Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-239/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Mirjane Rubić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. HK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćnici Kristini Bajsić Bogović, odvjetnici u Varaždinu, 3. ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 4. FK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao nasljednika iza pok. IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-542/2025-5 od 4. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-542/2025-5 od 4. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkama: I., II., III., IV. i VI. izreke.

r i j e š i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-542/2025-5 od 4. prosinca 2025.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 3205265073, kreditna partija 7102833017 sklopljenog između tužitelja ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao založnog dužnika te pok. IK, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora dana 12. kolovoza 2005. i solemniziranog od strane javnog bilježnika Bojane Štimac dana 16. kolovoza 2005. pod brojem OU-1175/2005-1 u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane već se ima primijeniti ugovorna kamata od 4,5%.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj 3205265073, kreditna partija 7102833017 sklopljenog između tužitelja ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao založnog dužnika te pok. IK, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora dana 12. kolovoza 2005. i solemniziranog od strane javnog bilježnika Bojane Štimac dana 16. kolovoza 2005. pod brojem OU-1175/2005-1 u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja pa stoga isti ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da 1. tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova promjenjive kamatne stope, isplati ukupan iznos od 1.401,23 EUR (tisuću četiristo jedan euro i dvadeset tri centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 16,12 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 33,81 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 20,04 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 15,92 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 10,80 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, dok se u dijelu kojim se tuženiku nalaže navedeni iznos isplatiti solidarno 2. tužiteljici HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužitelju IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da 1. tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove promjene tečaja CHF isplati ukupan iznos od 5.521,53 EUR (pet tisuća petsto dvadeset jedan euro i pedeset tri centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 110,78 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 56,47 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 21,86 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 109,00 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 28,13 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 92,18 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 169,17 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 31,71 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 266,24 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 21,93 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 94,92 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 3.276,54 EUR od 12. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 66,59 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 12,40 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 38,72 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 38,72 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 38,72 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 38,72 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 34,29 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 34,29 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 65,17 EUR od 1. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 38,56 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 38,39 EUR od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 38,40 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 38,39 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 38,39 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 38,40 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 38,39 EUR od 1. rujna 2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana, dok se u dijelu kojim se tuženiku nalaže navedeni iznos isplatiti solidarno 2. tužiteljici HK, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužitelju IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

V. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa od 6.922,76 EUR do 7.367,47 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da 1. tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.043,11 EUR (tri tisuće četrdeset tri eura i jedanaest centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

1.1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 18. veljače 2025."

2. Protiv prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i rješenja žalbu je podnio tuženik pobijajući presudu i rješenje zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i rješenje, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF i isplata ukupnog iznosa od 1.401,23 eura iz osnove promjenjive kamatne stope te iznosa od 5.521,53 eura iz osnove tečajnih razlika, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u švicarskim francima – CHF, koji je konvertiran u euro.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili potrošački Ugovor o kreditu broj: 3205265073 od 12. kolovoza 2005., i to na iznos od 49.000,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjom tečaju HNB-a na dan isplate te da je prvotno ugovorena kamatna stopa bila 4,5% godišnje, koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno odluci banke. Isto tako, nesporno je da su parnične stranke 28. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su kredit iz švicarskih franaka – CHF konvertirale u euro.

7. Među parničnim strankama je sporno je li došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača takvom konverzijom odnosno je li se u tom smislu pojedinačno pregovaralo o odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF te odredbama o kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale sukladno jednostranom odlukom tuženika, kao i to je li došlo do pretplate iznosa kreditnih anuiteta iz osnove kamata uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF odnosno odredbi članka 2. i 7. predmetnog Ugovora o kojim ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Na temelju nalaza i mišljenja i dopuna nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Natalije Jambrečić učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,5% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita. S obzirom da su tužitelji podneskom od 18. veljače 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladili s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuju iznos od 1.590,55 eura iz osnove promjenjive kamatne stope te iznos od 5.776,92 eura iz osnove promjene tečaja CHF, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, sve kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja, dok je tužbom potraživan iznos od 7.186,79 EUR, tužitelji su time povećali tužbeni zahtjev radi isplate, odnosno u tom su smislu preinačili tužbu, koju preinaku je prvostupanjski sud pravilno dopustio. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelji su preinačili tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a to je provedeno financijsko vještačenje, te iz iste činjenične osnove zahtijevaju veću novčanu svotu, pa se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Osim toga, takva preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. Ujedno, tuženik se o navedenoj preinaci nije očitovao, odnosno istoj se nije protivio.

11. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorene jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, one su nepoštene te stoga ništetne, prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), te donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužitelja.

12. S obzirom da su predmetne odredbe ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos, radi čega tužitelj ima pravo na povrat navedenog iznosa.

13. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

14. Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

15. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

16. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17. Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

18. Radi toga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 TK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

20. Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu TK protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

21. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

22. S obzirom na nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka Natalije Jambrečić, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 1.401,23 eura iz osnove promjenjive kamatne stope te iznosa od 5.521,53 eura iz osnove tečajnih razlika, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te naknadi parnični trošak u iznosu od 3.043,11 eura sa zateznim kamatama.

23. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Za razliku od tužitelja koji je potrošač, tuženik je financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a.

24. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama: I., II., III., IV. i VI. izreke jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

25. Kako je naprijed navedeno prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbe te je i u tom dijelu koji se odnosi na rješenje, sukladno odredbi članka 380. točke 2. ZPP-a, žalba tuženika protiv prvostupanjskog rješenja odbijena kao neosnovana.

Split, 12. veljače 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić