Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1182/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja LD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mario Biondić, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, radi utvrđenja prava stvarne služnosti, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 22. kolovoza 2025. poslovni broj P-777/2023-29, u sjednici vijeća 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 22. kolovoza 2025. poslovni broj P-777/2023-29 pod toč. I., II., III. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv toč. IV. izreke navedene presude.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj dosjelošću stekao pravo stvarne služnosti puta i to služnosti staze i kolnika na teret poslužnih nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] i kao k. č. [katastarska čestica], obje u kao [adresa] i obje u vlasništvu tuženice i sve u korist povlasne nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužitelja, kako je navedena služnost prikazana na Skici lica mjesta približnog mjerila 1:1000 izrađenoj od strane stalne sudske vještakinje Tine Šumberac dipl. ing. geod. i označena kao površina koja se nalazi i proteže unutar pravca omeđenog rozom punom bojom i točkama T1-T2-T3- T4-T5-T6-T7-T8-T9-T10-T11-T12 i koja skica lica mjesta čini sastavni dio ove presude.

II. Tuženica je dužna trpjeti da tužitelj temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti zatraži i upiše pravo stvarne služnosti iz točke I. ove presude u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda u Puli-Pola kod Zemljišnoknjižnog odjela Pula u korist povlasne nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a na teret poslužnih nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] obje u k. o. [katastarska općina].

III. Nalaže se tuženici REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, da tužitelju LD, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 1.285,27 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka."

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje prava stvarne služnosti puta i to služnosti staze i kolnika na teret poslužnih kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženice u korist povlasne nekretnine kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužitelja, koja se proteže unutar pravca omeđenog točkama T1-T2-T3-T4-T5-T6-T7-T8-T9-T10-T11-T12 prikazanim na skici vještakinje Tine Šumberac koja je sastavni dio presude, kao i da je tuženica dužna trpjeti da tužitelj upiše pravo stvarne služnosti u zemljišnim knjigama, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tužitelj vlasnik kčbr. [katastarska čestica], kčbr. [katastarska čestica], kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da je tuženica vlasnica kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] k.o. [adresa]

- da je na uviđaju uz sudjelovanje vještakinje geodetske struke Tine Šumberac utvrđeno da je put, koji je predmetom utvrđivanja stvarne služnosti, prikazan na skici točkama T1-T2 - T3-T4-T5-T6-T7-T8-T9-T10-T11-T12, utaban, prohodan, s obje strane obrastao šumom, raslinjem i makijom, da se proteže u smjeru sjever-jug i prolazi zapadnim dijelom kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] u vlasništvu tuženice, prosječne širine 3 metra, dužine 112 metara i ukupne površine 336 m2, da vodi do tužiteljeve kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] omeđene suhozidom na koju se ulazi kroz željeno-žičani portun (ulazna vrata), da je navedeni put evidentiran u arhivskoj građi Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula na orotogrametrijskim snimkama iz zraka prilikom izrade nove izmjere krajem 1960-tih i početkom 1970-tih godina te na digitalnoj ortofoto snimci iz 1968.

- da iz iskaza svjedoka MD opisanog pod toč. 9. obrazloženja, svjedokinje KD opisanog pod toč. 9.1. obrazloženja i PD opisanog pod toč. 9.2. obrazloženja, koje je sud analizirao i ocijenio vjerodostojnima jer su sukladni materijalnim dokazima (opisanim pod toč. 9. obrazloženja) kako je navedeno pod toč. 9.3. obrazloženja, sud utvrđuje da su pravni prednici tužitelja od 1940-tih godina izvršavali pravo stvarne služnosti puta – prijelaza i prijevoza putem u vlasništvu tuženice, pješke i vozilima, a da isto čini i tužitelj da bi pristupio do svojih nekretnina koje čine gospodarsku cjelinu omeđenu starim suhozidom, koju su prednici tužitelja aktivno obrađivali a tužitelj sada održava, koristi za sječu sitne građe i daje susjedima za ispašu konja,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj stekao pravo stvarne služnosti temeljem dosjelosti primjenom čl. 229. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15, u daljnjem tekstu: ZV) izvršavajući sadržaj stvarne služnosti kroz 20 godina. Tvrdnje tuženice da su prednici tužitelja put koristili potajno i zlouporabom povjerenja sud je ocijenio neosnovanim jer su prednici tužitelja kao i tužitelj, sadržaj stvarne služnosti izvršavali svakodnevno i kontinuirano dugi niz desetljeća, uz prisustvo i znanje ostalih mještana, te da je predmetni put održavan (raskrčen) i zabilježen na snimkama Državne geodetske uprave, a što isključuje tezu tuženice da je korištenje bilo potajno. Pritom sud prihvaća iskaz u kojem tužitelj opisuje da nije imao saznanje da put prelazi preko nekretnina u vlasništvu tuženice već je bio uvjerenja da se radi o predviđenom pristupnom putu koji se nadovezuje na asfaltiranu cestu i koja je također u vlasništvu tuženice, tim više što su kao posjednici kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bili upisani prednici tužitelja od osnivanja katastarskog operata 1952. (OD, ED). Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj bio u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti najmanje u razdoblju od 8. listopada 1991. pa do 8. listopada 2011. kada je protekom 20 godina stekao pravo stvarne služnosti, pa je usvojio zahtjev tužitelja pod toč. I. i II. izreke pozivom na čl. 190., čl. 228. i čl. 229. ZV.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U postupku nije dokazano, s obzirom da ne proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, da bi se tužitelj putem pravnih prednika nalazio u poštenom i istinitom posjedu više od 100 godina. Tužitelj je u iskazu opisao da niti on, a niti njegovi prednici nisu znali da se radi o nekretnini u vlasništvu tuženice, da je to saznao kada je imao namjeru prodati nekretninu i kada ga je geodeta upozorio da parcela nema put. Kako kčbr. [katastarska čestica] ima površinu od 118233 m2, a kčbr. [katastarska čestica] od 2060 m2 nije logično da tužitelj nije znao da te nekretnine nisu u njegovom vlasništvu, tim više što se na sporni put pristupa s asfaltiranog puta. Iako je na digitalnoj ortofoto snimci iz 1968. približno označen sporni put, isti ne dolazi ucrtan niti upisan na digitalnom katastarskom planu i katastarskom operatu, a pristupni put nije vidljiv niti na topografskoj karti, a da je korišten od 1940-tih godina kako sud utvrđuje isti bi bio ucrtan, pa se stoga postavlja pitanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Tuženica ustraje u tvrdnji da tužitelj nije bio pošteni posjednik i da je posjed izvršavan potajno ukoliko je uopće posjeda bilo. Navodi da na stvarima u društvenom vlasništvu nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva niti drugih stvarnih prava temeljem čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91) od 8. listopada 1991., pri čemu se i u ovom slučaju primjenjuje čl. 388. st. 4. ZV da se u rok za stjecanje dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije toga jer je čl. 55. propisivao da se stvarna služnost na nekretnini koja je društveno sredstvo u društveno pravnoj osobi ne može steći dosjelošću, pa je stoga tužitelj pravo služnosti dosjelošću mogao steći sukladno paragrafu 1472. Općeg građanskog zakonika ukoliko je sadržaj služnosti izvršavao 40 godina do 6. travnja 1941., a što znači da se prema odredbama ZV nisu ispunile pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je iznio razloge na temelju kojih je ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud sve provedene dokaze analizirao i ocijenio kako to nalaže citirana zakonska odredba, zasebno te u usporedbi s materijalnim dokazima, a što je jasno navedeno pod toč. 9.3. obrazloženja.

8. Kako iz iskaza svih saslušanih svjedoka, koji kao mještani imaju neposrednih saznanja o izvršavanju sadržaja služnosti, proizlazi da kroz poslužne nekretnine u vlasništvu tuženice prolazi put u korist povlasne nekretnine u vlasništvu tužitelja koji je zatečen prilikom uviđaja u obliku jasno vidljive, utabane i prohodne staze, raskrčene od raslinja, da do nekretnine u vlasništvu tužitelja ne postoji drugi pristupni put već samo predmetni koji vodi s asfaltirane ceste koja je također na nekretnini u vlasništvu tuženice, da su prednici tužitelja - majka ZD, djed ED i pradjed OD put koristili (pješke, zaprežnim kolima, traktorom, vozilom) za pristup istim nekretninama koje su tada aktivno obrađivali, dok tužitelj nekretninu koristi za sječu drvne građe i daje je na korištenje trećima za ispašu konja, kao i da je put evidentiran u arhivskoj građi Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula od kraja 1960-tih, odnosno početka 1970-tih godina, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu pravo služnosti ne pripada, pa je i po ocjeni ovoga suda njegov posjed bio pošten. To što je tužitelj u iskazu naveo da nije imao saznanje da su nekretnine preko kojih je izvršavan sadržaj služnosti u vlasništvu tuženice, ne znači da je tužitelj bio nepošten posjednik. Odredba čl. 18. st. 3. ZV-a propisuje da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada, ali da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Kako tužitelju (niti prednicima) nitko nije osporavao pravo prolaza i prijevoza predmetnim putem, to se tužitelju ne može imputirati nepoštenje, pri čemu se sadržaj služnosti jedino i može ostvarivati na poslužnoj nekretnini koja je u tuđem vlasništvu (čl. 186. st. 1. ZV) pa stoga činjenica što tužitelj nije znao ili istražio u čijem vlasništvu su poslužne nekretnine ne znači da je bio nepošten u izvršavanju sadržaja služnosti. Isto tako sve opisano, kako u odnosu na kontinuirani posjed tako i na evidentno i jasno vidljivo postojanje puta nedvojbeno isključuje tezu tuženice da je sadržaj služnosti izvršavan potajno ili zlouporabom povjerenja.

9. Kada se navedena utvrđenja povežu s odredbom čl. 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91., 91/96.) koji propisuje da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio, te da se stvarna služnost ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prijevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva, kao i s odredbom čl. 229. ZV koji propisuje da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (st. 1.) i da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva, to proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj (uključujući i pravne prednike) bio pošten posjednik služnosti od 8. listopada 1991. i da je protekom 20 godina do 8. listopada 2011. temeljem dosjelosti stekao pravo stvarne služnosti.

9.1. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 229. st. 1. i 2. u vezi čl. 228. st. 1. ZV prvostupanjski sud usvojio zahtjev pod toč. I. izreke i primjenom čl. 228. st. 2. ZV zahtjev pod toč. II. izreke presude.

10. Tvrdnje tuženice da se razdoblje do 8. listopada 1991. ne uključuje u vrijeme potrebno za dosjelost nisu pravno relevantne, s obzirom da je sud u vrijeme potrebno za stjecanje prava dosjelošću uključio razdoblje nakon toga - od 8. listopada 1991. do 8. listopada 2011.

10.1. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

11. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te je naložio tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.285,27 EUR.

12. U žalbi tuženica osporava odluku o trošku radi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

13. Kako tuženica u žalbi nije uspjela u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. i V. izreke.

14. S obzirom da tuženica izričito navodi da pobija presudu u cijelosti, a da za pobijanje toč. IV. izreke presude nema pravni interes u smislu čl. 358. st. 3. ZPP, to je ovaj sud pozivom na čl. 367. st. 1. ZPP odbacio žalbu tuženice u tom dijelu kao nedopuštenu.

15. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 12. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek