Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1461/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P-664/2023-49 od 28. listopada 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj P- 664/2023-49 od 28. listopada 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 780,94 EUR

- preinačuje u cijelom preostalom dijelu na način da se odbija dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati iznos od 2.618,58 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.“

- potvrđuje u cijeloj točki II. izreke

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 780,94 EUR u razdoblju od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023.

- preinačuje u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 780,94 EUR u razdoblju od 13. lipnja 2023. do isplate na način da se tuženiku nalaže da tužiteljici plati zakonske zatezne kamate na iznos od 780,94 EUR (sedamsto osamdeset eura i devedeset četiri centa) u razdoblju od 13. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u razdoblju od 13. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023., a u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

- potvrđuje u točki IV. izreke

- preinačuje u točki V. izreke na način da se odbija tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka koji se sastoji od troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

28. listopada 2025. do isplate.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi).

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 312,50 EUR (tristo dvanaest eura i pedeset centi), kao i zahtjev za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 263,28 EUR (dvjesto šezdeset tri eura i dvadeset osam centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.399,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 2.618,58 EUR tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.593,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelje za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 780,94 EUR tekućom od 1. listopada 2015. po stopi koja se do dana 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja u ovom predmetu.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 28. listopada 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužiteljica se žali protiv točaka II., III. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio prvostupanjske presude ukine, a podredno da se preinači.

2.2. Tuženik se žali protiv točaka I., IV. i V. izreke, također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijani dio prvostupanjske presude preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužiteljice kojim je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a jer tuženik odgovorom na žalbu samo ponavlja ono što je već iznio u postupku, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 263,28 eura.

4. Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

4.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

4.3. Tužitelj se žali navodeći u žalbi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog toga što sud pobijanom presudom nije odlučio o cijelom tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen na plaćanje iznosa od 8.963,61 eura, a prvostupanjski sud je odlučio samo o dijelu zahtjeva o iznosu od 6.993,17 eura pa proizlazi da prvostupanjski sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva za plaćanje iznosa od 1.968,44 eura koji odgovara iznosu razlike glavnice koja provedenom konverzijom tužitelju nije priznata. Člankom 339. stavak 1. ZPP-a je propisano da ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni, a stavkom 2. je propisano da ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena. Tužitelj nije prvostupanjskom sudu predložio da se presuda dopuni. Nadalje, člankom 341. stavak 2. ZPP-a je propisano da ako se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda. Tužitelj ne pobija prvostupanjsku presudu žalbom samo zato što njome nije odlučeno o svim njegovim zahtjevima, već i zbog drugih razloga pa se stoga njegova žalba ne može smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude zbog čega na temelju članka 339. stavak 2. ZPP-a treba smatrati da je tužitelj u tom dijelu povukao tužbu. Zbog toga taj žalbeni razlog nije osnovan.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor 25. siječnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 406-11/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 42.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita

- da su tužiteljica i prednik tuženika ugovorili redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje

- da je prednik tuženika povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj prednika tuženika za CHF

- da su tužiteljica i prednik tuženika 8. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 406-11/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks) kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15).

6. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je prednik tuženika, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne na temelju članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platila ukupno 1.619,44 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platila ukupno 2.618,58 eura. Također je utvrđeno da uglavničene zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose otplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. kao datuma s kojim je izvršena konverzija po osnovi povišenja redovnih kamata iznose 866,19 eura, a po osnovi rasta tečaja CHF iznose 780,94 eura.

7.1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom obvezao tuženika da na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) tužiteljici plati iznos od 3.399,52 eura sa zateznim kamatama na iznos od 2.618,58 eura. Radi se o iznosu kojeg je tužiteljica preplatila radi promjene tečaja CHF u iznosu od 2.618,58 eura te o uglavničenim zateznim kamatama na pojedine mjesečne otplate kredita do 30. rujna 2015. u iznosu od 780,94 eura, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za plaćanje zateznih kamata na iznos od 784,90 eura. Prvostupanjski sud je nadalje zbog zastare odbio dio tužbenog zahtjeva radi plaćanja iznosa od 3.593,65 eura. Radi se o iznosu kojeg je tužiteljica preplatila radi promjene visine stope redovnih kamata te o uglavničenim zateznim kamatama na pojedine mjesečne otplate kredita do 30. rujna 2015. po toj osnovi. Prvostupanjskom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, a tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi samo trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

7.2. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

7.3. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7.4. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.5. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Tuženik se žali navodeći da nisu prihvaćeni njegovi dokazni prijedlozi. Tuženik je u svrhu dokaza da je sa tužiteljicom njegov pravni prednik pregovarao o spornim ugovornim odredbama predložio saslušanje tužiteljice, svjedokinje ZJ, saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu kao i čitanje pismene izjave zaposlenice tuženika HJT. Tijekom postupka je tuženik odustao od saslušanja svjedokinje ZJ, a tužiteljica je saslušana. Što se tiče prijedloga za saslušanje javnog bilježnika, prvostupanjski sud je pravilno odbio taj tuženikov dokazni prijedlog. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-4372/2021 od 30. 6 2022. istaknuo da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Takav pravni stav prihvaća i ovaj sud. Što se, pak, tiče pismene izjave zaposlenice tuženika HJT, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se ta izjava odnosi na općenito postupanje zaposlenika tuženika, a ne na okolnosti pod kojima je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da o spornim ugovornim odredbama nije pregovarano zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.6. Tuženik se žali navodeći u žalbi da se gore navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove. Navodi da je u vrijeme podnošenja tužbe člankom 502.c ZPP-a bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. toga zakona. Nadalje navodi da je novelom ZPP-a iz 2019. godine u članku 502.c iza riječi „naknadu štete“ dodane riječi „ili isplatu“ pa se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da zakonske odredbe koje tuženik navodi u žalbi govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema spornim ugovornim odredbama tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.7. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužiteljici na iznos njezine tražbine dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u ranije spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužiteljici plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.8. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužiteljica nije dostavila uplatnice ili druge isprave kojima bi dokazala svoju tvrdnju da je osobno uplatila sve anuitete kredita. Međutim, iz specifikacije uplata pojedinih anuiteta otplate kredita koju je u spis priložio tuženik ne proizlazi da bi bilo koja treća osoba vršila uplate pojedinih anuiteta otplate kredita niti je to tuženik tvrdio tijekom postupka pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.9. Tuženik se nadalje žali navodeći da tužiteljica nema pravo na nikakav povrat obzirom da su stranke sklopile Aneks kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Taj žalbeni razlog je djelomično osnovan.

8.1. Stupanjem na snagu ZID ZPK/15 dodana je Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15 i 78/15) glava IV.a naziva Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF te članci 19.a do 19.k. Člankom 19.a. određeno je da se tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača:

- u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,

- u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i

- u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR (stavak 1.),

a prema stavku 2. istog članka odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena.

8.2. Članak 19.b. ZID ZPK/15 sadrži načelo konverzije (da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR). Člankom 19.c ZID ZPK/15 stavkom 1. propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

8.3. Stavkom 2. tog članka određeno je da se stavak 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu. Daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača, učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

8.4. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

8.5. Nije sporno da su stranke Aneks sklopile u skladu s odredbama ZID ZPK/15 kojim je propisana konverzija kredita. Tijekom postupka nije bila upitna njegova valjanost, te isti, protivno shvaćanju prvostupanjskom suda, izaziva pravne učinke kako to pravilno tvrdi žalba tuženika.

8.6. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

8.7. U ovom postupku kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

8.8. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Aneksa tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 102. stavkom 1. ZZP/07.

8.9. Stranke su Aneksom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kako to pravilno u žalbi ističe tuženik, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.

9. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužiteljica učinila na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice ugovorene tim Aneksom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, već da se ti iznosi iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje njezinih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljici ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnove tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Aneksa kako je to i ugovoreno Aneksom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZPK/15.

9.1. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da sklapanjem Aneksa tužiteljica nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja osnovnog ugovora do sklapanja ugovora o konverziji unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da ugovorna strana vrati drugoj sve što je primila na osnovi ništetnih odredbi.

9.2. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Aneksom na način propisan ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članaka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO koji glasi: "Obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima.", prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO.

9.3. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 373. točke 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 2.618,58 eura koliko je tužiteljica u otplati kredita više platila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Što se tiče preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjeni redovnih kamata, prvostupanjski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio uz obrazloženje da je nastupila zastara te tužiteljičine tražbine budući da je tužiteljica svoju tužbu podnijela 13. lipnja 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je VSRH zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. i zastarni rok je istekao 13. lipnja 2019. pa je vidljivo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je za tu tužiteljičinu tražbinu nastupila zastara i pravilno je primijenio materijalno pravo kada je točkom II. izreke pobijane presude odbio taj dio tužbenog zahtjeva pa je zbog toga primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena tužiteljičina žalba u odnosu na točku II. izreke pobijane presude i taj dio pobijane presude je potvrđen. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat preplate zbog ništetne valutne klauzule, sukladno gore iznijetom pravnom stavu u pogledu početka tijeka zastare, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara te tužiteljičine tražbine budući da je njezina tužba podnesena 13. lipnja 2023. čime je prekinut tijek zastare pa stoga tuženik neosnovano u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da za tužiteljičinu tražbinu za povrat preplaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule nije nastupila zastara.

9.4. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno. Zbog tih razloga je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici plati uglavničene zatezne kamate u iznosu od 780,94 eura na pojedine plaćene mjesečne iznose anuiteta koji su plaćeni u razdoblju do 30. rujna 2015. i to od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je izvršena konverzija, a primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim su tužiteljici dosuđene zatezne kamate na iznose navedenih anuiteta u razdoblju nakon 30. rujna 2015. na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Nadalje, člankom 31. stavak 2. ZOO-a je propisano da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Stoga tužiteljica ima pravo na zatezne kamate na iznos uglavničenih kamata od 780,94 eura od dana 13. lipnja 2023. kao dana podnošenja tužbe i prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio tužbenog zahtjeva radi plaćanja zateznih kamata na iznos od 780,94 eura u razdoblju od 13. lipnja 2023. do isplate pa je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a taj dio prvostupanjske presude preinačen na način da je tuženiku naloženo da tužiteljici na iznos od 780,94 eura plati zatezne kamate u razdoblju od 13. lipnja 2023. do isplate. Primjenom iste zakonske odredbe tužiteljici ne pripadaju zatezne kamate prije dana kada je podnijela tužbu pa je zbog toga njezina žalba protiv dijela prvostupanjske presude kojom je odbijen njezin zahtjev za plaćanje zateznih kamata na iznos od 780,94 eura u razdoblju od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2023. odbijena na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i taj dio prvostupanjske presude je potvrđen.

9.5. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženik primio preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženika nepoštenim stjecateljem budući se on kao autor nepoštenih odredbi koristio tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima.

9.6. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka imajući u vidu da su stranke djelomično uspjele u postupku. Primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP tužiteljica bi trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtjeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškovi postupka koje je već snosila tužiteljica i onih koje bi morala platiti tuženiku bili bi veći od iznosa zatezne kamate koja joj je dosuđena zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje svojeg vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Obzirom da o predmetu spora ovoga postupka - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.) i da predmetno odlučno pitanje prava na restituciju potrošača nakon konverzije u trenutku podnošenja predmetne tužbe nije bilo jednoznačno pojašnjeno, to se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješanje u njezino pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

9.7. Tome valja nadodati da je o pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

9.8. Slijedom izloženog pravnog shvaćanja ocjena je ovog suda da u okolnostima predmetne pravne stvari valja primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove (uključivo i troškove žalbenog postupka u odnosu na tuženika), pa je stoga na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a potvrđena točka IV. izreke pobijane presude kojom je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak predmetnog postupka, a što se odnosi i na trošak drugostupanjskog postupka. Zbog tih razloga je odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura kao i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Koprivnica, 12. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić