Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2930/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanča kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdan,odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1093/2025-9 od 27. listopada 2025. i rješenja poslovni broj P-1093/2025-10 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1093/2025-9 od 27. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1093/2025-10 od 27. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9013181376, zaključenog dana 17. listopada 2007. god. između tužitelja RK i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a koja u čl. 12. st. 3. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 267,78 EUR (dvjestošezdesetsedameurasedamdesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 28. studeni 2007. godine prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 214,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 27. listopada 2025. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke do isplate, sve to u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

"Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 267,78 EUR (dvjestošezdesetsedameurasedamdesetosamcenti) od 18.listopada 2007. do 27.studenog 2007. – povučen.

Rješenjem poslovni broj P-1093/2025-10 od 27. listopada 2025. nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude dana 27. listopada 2025. u iznosu od 31,25 Eur, u roku od 15 dana."

2.

Tuženik pobija presudu i rješenje u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu - ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 0,50%, te zahtjev za isplatu iznosa od 267,78 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. studenog 2007.

8. U konkretnom slučaju ne radi se o sporu male vrijednosti budući da je tužitelj pored isplate tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12. stavak 3. Ugovora o kreditu.

9. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je 17. listopada 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 403.512,00 kuna,

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku zaključenja predmetnog ugovora), a da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3.1. ZZO/03,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 0,50%,

- da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju,

- da se s tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu, te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara,

- da je tužitelj 27. studenog 2007. platio tuženiku naknadu u iznosu od 2.017,56 kuna/267,78 Eur.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju utuženi iznos budući da je došlo do značajne neravnoteže u njihovom odnosu.

11. Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tuženik ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

12. Sporna odredba Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je istu potrebno u skladu s odredbom članka 81. ZZP/03 ispitati moguće nepoštenje načela savjesnosti i poštenja i postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. U okolnostima konkretnog slučaja tuženik, ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini. Tijekom parničnog postupka tuženik to nije dokazao niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga iz predloženih i izvedenih u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

15. Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za obradu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao. S obzirom da iz sporne odredaba ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li je se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku naplate obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu naknada, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U takvim situacijama, neovisno o tome je li tuženik imao troškove zbog obrade kredita, (članak 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03).

17. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 267,78 Eur na ime naknade za obradu kredita. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

20. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

22. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

23. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

24. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

25. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50%, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je stoga predmetna ugovorena odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

26. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

27. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su i u ovom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

28. Žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

29. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, što prihvaća i žalbeni sud.

30. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka. Na žalbene navode tuženika za navesti je da stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP- a, a što proizlazi iz sudske prakse te odluae Vrhovnog suda RH (Revd-1588/2023, Revd-18/2023, Revd-2804/2022).

31. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a potvrditi pobijano rješenje, te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 12. veljače 2026.

| |

P Predsjednik vijeća o Miho Mratović s l o v n i

b r o j :

G

ž