Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-55/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Helena Kovačić Lijović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 2. prosinca 2025. broj P-533/2023-19, u sjednici vijeća 12. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Prihvaća se žalba tuženice te se presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 2. prosinca 2025. broj P-533/2023-19 ukida pod toč. III. izreke presude u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose koji dospijevaju od 1. siječnja 2008. do 1. rujna 2015. pa do 29. rujna 2015. te pod toč. IV. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću od 2. prosinca 2025. broj P-533/2023-19:

- potvrđuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim su utvrđeni ništetnim dijelovi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103014510 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar u Zagrebu 7. lipnja 2006. pod brojem OU-754/06-1

- preinačuje pod toč. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđen ništetnim dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103014510 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar u Zagrebu 7. lipnja 2006. pod brojem OU-754/06-1 i odbija zahtjev tužitelja u tom dijelu

- preinačuje pod toč. III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.588,80 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. V. izreke presude.

II. Nepobijana toč. II. izreke presude i nepobijana izreka rješenja ostaju neizmijenjeni.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103014510 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar u Zagrebu 7. lipnja 2006. pod brojem OU-754/06-1, pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 312503 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava solemniziran kod javnog bilježnika Ljiljanke Malenica u Šibeniku pod brojem OV- 3675/08 20. ožujka 2008. i dio čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103014510 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar u Zagrebu 7. lipnja 2006. pod brojem OU-754/06-1, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.588,80 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od plaćanja do isplate, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 921,87 EUR sa zateznom kamatom od 2. prosinca 2025. do isplate, dok je pod toč. V. izreke odbijen kao neosnovan prigovor tuženice radi prebijanja novčane tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 230,82 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U izreci rješenja dopuštena je preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 4. studenog 2025.

2. Navedenu presudu pod toč. I., III., IV. i V. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103014510 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar u Zagrebu 7. lipnja 2006. pod brojem OU-754/06-1 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 6.588,80 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja do isplate, te ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja tuženice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 90.248,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza otplate kredita uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu, te da je u čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice

- da je 9. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103014510 (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Revt-2221/2018, da je tužiteljica ovlaštena u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tužitelj u iskazu tvrdi da je realizirao kredit za kupnju stana u kojem živi te u kojem nikada nije obavljao gospodarsku djelatnost, da o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao jer se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je tuženica unaprijed pripremila i da nije bio upoznat s načinom promjena kamatnih stopa niti s rizikom ugovaranja valutne klauzule u CHF

- da je Ugovor o kreditu potrošački ugovor u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) jer se radi o stambenom kreditu koji je podignut u nekomercijalne svrhe, te nije u vezi aktivnostima iz obrta, trgovačkog društva ili obavljanja neke samostalne djelatnosti, a na što nije od utjecaja činjenica da je tužitelj 2007. osnovao trgovačko društvo Monter Mamić d.o.o.

- da je temeljem nalaza vještaka iz Vještak Tkalec d.o.o. utvrđeno da je s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i radi promjene tečaja u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita, ne uzimajući u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, tužitelj isplatio tuženici iznos od 6.588,80 EUR

- da je provedenom konverzijom tuženica izjednačila obveze tužitelja s obvezama drugih korisnika kredita u EUR koristeći kamatne stope na kredite u EUR te uračunavajući uplate koje je obavio tužitelj, ali ne uračunavajući više plaćene iznose po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje tužitelj sada potražuje

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, da je zastarni rok od 5 godina nastavio teći nakon pravomoćnosti presuda iz tog postupka i da do podnošenja tužbe nije protekao, uzimajući u obzir (i) zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

- da tuženica nema pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog tužitelj ništa nije primio niti stekao bez osnove pa ne postoji obveza vraćanja tuženici nečeg što nije primio, te osim toga tužitelj nije odgovoran za ništetnost spornih ugovornih odredaba nego upravo tuženica, pa nije osnovan prigovor radi prijeboja u iznosu od 230,82 EUR sa zateznom kamatom,

na temelju čega zaključuje da su ništetne odredbe čl. 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu pozivom na čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i isto utvrđuje pod toč. I. izreke, te posljedično tome zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koji je platio temeljem ništetnih odredaba primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima uz zateznu kamatu primjenom čl. 1115. istog Zakona pa je obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 6.588,80 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose do dana plaćanja do isplate pod toč. III. izreke, dok je prigovor radi prijeboja tuženice odbio pod toč. V. izreke presude. Nepobijanom toč. II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu te ništetnosti Ugovora o kreditu broj 312503 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, dok je nepobijanim rješenjem dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 4. studenog 2025.

