (stranica 142-159 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 30.362,69 kuna, odnosno 4.029,81 eura, dok ukupna razlika između anuiteta po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuiteta po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 112.452,33 kuna, odnosno 14.925,00 eura, a što sveukupno iznosi 18.954,81 eura. Isto tako sudski vještak je istaknuo da je Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu utvrđena preplata u iznosu od 28.615,99 kuna, odnosno iznosu od 3.730,41 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, a što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje, iz kojeg razloga je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 5,20% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 3.730,41 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. Međutim u ovom parničnom postupku tužiteljica niti nije zahtijevala isplatu razlike glavnice.

16. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 18.954,81 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 4.029,81 eura, a ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 14.925,00 eura, a što sveukupno iznosi 18.954,81 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule iznos od 18.954,81 sura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv punomoćnik tužiteljice je na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zatražio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća do isplate, iako tužiteljica većinu tih preplaćenih anuiteta nije platila po dospijeću, već kasnije, pa je logično i razumljivo da tužiteljica nikako ne može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini preplaćeni iznos od dospijeća do isplate, već od datuma plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Inače sudski vještak financijske struke je u nalazu i mišljenju jasno naveo kako datum dospijeća svakog pojedinog anuiteta, tako i datum plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta.

17. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 3.797,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2016. godine do isplate prema navodima punomoćnika tuženika odnosi na preplatu priznatu konverzijom, iako je sudski vještak utvrdio da preplata priznata konverzijom iznosi 3.730,41 eura, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer je u pitanju dio preplate priznate konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužiteljici. a to tim više što je ujedno za taj iznos preplate umanjena razlika glavnice. Isto tako u odnosu na navode punomoćnika tuženika da bi sud trebao voditi računa o tzv. negativnim tečajnim razlikama sud je stava da tuženik osim što time nije istaknuo niti procesnopravni prigovor radi prijeboja, a niti materijalnopravni prigovor prijeboja, već ujedno u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike tužitelj niti nije išta stekao da bi isto bio dužan platiti, vratiti tuženiku.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 18.954,81 sura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana dospijeća do dana izvršenog plaćanja, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.797,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 13. lipnja 2019. godine u iznosu od 13. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. siječnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 12. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 25. listopada 2019. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice dostavio urednu punomoć za zastupanje tužiteljice, koju je međutim morao i mogao dostaviti uz tužbu, što rezultira time da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Drugim riječima tužiteljica kao uostalom i punomoćnik tužiteljice mogu pristupiti na ročište za objavu i uručenje presude, ali to nikako ne znači da za tu parničnu radnju, dakle sam dolazak na to ročište, tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška, jer za tu radnju nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice. Nastavno i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, točnije samo za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 11. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 12. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 12. veljače 2026. godine