Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Povrv-331/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja EVOCASH EUROPE SOCIEDAD LIMITADA, OIB: 06551234371, Castellon, Španjolska, Calle Ruiz Zorrilla 1/3, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika SI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Rožmarić, odvjetnik u Varaždinu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 21. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženika te objave presude 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ane Kalšan Mališ u Varaždinu broj Ovrv-11155/2024, UPP/OS- Ovrv-928/2024 od 28. listopada 2024. kojim se nalaže tuženiku da namiri tražbinu tužitelja u iznosu od 1.235,00 eura (tisuću dvjesto trideset pet eura) sa zateznom kamatom od 13. rujna 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

II. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ane Kalšan Mališ u Varaždinu broj Ovrv-11155/2024, UPP/OS-Ovrv-928/2024 od 28. listopada 2024. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati glavnicu u iznosu od 1.425,00 eura i nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 275,00 eura sa zateznom kamatom ukida se kao neosnovan te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj javnom bilježniku podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika kao ovršenika, a radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 2.660,00 eura sa zateznim kamatama kao i radi naplate troškova ovršnog postupka.

2. Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Ane Kalšan Mališ u Varaždinu broj Ovrv- 11155/2024, UPP/OS-Ovrv-928/2024 od 28. listopada 2024. u cijelosti je usvojen prijedlog za ovrhu, a kako je protiv tog rješenja o ovrsi ovršenik pravovremeno podnio prigovor, rješenjem broj Povrv-331/2024-4 od 17. rujna 2025. ovaj sud stavio je navedeno rješenje o ovrsi izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo provedene radnje te odlučio da će se nakon pravomoćnosti rješenja postupak, u dijelu kojim je naloženo plaćanje, nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi koji se u nastavku postupka smatra odgovorom na tužbu tuženik ističe kako se rješenje o ovrsi temelji na izvatku iz poslovnih knjiga koji završava bez potpisa te da kao takav ne može predstavljati vjerodostojnu ispravu. Nadalje, da nije jasno koji oblik pravne osobe tužitelj predstavlja te ima li dozvolu za obavljanje novčarske djelatnosti u Republici Hrvatskoj. Predlaže da sud ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

4. Činjenično obrazlažući predmet spora tužitelj navodi da je tuženik kao zajmoprimac sa tužiteljem kao trgovačkim društvom iz Kraljevine Španjolske kao zajmodavcem 9. srpnja 2024. na daljinu, uz prihvat Općih uvjeta ugovora o zajmu za zajmove tužitelja sklopio ugovor o zajmu broj EC-2024-9475. Pojašnjava da je tužitelj tuženiku 9. srpnja 2024. isplatio novčani iznos od 2.000,00 eura umanjeno za 25,00 eura troškova obrade zajma, dakle novčani iznos od 1.975,00 eura, dok se tuženik obvezao vratiti navedeni iznos uvećan za 1.400,00 eura s osnova fiksne pristojbe, što ukupno čini iznos od 3.400,00 eura, i to u roku od 180 dana od dana zaključenja ugovora. Navedenim radnjama da je sklopljen ugovor o zajmu elektroničkim putem. Predlaže da sud održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika sukladno podnesku od 24. srpnja 2025. kojim je odredio tužbeni zahtjev.

5. Očitujući se na navode prigovora tužitelj ističe kako isti nije osnovan te da je prigovor istaknut paušalno, a to jer je iz izvatka iz poslovnih knjiga vidljivo kako se radi o vjerodostojnoj ispravi u skladu s odredbom čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona te kako je ista podobna za ovrhu sukladno odredbi istog članka st. 2. Ovršnog zakona. Nadalje da je iz Općih uvjeta poslovanja iz čl. 1. vidljivo kako je tužitelj trgovačko društvo sa sjedištem u [adresa], Kraljevina Španjolska kao i da je ugovor sklopljen elektroničkim putem pa tužitelj ne treba za pružanje financijskih usluga ishoditi odobrenje u Republici Hrvatskoj.

6. Valja napomenuti da se tuženik tijekom postupka nije pisanim putem očitovao na podnesak tužitelja od 24. srpnja 2025. koji se očitovao na prigovor tuženika niti je pristupio na pripremno ročište održano 21. siječnja 2026., pa je tako njegovo jedino očitovanje u ovome postupku podneseni prigovor na rješenje o ovrsi javnog bilježnika, a koji se ima smatrati odgovorom na tužbu.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao spis javnog bilježnika broj Ovrv-11155/2024 i dokumentaciju tužitelja (strana 45-140 spisa). Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu glavničnog iznosa od 2.660,00 eura sa zateznom kamatom s osnova ugovora o zajmu sklopljenog na daljinu elektroničkim putem.

10. Između stranaka nije sporna aktivna legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženika, postojanje ugovornog odnosa o zajmu tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca te postojanje i visina tražbine.

11. S obzirom da između stranaka nisu sporne gore navedene činjenice iste sukladno odredbi čl. 221. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019. 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) nije bilo potrebno utvrđivati, dokazivati niti ih je sud posebno obrazlagao.

12. Sporno je je li tuženik dužan podmiriti utuženi iznos obzirom na izjavljeni prigovor kojim osporava valjanost vjerodostojne isprave te okolnost je li tužitelj ovlašten sklapati ugovore o zajmu u Republici Hrvatskoj.

13. Čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu sud je utvrdio da je između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca sukladno odredbi čl. 293. ZOO-a na daljinu tj. elektroničkim putem sklopljen Ugovor o zajmu EC-2024-9475 za iznos od 2.000,00 eura, sastavni dio kojeg Ugovora su tužiteljevi Opći uvjeti, kako to proizlazi iz Ugovora o zajmu, u kojem je navedeno da se na sve odnose između stranaka, koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti zajmodavca te da je temeljem navedenog govora tužitelj uplatio na račun tuženika iznos od 1.975,00 eura (odnosno 2.000,00 eura umanjeno za 25,00 eura troškova obrade zajma), a koji iznos zajma uvećano za fiksnu pristojbu od 1.400,00 eura se tuženik obvezao vratiti najkasnije sa danom dospijeća 28. prosinca 2024. Ove činjenice između stranaka nisu niti sporne.

13.1. Čitanjem ugovora o zajmu utvrđeno da je člankom 4. Ugovora propisano da u slučaju neurednosti odnosno kašnjenja u plaćanju tj. povratu zajma zajmodavac ima pravo jednostrano otkazati ugovor. Kašnjenjem se smatra svaka uplata nakon datuma dospijeća. U slučaju otkaza ugovora, ostatak zajma i ukupan iznos pristojbe smatraju se dospjelim na dan otkaza ugovora o zajmu. Nije sporno da je tuženik na ime dugovanja podmirio samo prvu ratu u iznosu od 740,00 eura koju uplatu je tužitelj umanjio od svog potraživanja, dok ostale rate nije podmirio, nakon čega je ugovor o zajmu otkazan 12. rujna 2024.

14. Vezano za navode tuženika kako izvadak iz poslovnih knjiga nije razumljiv te da je isti bez potpisa i da se kao takav ne može smatrati vjerodostojnom ispravom, valja navesti kako izvadak iz poslovnih knjiga sadrži potpis i sastavljen je sukladno odredbi čl. 31. st. 2. i 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024., dalje: OZ) kojim je propisano da se na temelju vjerodostojne isprave može odrediti ovrha, a da bi vjerodostojna isprava bila podobna za ovrhu u njoj moraju biti točno naznačeni vjerovnik i dužnik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze i datum dospijeća tražbine, a koje sve elemente predmetna vjerodostojna isprava sadrži slijedom čega se zaključuje da izvadak iz poslovnih knjiga zakonskim propisima i kao takav u smislu odredbe čl. 31. st. 1. OZ-a predstavlja urednu vjerodostojnu ispravu.

15. U pogledu navoda tuženika je li tužitelj ovlašten obavljati, kako navodi, novčarsku djelatnost u Republici Hrvatskoj te o kojoj vrsti trgovačkog društva se radi, valja navesti da je iz izvatka iz Trgovačkog registra (list 9-19 spisa) proizlazi da je tužitelj španjolsko trgovačko društvo sa sjedištem u sjedištem u [adresa], Kraljevina Španjolska, [adresa], upisano u nadležni registar trgovačkih društava pod brojem str. CS-42494, svezak 1799, knjiga 1359, registriran između ostalog za odobravanje nehipotekarnih zajmova ili kredita bilo kojoj osobi, pa tako očito i predmetnog ugovora o zajmu. Valja navesti da je predmetni ugovor o zajmu sklopljen na daljinu elektroničkim putem, a koja činjenica je nesporna među strankama, pa se zaključuje da tužitelju nije niti potrebno odobrenje za davanje kredita na području Republike Hrvatske jer u Republici Hrvatskoj niti nema registrirano sjedište ili podružnicu.

16. Prema odredbi čl. 293. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:

35/2005., 41/08., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: ZOO) koja je odredba bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora prema kojoj je ugovor sklopljen elektroničkim putem kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima. Prema čl. 499. st. 1. ZOO-a je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca.

16.1. Odredbom čl. 336. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) propisano je da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, a odredbom čl. 9. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

17. Kako tuženik nije podmirio drugu ratu koja je dospjela 7. rujna 2024., tužitelj je otkazao taj ugovor te preostala tražbina tužitelja u iznosu od ukupno 2.660,00 eura dospjela otkazom ugovora 12. rujna 2024. i to iznos od 1.260,00 eura s osnova zajma i 1.400,00 eura s osnova fiksne pristojbe.

18. Imajući u vidu da je tužitelj tuženiku beskamatno pozajmio iznos od 2.000,00 eura umanjeno za 25,00 eura troškova obrade zajma, dakle iznos od 1.975,00 eura, a tuženik je podmirio samo prvu ratu u iznosu od 740,00 eura, dok ostatak pozajmljenog iznosa od 1.235,00 eura nije vratio u ugovorenom roku, sud je je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.235,00 eura te je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u pogledu glavnice u iznosu od 1.235,00 eura i zatezne kamate od otkaza ugovora o zajmu odnosno od 13. rujna 2024. do isplate.

18.1. Sud je kao neosnovan ocijenio zahtjev za isplatu iznosa od 25,00 eura s osnova zajma jer je trošak obrade kredita u iznosu od 25,00 eura već oduzet iz glavnice prilikom isplate zajma te je tuženiku nesporno isplaćen samo iznos od 1.975,00 eura, a ne iznos od 2.000,00 eura. Stoga je sud ukinuo platni nalog kojim je tuženiku naloženo platiti tuženiku iznos od 25,00 eura sa zateznim kamatama od 13. rujna 2024. do isplate te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

19. Kao neosnovan sud nalazi i tužbeni zahtjev s osnove fiksne pristojbe u iznosu od 1.400,00 eura, a iz razloga kako će to u nastavku biti obrazloženo.

19.1. Imajući na umu da je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u Kraljevni Španjolskoj, da u njegovu profesionalnu djelatnost spada odobravanje pozajmica, da svoje profesionalne djelatnosti usmjerava i provodi u Republici Hrvatskoj u kojoj je uobičajeno boravište tuženika, da je ugovor o zajmu obuhvaćen opsegom tih aktivnosti, da ništa ne ukazuje na to da bi tuženik zaključio predmetni ugovor u obavljanju svoje struke ili profesije te da je navedeni ugovor sklopljen uz primjenu standardnih europskih informacija tužitelja o potrošačkim kreditima, očito je da je riječ o potrošačkom ugovoru u smislu članka 6. stavka 1. Uredbe broj 593/2008 od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (dalje: Uredba Rim I) koji u smislu tog propisa podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište odnosno hrvatskom pravu.

19.2. Na primjenu hrvatskoga prava ne utječe činjenica da su stranke ugovorile primjenu prava Kraljevine Španjolske. To stoga što je ugovorna odredba prema kojoj je ugovor uređen pravom države članice u kojoj se nalazi sjedište trgovca sadržana u općim uvjetima ugovora koji je sklopljen elektroničkim putem između trgovca i potrošača. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) sastavio unaprijed pa potrošač stoga nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

19.3. U skladu s tumačenjem Suda Europske unije u presudi C- 821/2021 od 14. rujna 2023., Club La Costa i dr., t. 69. do 74. i tamo citiranoj praksi toga Suda, valja podsjetiti na to da se u poglavlju II. Uredbe Rim I predviđaju jedinstvena pravila kojima se utvrđuje načelo prema kojem se prednost daje volji stranaka. U tom pogledu, u skladu s općim pravilom iz članka 3. Uredbe Rim I, na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Međutim, stavkom 1. tog članka zahtijeva se da izbor bude izričit ili da jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Kada je riječ o odredbama o izboru mjerodavnog prav potrošač uživa posebnu zaštitu uspostavljenu Direktivom br. 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/2013.) koja se temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

19.4. U tom je kontekstu Sud Europske unije već presudio da je odredba o izboru mjerodavnog prava – koja je sadržana u općim uvjetima prodaje prodavatelja robe ili pružatelja usluge i o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, prema kojoj se na ugovor o kojem je riječ primjenjuje pravo države članice u kojoj je sjedište dotičnog poduzetnika – nepoštena odredba u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 zato što se njome potrošača o kojem je riječ dovodi u zabludu jer kod njega ostavlja dojam da se na taj ugovor primjenjuje samo to pravo, a da ga se ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I. uživa i zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe, to jest one prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.

19.5. Naime, člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I se određuje da u slučaju potrošačkog ugovora koji je potrošač sklopio s poduzetnikom stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za taj ugovor, ali se njime pojašnjava da takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe, koji predviđa da se na takav ugovor primjenjuje pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište. Zbog toga je ugovorna odredba o primjeni španjolskog prava na predmetni ugovor nepoštena i ne može imati učinak prema tuženiku pa je u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim I za predmetni ugovor mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/2022. i 59/2023., dalje: ZZP) i ZOO-a.

19.6. Ugovorna odredba o fiksnoj pristojbi sadržana je u članku 3. ugovora, članku 12a. općih uvjeta poslovanja tužitelja i točci 2. Standardnih europskih informacijama o potrošačkim kreditima koje je tužitelj dostavio tuženiku. Riječ je stoga o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva u samom tekstu ugovora i koja je pritom jasno i razumljivo sastavljena.

20. Međutim, riječ je o odredbi koja je očito unaprijed sastavljena jer je dio standardnog obrasca s informacijama o potrošačkim kreditima. Tužitelj u postupku nije niti tvrdio da se o odredbi kojom je ugovorena fiksna pristojba od 1.400,00 eura pojedinačno pregovaralo. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 53. stavka 2. ZZP-a prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, nije u odnosu na odredbu o fiksnoj pristojbi dovedena u pitanje. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tuženiku da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

20.1. U skladu s člankom 53. stavkom 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i kad je potpuno transparentna. S obzirom na to da ugovorna obveza o plaćanju fiksne pristojbe nije glavni predmet obveze (bitni sastojak) ugovora o zajmu, riječ je o ugovornoj obvezi koja nije izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 56. ZZP-a

20.2. U okviru ocjene poštenosti potrebno je u skladu s člankom 53. stavkom 1. ZZP-a ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 55. stavka 2. ZZP-a potrebno je uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 53. stavka 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tužitelj, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tuženikom, mogao razumno očekivati da bi tuženik prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o zajmu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima na koje se odnosi fiksna pristojba od 1.400,00 eura, a takve podatke ne sadrže niti standardne europske informacije o potrošačkim kreditima, a posebice imajući na umu da se tom ugovornom odredbom tuženik obvezuje vratiti zajam u iznosu koji predstavlja 70% iznosa koji je primio u zajam, ne može se zaključiti da je tužitelj mogao razumno očekivati da bi tuženik pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20.4. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatne neravnoteže, iako je kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi (2.000,00 eura) s jedne strane i troškova koji na temelju sporne ugovorne odredbe terete potrošača (1.400,00 eura s druge strane) značajna neravnoteža proizlazi i iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 499. do 508. ZOO-a ne predviđaju plaćanje fiksne pristojbe za ugovore o zajmu. Iako nije zabranjeno, ugovaranje takve pristojbe nije predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti. Stoga je ugovaranje te naknade nepovoljno utjecalo na pravni položaj tuženika kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu stvorivši na njegovu štetu značajnu neravnotežu koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 53. stavka 1. ZZP-a.

22. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (članak 59. stavak 1. ZZP-a), a na ništetnost u skladu s člankom 327. stavkom 1. ZOO-a sud pazi po službenoj dužnosti.

23. Rezimirajući iznijeto, kako je riječ o obvezi koja proizlazi iz nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na isplatu fiksne pristojbe, sud zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.400,00 eura nalazi neosnovanim. Stoga je sud ukinuo i platni nalog kojim je tuženiku naloženo platiti tuženiku iznos od 1.400,00 eura sa zateznim kamatama od 13. rujna 2024. do isplate te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Slijednom navedenog na temelju čl. 451. st. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

24. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

25. U točki II. izreke presude ukinut je dio platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju nastale troškove ovršnog postupka. Odredbom članka 164. stavak 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova postupka sud odlučuje u presudi (ili rješenju) kojom se završava postupak pred tim sudom. Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017. u Zagrebu presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. O tom trošku odlučuje se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom djelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude.

26. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP- a. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 46,43%, dok je tuženik uspio u omjeru od 53,57%. Kako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

27. Slijedom navedenog, a temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci presude.

U Varaždinu 12. veljače 2026.

Sudac

Helena Đud

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu

2. Tuženiku po punomoćniku Tihomiru Rožmariću, odvjetniku u Varaždinu

3. spis