6. Tuženica u žalbi prije svega podnosi zahtjev za eventualno izuzeće sudaca, navodeći da ukoliko postoji koja od okolnosti koja dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda na način da - a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili - b) ukoliko bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana) se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće suca u smislu čl. 73. u vezi čl. 71. st. 7. ZPP. Navodi da sud nije utvrdio niti obrazložio na temelju čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a da se status potrošača ne presumira nego dokazuje u svakom konkretnom slučaju i da je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju, pa kako isto nije utvrđeno smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Nadalje, smatra da je sud propustio uzeti u obzir da su stranke 9. veljače 2016. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Glavi IV.a ZID ZPK/15, pa citirajući odredbe čl. 19.b, c i e ZID ZPK/15 ukazuje da su svi plaćeni iznosi radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda Europske unije u predmetu C- 567/2020 od 5. svibnja 2022. kao i kroz praksu VSRH počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do posljednje objavljene odluke Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. VSRH je kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti zahtjeva korisnika kredita prema bankama u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, dok je Sud Europske unije u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi. Nastavno na navedeno uslijedila je i odluka VSRH u predmetu broj Rev 637/2019 kojom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju banke, preinačio presudu drugostupanjskog suda te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu korisnika kredita koji je prihvatio konverziju, izražavajući ključno stajalište pod toč. 17. i 18. obrazloženja. Nadalje, ističe da je nejasno po kojoj osnovi je sud pod točkom I. izreke utvrdio ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim se ugovora iznos kredita od 90.248,45 CHF u protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj jer takvo shvaćanje nije zauzeto u kolektivnom postupku, a tuženica je tužitelju doista isplatila predmetni iznos CHF u kunskoj protuvrijednost, pa je sud pogrešno primijenio materijalno i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza u odlukama od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 tvrdi da je trebalo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina zaposlenica za koju tvrdi da je dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer se drukčije tumačenje protivi načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja. Sud se u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale kojima dokazuje razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP. Osporava ocjenu prigovora zastare ukazujući da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz odluke Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kada je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, osporava utvrđenje suda da je nepoštena stjecateljica novčanih iznosa koji su joj plaćeni, te osporava ocjenu neosnovanosti prigovora radi prijeboja i odluku u tom dijelu smatra manjkavom i neobrazloženom tvrdeći da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten, zbog čega je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP pod toč. I. izreke ovog rješenja (tako i VSRH u rješenju broj Rev-348/2024-2).

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužitelj bio informiran o spornim odredbama u postupku pregovaranja/sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8.1. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze sukladno navedenoj odredbi, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja i prigovoru radi prijeboja tuženice.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu, koje je utvrdio ništetnim pod toč. I. izreke presude, formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i da su kao takve ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice koji je neposredno sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu, a da su brošure, letci i reklamni materijali tuženice bili predmetom ocjene u postupku kolektivne zaštite i ne mogu biti dokaz informiranosti tužitelja u postupku konkretnog pojedinačnog pregovaranja, kao niti pisani iskaz UJ (na listu 244 spisa) koja o pojedinačnim pregovorima u konkretnom slučaju nema saznanja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da nije dobio odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama.

11. Međutim, tuženica pravilno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu.

11.1. U čl. 2. Ugovora o kreditu je navedeno: IZNOS KREDITA "90.248,45 CHF (…) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

11.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu u citiranom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je stoga pogrešnom primjenom materijalnog prava na koju pravilno ukazuje tuženica usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Aneks tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i da ga ne obvezuje ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 8. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je izričito i potvrđeno nalazom vještaka (na listu 366 spisa).

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

16.1. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

18. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Ovaj sud iz stanja u spisu nije u mogućnosti utvrditi visinu pojedinačnih iznosa na koje bi tužitelj imao pravo na zateznu kamatu za razdoblje od kada su plaćeni pa do 29. rujna 2015. To iz razloga što je pogrešno pravno shvaćanje kojim je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare tuženice pozivajući se na zaključak Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje je povodom dvojbi i nedoumica koje su se učestalo pojavile u praksi, zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Na postavljeno pravno pitanje od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presuda povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.), VSRH je izrazio pravno shvaćanje da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Prihvaćajući navedeno shvaćanje ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare kada je pod toč. 28. obrazloženja zaključio da zastara nije nastupila jer je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu utvrđena u ovom postupku. Kako je ništetnost načina postupanja banaka, između ostalih i tuženice, u vezi načina promjene kamatne stope i ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, to od pravomoćnosti odluka iz tog postupka teče zastarni rok za restitucijske zahtjeve potrošača i to za zahtjev na ime plaćenog s osnova načina promjene kamatne stope od 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 te na ime plaćenog s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017. S obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., to je protekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti presude broj Pž- 7129/13 nastupila zastara za potraživanje tužitelja onih novčanih iznosa koje je platio na ime promjene kamatne stope. Stoga novčani iznosi na koje tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate ne mogu uključivati ono što je plaćeno s osnova promjene kamatne stope, na način kako je to obračunao vještak u nalazu i prihvatio prvostupanjski sud, pa činjenično stanje nije utvrđeno u dovoljnoj mjeri da bi ovaj sud bio u mogućnosti utvrditi visinu pojedinačnih novčanih iznosa koji se odnose samo na tečajnu razliku radi ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, a na koje tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015.

21. Prvostupanjski sud je pod toč. 26. obrazloženja iznio valjane razloge na temelju kojih tuženica nema pravo na isplatu iznosa od 230,82 EUR, pa iako je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo utvrditi da ne postoji potraživanje koje je tuženica istakla u prigovoru radi prijeboja to niti odbijanjem prigovora radi prijeboja odluka nije donesena na štetu tuženice.

22. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijelova čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu i pod toč. V. izreke, te primjenom 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 2. Ugovora o kreditu i pod toč. III. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.588,80 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužitelja odbio, dok je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod toč. III. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose za razdoblje od određenog dospijeća do 29. rujna 2015., a posljedično tome i odluku o troškovima postupka pod toč. IV. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na plaćene iznose s osnove nepoštene ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa pa do 29. rujna 2015., s obzirom da su pravni učinci konverzije nastupili 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15, radi čega je nalaz vještaka potrebno dopuniti u tom dijelu na način da će pojedinačni novčani iznosi obuhvaćati samo ono što je plaćeno temeljem valutne klauzule i što nije u zastari, nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Varaždinu 12. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek