Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Josipu Valiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, iz Zagreba, radi utvrđenja i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6.2. i 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu br. 18069, a kojeg su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita zaključili dana 15.03.2006.. godine, u dijelu koji glasi: « 6.2. … sukladno tč.9.1. ovih ugovornih uvjeta… » zatim sadržana u odredbi čl.9.1. koja glasi: « Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 18069 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili dana 15.03.2006. godine, kojima se glavnica i obroci kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi « Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja » pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 752,18 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 6,62 EUR počev od 14.9.2006 . godine do isplate, na iznos od 6,58 EUR počev od 25.10.2006 . godine do isplate, na iznos od 6,47 EUR počev od 29.11.2006 . godine do isplate, na iznos od 6,43 EUR počev od 21.12.2006 . godine do isplate, na iznos od 13,55 EUR počev od 20.1.2007 . godine do isplate, na iznos od 13,41 EUR počev od 28.3.2007 . godine do isplate, na iznos od 13,29 EUR počev od 26.4.2007 . godine do isplate, na iznos od 13,14 EUR počev od 18.5.2007 . godine do isplate, na iznos od 12,75 EUR počev od 19.6.2007 . godine do isplate, na iznos od 12,63 EUR počev od 25.7.2007 . godine do isplate, na iznos od 19,22 EUR počev od 18.8.2007 . godine do isplate, na iznos od 19,16 EUR počev od 26.9.2007 . godine do isplate, na iznos od 19,06 EUR počev od 30.10.2007 . godine do isplate, na iznos od 18,58 EUR počev od 22.11.2007 . godine do isplate, na iznos od 18,42 EUR počev od 19.12.2007 . godine do isplate, na iznos od 18,43 EUR počev od 23.1.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,36 EUR počev od 27.2.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,23 EUR počev od 26.3.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,51 EUR počev od 24.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,29 EUR počev od 28.5.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,52 EUR počev od 25.6.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,51 EUR počev od 23.7.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,22 EUR počev od 23.8.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,75 EUR počev od 23.9.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,59 EUR počev od 21.10.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,77 EUR počev od 29.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,58 EUR počev od 20.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,04 EUR počev od 21.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,65 EUR počev od 25.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,62 EUR počev od 26.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,45 EUR počev od 25.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,94 EUR počev od 22.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,56 EUR počev od 25.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,08 EUR počev od 23.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,66 EUR počev od 26.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,92 EUR počev od 23.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,81 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,43 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,13 EUR počev od 28.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,59 EUR počev od 23.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,29 EUR počev od 26.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,22 EUR počev od 19.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,12 EUR počev od 27.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,16 EUR počev od 24.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,97 EUR počev od 26.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,91 EUR počev od 29.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,03 EUR počev od 27.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,81 EUR počev od 31.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,94 EUR počev od 22.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,69 EUR počev od 21.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,48 EUR počev od 26.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,58 EUR počev od 28.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,66 EUR počev od 25.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 4,36 EUR počev od 1.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 4,26 EUR počev od 31.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,98 EUR počev od 3.5.2011. godine do isplate, na iznos od 3,90 EUR počev od 28.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 4,02 EUR počev od 6.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,77 EUR počev od 23.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,96 EUR počev od 24.9.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,95 EUR počev od 26.10.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,34 EUR počev od 26.11.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,20 EUR počev od 29.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,01 EUR počev od 24.1.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,87 EUR počev od 22.2.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,73 EUR počev od 31.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,54 EUR počev od 25.4.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,34 EUR počev od 23.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,15 EUR počev od 30.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,99 EUR počev od 26.7.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,78 EUR počev od 28.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,59 EUR počev od 25.9.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,40 EUR počev od 30.10.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,19 EUR počev od 30.10.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,00 EUR počev od 27.11.2012 . godine do isplate, na iznos od 0,81 EUR počev od 25.12.2012 . godine do isplate, na iznos od 0,61 EUR počev od 26.1.2013 . godine do isplate, na iznos od 0,40 EUR počev od 27.2.2013 . godine do isplate, na iznos od 0,22 EUR počev od 27.3.2013 . godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV 1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.274,35 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 4,72 EUR počev od 20.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 1,05 EUR počev od 21.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 11,36 EUR počev od 25.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,04 EUR počev od 26.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,28 EUR počev od 25.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 12,24 EUR počev od 22.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 10,69 EUR počev od 25.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 7,95 EUR počev od 23.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,80 EUR počev od 26.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,79 EUR počev od 23.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 8,11 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,75 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,68 EUR počev od 28.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 3,12 EUR počev od 23.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 11,45 EUR počev od 26.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 13,66 EUR počev od 19.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 13,86 EUR počev od 27.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 20,83 EUR počev od 24.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 17,78 EUR počev od 26.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 20,75 EUR počev od 29.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 31,98 EUR počev od 27.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 28,09 EUR počev od 31.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 40,79 EUR počev od 22.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 35,22 EUR počev od 21.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 30,68 EUR počev od 26.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 44,14 EUR počev od 28.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 56,86 EUR počev od 25.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 48,00 EUR počev od 1.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 51,45 EUR počev od 31.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 43,07 EUR počev od 3.5.2011. godine do isplate, na iznos od 47,99 EUR počev od 28.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 66,07 EUR počev od 6.7.2011. godine do isplate, na iznos od 60,35 EUR počev od 23.8.2011. godine do isplate, na iznos od 87,06 EUR počev od 24.9.2011. godine do isplate, na iznos od 100,31 EUR počev od 26.10.2011. godine do isplate, na iznos od 65,87 EUR počev od 26.11.2011 . godine do isplate, na iznos od 68,77 EUR počev od 29.12.2011. godine do isplate, na iznos od 67,43 EUR počev od 24.1.2012. godine do isplate, na iznos od 70,99 EUR počev od 22.2.2012. godine do isplate, na iznos od 75,08 EUR počev od 31.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 74,04 EUR počev od 25.4.2012. godine do isplate, na iznos od 72,24 EUR počev od 23.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 73,05 EUR počev od 30.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 75,02 EUR počev od 26.7.2012 . godine do isplate, na iznos od 73,55 EUR počev od 28.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 74,33 EUR počev od 25.9.2012. godine do isplate, na iznos od 72,09 EUR počev od 30.10.2012. godine do isplate, na iznos od 70,04 EUR počev od 30.10.2012. godine do isplate, na iznos od 73,03 EUR počev od 27.11.2012. godine do isplate, na iznos od 71,45 EUR počev od 25.12.2012. godine do isplate, na iznos od 73,66 EUR počev od 26.1.2013. godine do isplate, na iznos od 68,78 EUR počev od 27.2.2013. godine do isplate, na iznos od 70,96 EUR počev od 27.3.2013. godine do isplate, za period do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 7,59 eur.

V Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.541,20 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u dijelu iznad dosuđenog.

VI Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 29. listopada 2022. tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 15.03.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu, koji da se vodi pod brojem 18069, kojim da je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.507,94 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom o kreditu. Odredbom članka 6. Ugovora o kreditu, ugovorena da je redovna kamata koja da se mijenja sukladno točci. 9.1. ugovornih uvjeta, a koja da je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,00%. Dok da je u točki 9.1. propisano da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Iako da se ista ne odnosi direktno na tuženika, tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. To iz razloga što da je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora i nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/čl. 1021. ZOO 05). Zbog navedenog, odredba o kamati da mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. i čl. 50. ZOO (čl. 269. st. 2. i 272 ZOO 05). Odredbom čl. 46. (čl. 270. ZOO 05) propisano da je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. Nadalje, u odredbi čl.

50. st. 1. (čl. 272. st. 1. ZOO 05), daje da se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika da isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g., da iznosi i obrazlaže pravno stajalište o odredivosti ugovorne kamate (str. 33. obrazloženja): „Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO (NN 53/91..88/01) odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO (NN 35/05, 41/08).“ Te u nastavku: (str. 34. obrazloženja Presude VS RH Revt-249/14): „Izvjesno je da unošenje u ugovoru o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile banke u spornom razdoblju je bilo suprotno načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava), jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koja je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena niti odrediva, ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv.“ U nastavku da VS RH zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita –potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 da se navodi da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi da se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača jer da su

predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje da propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu da su svakako predmet i cijena, a kamate da su cijena. Dodatna okolnost koja da je presudna uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja da je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu tuženika kao sadržaj njegova standardnog ugovora na koju da tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu da nije sporno da niti ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara. Predmetnim Ugovorom da je čl. II. ugovoreno da tuženik odobrava i stavlja tužitelju na

raspolaganje kredit u iznosu CHF 22.507,94 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja. U čl. III. ugovoreno da je 84 mjesečnih obroka kredita dok da iznos mjesečnog obroka iznosi 327, 05 CHF. Člankom 5. Uvjeta ugovora o kreditu ugovoreno da je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik morao informirati tužitelja da jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje da mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga da se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok da s EUROM nije tako, nego dapače HNB da reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time da kunu drži stabilnom. CHF da je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To da znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer da bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa da zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF da nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF da je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja da ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za ugovaratelje koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF da je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj da je otplaćivao u mjesečnim obrocima, a ovu tužbu da podnosi iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Iako da se ista ne odnosi direktno na tuženika, tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. To iz razloga što da je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih obroka tužitelja. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 6.2. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje sukladno 9.1. ovih ugovornih uvjeta. Dok da je u točki 9.1. propisano da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima da može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit, a o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 18069 utvrdi ništetnom odredba čl. 6.1. u dijelu koji glasi „sukladno tč.9.1. ovih ugovornih uvjeta. „ te utvrdi ništetnom dio odredbe čl.9.1. „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. „ Obzirom da se predmetnim ugovorom glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 18069 utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 5. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi « Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja » Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa – 6,00% godišnje te tečaj švicarskog franka koji da je na dan isplate kredita (20.03.2006.) bio važeći prema tečajnoj listi RBA d.d. – 4,721827 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za sveukupni iznos od 22.860,35 kn/ 3.034,12 € odnosno po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 5.667,25 kn / 752,18 € te po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 17.193,10 kn / 2.281,94 €. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj da se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, no tuženik da je zahtjev tužitelja smatrao neosnovanim. Na temelju svega navedenog tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6.2. i 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu br. 18069, a kojeg su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita zaključili dana 15.03.2006.. godine, u dijelu koji glasi: « 6.2. … sukladno tč.9.1. ovih ugovornih uvjeta… » zatim sadržane u odredbi čl.9.1. koja glasi: « Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 18069 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili dana 15.03.2006. godine, kojima se glavnica i obroci kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi « Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja » pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane. III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 5.667,25 kn / 752,18 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 50,09 kuna/ 6,65 eura počev od 16.9.2006 godine do isplate; na iznos od 49,59 kuna/ 6,58 eura počev od 16.10.2006 godine do isplate; na iznos od 48,55 kuna/ 6,44 eura počev od 16.11.2006 godine do isplate; na iznos od 48,22 kuna/ 6,40 eura počev od 16.12.2006 godine do isplate; na iznos od 102,01 kuna/ 13,54 eura počev od 16.1.2007 godine do isplate; na iznos od 100,20 kuna/ 13,30 eura počev od 16.2.2007 godine do isplate; na iznos od 100,31 kuna/ 13,31 eura počev od 16.3.2007 godine do isplate; na iznos od 98,53 kuna/ 13,08 eura počev od 16.4.2007 godine do isplate; na iznos od 95,57 kuna/ 12,68 eura počev od 16.5.2007 godine do isplate; na iznos od 94,73 kuna/ 12,57 eura počev od 16.6.2007 godine do isplate; na iznos od 144,02 kuna/ 19,11 eura počev od 16.7.2007 godine do isplate; na iznos od 144,85 kuna/ 19,22 eura počev od 16.8.2007 godine do isplate; na iznos od 143,51 kuna/ 19,05 eura počev od 16.9.2007 godine do isplate; na iznos od 139,16 kuna/ 18,47 eura počev od 16.10.2007 godine do isplate; na iznos od 141,02 kuna/ 18,72 eura počev od 16.11.2007 godine do isplate; na iznos od 137,22 kuna/ 18,21 eura počev od 16.12.2007 godine do isplate; na iznos od 140,26 kuna/ 18,62 eura počev od 16.1.2008 godine do isplate; na iznos od 138,61 kuna/ 18,40 eura počev od 16.2.2008 godine do isplate; na iznos od 139,97 kuna/ 18,58 eura počev od 16.3.2008 godine do isplate; na iznos od 137,25 kuna/ 18,22 eura počev od 16.4.2008 godine do isplate; na iznos od 131,45 kuna/ 17,45 eura počev od 16.5.2008 godine do isplate; na iznos od 131,36 kuna/ 17,43 eura počev od 16.6.2008 godine do isplate; na iznos od 129,95 kuna/ 17,25 eura počev od 16.7.2008 godine do isplate; na iznos od 126,52 kuna/ 16,79 eura počev od 16.8.2008 godine do isplate; na iznos od 126,04 kuna/ 16,73 eura počev od 16.9.2008 godine do isplate; na iznos od 129,69 kuna/ 17,21 eura počev od 16.10.2008 godine do isplate; na iznos od 131,81 kuna/ 17,49 eura počev od 16.11.2008 godine do isplate; na iznos od 124,82 kuna/ 16,57 eura počev od 16.12.2008 godine do isplate; na iznos od 134,87 kuna/ 17,90 eura počev od 16.1.2009 godine do isplate; na iznos od 133,05 kuna/ 17,66 eura počev od 16.2.2009 godine do isplate; na iznos od 127,50 kuna/ 16,92 eura počev od 16.3.2009 godine do isplate; na iznos od 126,44 kuna/ 16,78 eura počev od 16.4.2009 godine do isplate; na iznos od 124,76 kuna/ 16,56 eura počev od 16.5.2009 godine do isplate; na iznos od 120,02 kuna/ 15,93 eura počev od 16.6.2009 godine do isplate; na iznos od 118,80 kuna/ 15,77 eura počev od 16.7.2009 godine do isplate; na iznos od 119,94 kuna/ 15,92 eura počev od 16.8.2009 godine do isplate; na iznos od 118,68 kuna/ 15,75 eura počev od 16.9.2009 godine do isplate; na iznos od 115,46 kuna/ 15,32 eura počev od 16.10.2009 godine do isplate; na iznos od 114,66 kuna/ 15,22 eura počev od 16.11.2009 godine do isplate; na iznos od 111,97 kuna/ 14,86 eura počev od 16.12.2009 godine do isplate; na iznos od 40,02 kuna/ 5,31 eura počev od 16.1.2010 godine do isplate; na iznos od 39,35 kuna/ 5,22 eura počev od 16.2.2010 godine do isplate; na iznos od 38,78 kuna/ 5,15 eura počev od 16.3.2010 godine do isplate; na iznos od 38,35 kuna/ 5,09 eura počev od 16.4.2010 godine do isplate; na iznos od 38,24 kuna/ 5,08 eura počev od 16.5.2010 godine do isplate; na iznos od 37,36 kuna/ 4,96 eura počev od 16.6.2010 godine do isplate; na iznos od 37,94 kuna/ 5,04 eura počev od 16.7.2010 godine do isplate; na iznos od 36,80 kuna/ 4,88 eura počev od 16.8.2010 godine do isplate; na iznos od 37,38 kuna/ 4,96 eura počev od 16.9.2010 godine do isplate; na iznos od 35,50 kuna/ 4,71 eura počev od 16.10.2010 godine do isplate; na iznos od 34,77 kuna/ 4,61 eura počev od 16.11.2010 godine do isplate; na iznos od 35,25 kuna/ 4,68 eura počev od 16.12.2010 godine do isplate; na iznos od 34,03 kuna/ 4,52 eura počev od 16.1.2011 godine do isplate; na iznos od 32,36 kuna/ 4,29 eura počev od 16.2.2011 godine do isplate; na iznos od 31,96 kuna/ 4,24 eura počev od 16.3.2011 godine do isplate; na iznos od 30,44 kuna/ 4,04 eura počev od 16.4.2011 godine do isplate; na iznos od 30,00 kuna/ 3,98 eura počev od 16.5.2011 godine do isplate; na iznos od 30,02 kuna/ 3,98 eura počev od 16.6.2011 godine do isplate; na iznos od 30,46 kuna/ 4,04 eura počev od 16.7.2011 godine do isplate; na iznos od 31,03 kuna/ 4,12 eura počev od 16.8.2011 godine do isplate; na iznos od 26,91 kuna/ 3,57 eura počev od 16.9.2011 godine do isplate; na iznos od 24,90 kuna/ 3,30 eura počev od 16.10.2011 godine do isplate; na iznos od 23,59 kuna/ 3,13 eura počev od 16.11.2011 godine do isplate; na iznos od 22,80 kuna/ 3,03 eura počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 21,75 kuna/ 2,89 eura počev od 16.1.2012 godine do isplate; na iznos od 20,54 kuna/ 2,73 eura počev od 16.2.2012 godine do isplate; na iznos od 18,98 kuna/ 2,52 eura počev od 16.3.2012 godine do isplate; na iznos od 17,61 kuna/ 2,34 eura počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 16,29 kuna/ 2,16 eura počev od 16.5.2012 godine do isplate; na iznos od 14,98 kuna/ 1,99 eura počev od 16.6.2012 godine do isplate; na iznos od 13,39 kuna/ 1,78 eura počev od 16.7.2012 godine do isplate; na iznos od 11,89 kuna/ 1,58 eura počev od 16.8.2012 godine do isplate; na iznos od 10,29 kuna/ 1,37 eura počev od 16.9.2012 godine do isplate; na iznos od 9,05 kuna/ 1,20 eura počev od 16.10.2012 godine do isplate; na iznos od 7,58 kuna/ 1,01 eura počev od 16.11.2012 godine do isplate; na iznos od 6,08 kuna/ 0,81 eura počev od 16.12.2012 godine do isplate; na iznos od 4,48 kuna/ 0,59 eura počev od 16.1.2013 godine do isplate; na iznos od 3,01 kuna/ 0,40 eura počev od 16.2.2013 godine do isplate; na iznos od 1,63 kuna/ 0,22 eura počev od 16.3.2013 godine do isplate; po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.193,10 kn / 2.281,94 eura, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 4,43 kn kuna/ 0,59 eura počev od 16.5.2006 godine do isplate; na iznos od 1,04 kn kuna/ 0,14 eura počev od 16.6.2006 godine do isplate; na iznos od 29,46 kn kuna/ 4,25 eura počev od 16.11.2008 godine do isplate; na iznos od 110,28 kn kuna/ 15,85 eura počev od 16.1.2009 godine do isplate; na iznos od 111,09 kn kuna/ 15,95 eura počev od 16.2.2009 godine do isplate; na iznos od 67,58 kn kuna/ 9,69 eura počev od 16.3.2009 godine do isplate; na iznos od 79,10 kn kuna/ 11,33 eura počev od 16.4.2009 godine do isplate; na iznos od 81,93 kn kuna/ 11,72 eura počev od 16.5.2009 godine do isplate; na iznos od 46,77 kn kuna/ 6,68 eura počev od 16.6.2009 godine do isplate; na iznos od 56,49 kn kuna/ 8,06 eura počev od 16.7.2009 godine do isplate; na iznos od 45,13 kn kuna/ 6,45 eura počev od 16.8.2009 godine do isplate; na iznos od 57,54 kn kuna/ 8,21 eura počev od 16.9.2009 godine do isplate; na iznos od 41,89 kn kuna/ 5,97 eura počev od 16.10.2009 godine do isplate; na iznos od 61,16 kn kuna/ 8,70 eura počev od 16.11.2009 godine do isplate; na iznos od 54,43 kn kuna/ 7,73 eura počev od 16.12.2009 godine do isplate; na iznos od 95,00 kn kuna/ 12,91 eura počev od 16.1.2010 godine do isplate; na iznos od 104,94 kn kuna/ 14,26 eura počev od 16.2.2010 godine do isplate; na iznos od 115,33 kn kuna/ 15,66 eura počev od 16.3.2010 godine do isplate; na iznos od 136,87 kn kuna/ 18,57 eura počev od 16.4.2010 godine do isplate; na iznos od 171,44 kn kuna/ 23,25 eura počev od 16.5.2010 godine do isplate; na iznos od 174,59 kn kuna/ 23,67 eura počev od 16.6.2010 godine do isplate; na iznos od 245,26 kn kuna/ 33,23 eura počev od 16.7.2010 godine do isplate; na iznos od 239,94 kn kuna/ 32,49 eura počev od 16.8.2010 godine do isplate; na iznos od 319,04 kn kuna/ 43,18 eura počev od 16.9.2010 godine do isplate; na iznos od 274,53 kn kuna/ 37,14 eura počev od 16.10.2010 godine do isplate; na iznos od 289,07 kn kuna/ 39,08 eura počev od 16.11.2010 godine do isplate; na iznos od 374,60 kn kuna/ 50,62 eura počev od 16.12.2010 godine do isplate; na iznos od 368,76 kn kuna/ 49,80 eura počev od 16.1.2011 godine do isplate; na iznos od 335,73 kn kuna/ 45,31 eura počev od 16.2.2011 godine do isplate; na iznos od 381,34 kn kuna/ 51,44 eura počev od 16.3.2011 godine do isplate; na iznos od 355,84 kn kuna/ 47,97 eura počev od 16.4.2011 godine do isplate; na iznos od 403,70 kn kuna/ 54,39 eura počev od 16.5.2011 godine do isplate; na iznos od 482,54 kn kuna/ 64,98 eura počev od 16.6.2011 godine do isplate; na iznos od 602,94 kn kuna/ 81,14 eura počev od 16.7.2011 godine do isplate; na iznos od 748,76 kn kuna/ 100,70 eura počev od 16.8.2011 godine do isplate; na iznos od 534,16 kn kuna/ 71,80 eura počev od 16.9.2011 godine do isplate; na iznos od 478,52 kn kuna/ 64,28 eura počev od 16.10.2011 godine do isplate; na iznos od 476,56 kn kuna/ 63,98 eura počev od 16.11.2011 godine do isplate; na iznos od 523,29 kn kuna/ 70,20 eura počev od 16.12.2011 godine do isplate; na iznos od 550,34 kn kuna/ 73,79 eura počev od 16.1.2012 godine do isplate; na iznos od 563,62 kn kuna/ 75,52 eura počev od 16.2.2012 godine do isplate; na iznos od 539,25 kn kuna/ 72,21 eura počev od 16.3.2012 godine do isplate; na iznos od 543,14 kn kuna/ 72,68 eura počev od 16.4.2012 godine do isplate; na iznos od 561,53 kn kuna/ 75,09 eura počev od 16.5.2012 godine do isplate; na iznos od 565,62 kn kuna/ 75,59 eura počev od 16.6.2012 godine do isplate; na iznos od 548,21 kn kuna/ 73,22 eura počev od 16.7.2012 godine do isplate; na iznos od 541,19 kn kuna/ 72,23 eura počev od 16.8.2012 godine do isplate; na iznos od 498,56 kn kuna/ 66,50 eura počev od 16.9.2012 godine do isplate; na iznos od 542,18 kn kuna/ 72,26 eura počev od 16.10.2012 godine do isplate; na iznos od 557,14 kn kuna/ 74,21 eura počev od 16.11.2012 godine do isplate; na iznos od 546,72 kn kuna/ 72,77 eura počev od 16.12.2012 godine do isplate; na iznos od 506,08 kn kuna/ 67,31 eura počev od 16.1.2013 godine do isplate; na iznos od 522,89 kn kuna/ 69,50 eura počev od 16.2.2013 godine do isplate; na iznos od 525,56 kn kuna/ 69,81 eura počev od 16.3.2013 godine do isplate; po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje da se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što da znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako da je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u ožujku 2013. godine, a tužba da je podnesena u listopadu 2022. godine, sasvim da je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Usprkos istaknutom prigovoru, tuženik da se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako da nema ništetnih odredbi Ugovora, to da nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj da se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj da tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja da ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja da ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji da tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika da moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik da je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što da tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što da nije učinio. Navedeno da proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio s valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja da je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu da je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a FĐ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Večernji list od 09.03.2005.g. da piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. Vjesnik od 29.04.2005.g. piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“ Novi list od 20.07.2005.g. da piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i FĐ, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ Jutarnji list od 21.07.2005.g. da piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe FĐ.“ Dakle da proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, što da je javno dostupna činjenica, isto kao što da je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a. Tuženik ističe kako su tvrdnje tužitelja promašene i netočne te ukazuje na razliku kredita s valutnom klauzulom u CHF-u sklopljenih prije 2005. godine i nakon. Naime, osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja da nisu u istoj poziciji. Drugim riječima, do 2005. godine korisnici kredita da su mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. da se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj da se govorilo javno u medijima što da znači da se korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima. U konkretnom slučaju da se radi o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, a što da proizlazi i iz gore citiranih novinskih članaka, kao i iz transkripata radijskih emisija koje da tuženik dostavlja u privitku. Dakle, očito da je kako se godinama prije nego što je tužitelj zaključio predmetni ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te da je isto tako s navedenim informacijama raspolagao i tužitelj. Tuženik da je povrh svega, upravo na traženje klijenata počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da ne može garantirati njezinu stabilnost. Drugim riječima, tužitelj da je taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF. Nastavno na prethodno, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji da ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju da ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako da tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako da nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može da se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što da je budući smjer kretanja tečaja, pa s tim u vezi tuženik ističe recentnu praksu Suda EU koji da u odluci Đ (C-186/2016) navodi: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako da niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca da je iznio ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi Đ, osim što da je klijent na temelju dobivenih informacija morao biti „u mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je npr. niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno da je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on da je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika da proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik da je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik da je upozorio na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive, koja da određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao da je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik da je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba. Naime, on da je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao da je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive, jer da banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što da je valjano ugovorena, valutna klauzula da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti da se ne može smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa da ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj da tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje da su ostvarene u razdoblju do 2011.g. da ne smatra „problematičnima“ jer da je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji da su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita da se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno da je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Slijedom navedenog, a sukladno i pravnoj stečevini EU, sud da bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio promjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu ugovora te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole. Na takvu problematiku da upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ŽĐ u svom članku koji da je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak da se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj da se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto da navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj da navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka da nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već da uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba da se u cijelosti razlikuje od banke jer da je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te da nema vlastiti kapital, odnosno da nema vlastiti novac, što da će se detaljnije kasnije pojasniti. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom da je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom da će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom da tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude da se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama tužitelja, meritum presude iz kolektivnog postupka da nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Pritom tužitelj da nije ničime dokazao sličnost postupanja tuženika s osam točno tuženih banaka. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa, posebice uzevši u obzir da iz tužbe uopće nije jasno kako je tužitelj došao do utuženog iznosa. Spornu visinu tužbenog zahtjeva da se može utvrditi jedino vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, a koje vještačenje da se određuje po nalogu neovisnog i nepristranog suda u okviru parničnog postupka. Prema tome, osoba koja da je napravila izračun koji tužitelj navodi da ne zadovoljava kriterije neovisnog i nepristranog vještaka. Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko – knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bio dužan urediti tužbeni zahtjev odmah. Svrha da je financijsko – knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tuženik, a ne da vještak određuje vrijednost predmet spora. Navedeno da je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što da u ovom predmetu nikako nije slučaj. Stoga, opreza radi, tuženik osporava eventualnu namjeru tužitelja za uređenjem tužbenog zahtjeva naknadno, budući da je tužitelj imao svu potrebnu dokumentaciju na temelju koje je postavio tužbeni zahtjev. Tuženik se također protivi nalogu da dostavi ikakvu dodatnu dokumentaciju temeljem proizvoljnog zahtjeva tuženika, budući da je već dostavio svu dokumentaciju koju posjeduje a koja se tiče predmetnog spora te koju je tuženik zatražio prije podnošenja tužbe. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te da se za svaki pojedini kredit, zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja da mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos da je potom isplaćen tužitelju, što da ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te da je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi. Tužitelj da točkom 1. petita traži utvrđenje ništetnom odredbu o „jednostranoj“ promjeni kamatne stope sadržane u čl. 6.2. i 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu br. 18069, a kojeg da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili dana 15.03.2006. godine, u dijelu koji glasi: „6.2. … sukladno tč.9.1. ovih ugovornih uvjeta…“ zatim sadržane u odredbi čl.9.1. koja glasi: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit“, pa da stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Tužiteljeve tvrdnje da su u potpunosti promašene i paušalne te da tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji da uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist. Kako da je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor da sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik da nije banka, da nije dioničko društvo i da nema svoj kapital te da je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope da je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer da su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca. Naime, kamatna stopa sastoji da se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji da ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje da uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika. Kamatna stopa mijenjana da je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje da tuženik nije imao nikakav utjecaj. Dakle, iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji da se mijenjao u skladu s prethodno navedenim, da ne predstavlja prihod tuženika. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga da ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko da bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku. Prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba da je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. U Uvjetima ugovora o kreditu, koji da je sastavni dio ugovora o kreditu, u čl. 9.1. navedeno da je: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu.“ Slijedom iznesenog, predmetni ugovor da sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te da su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga da nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 9.1. Uvjeta o kreditu određeno: „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.“ Stoga da je nejasno zašto tužitelj, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego da sad, godinama nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, spornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi da smatra valjanom i određenom, da navodi da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u skladu sa prisilnim propisima i kao takva dopuštena, te da banka nije propustila dati tužitelju ključne informacije glede spornih ugovornih odredbi. Ovakvi navodi tuženika da su apsolutno neosnovani. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji da se od dva dijela. Deklaratornog kojim da se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – da se dio ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope, te dio ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka utvrde ništetnima, te kondemnatornog kojim da se zahtijeva isplata novčanog iznosa nastalog povećanjem tečaja švicarskog franka te zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, dok da će se visina novčanog iznosa odrediti nakon dostave potrebnih podataka od strane tuženika te nakon provođenja odgovarajućeg vještačenja. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništenosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. Zakona o obveznim odnosima koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Tuženik da u odgovoru navodi kako Ugovor o kreditu sadrži pretpostavke pod kojima se kamatna stopa može promijeniti, da je odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da je ista bila tužitelju pojašnjena od strane djelatnika banke. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika prosječnom potrošaču da nikako nije razumljiva, stoga da tužitelj predlaže da sud deklaratornom odlukom utvrdi ništetnom dio ugovorne odredbe sadržane u čl.6.2. i 9.1. Ugovora o kreditu broj 17420 po kojoj da je kamatna stopa promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, dakle tuženika, što da nesporno proizlazi iz sadržaja navedene odredbe budući da nema jasnih parametara o načinu promjene kamatne stope. Iako da se ista ne odnosi direktno na tuženika, tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. To iz razloga što da je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka. Naime, po ocjeni Visokog trgovačkog suda u pravomoćnoj presudi pod posl. brojem 43. Pž- 7129/13-4, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da je jasna uočljiva ali da nije razumljiva. Stoga da smatra da ta odredba nije razumljiva jer da brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže različiti akti tuženika ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nesporno da je da predmetni Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego da nije razumljiva nikome, čemu u prilog da ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke (tuženika), koja da može i ne mora biti u skladu s općim uvjetima, kad bi oni i bili razumljivi. Stoga ugovorna odredba, koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene da ne može niti provjeriti jer da nema egzaktnih kriterija. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14 da razrješava sporno pitanje razumljivosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačima: « Terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. » « ... razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita. » « Dakle, polazeći od nesporne činjenice: da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije objektivno mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće da se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava ...». Navodi tuženika da ugovorena kamatna stopa predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, te da su za odredivost kamatne stope postojale pretpostavke za njezino određivanje potpuno da su paušalni. Nesporno da je da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te da je tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati kako je htio, kad je htio i koliko je htio. Obzirom da sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, pravilnost promjene da se ne može provjeriti.

Svojim postupanjem tuženik da je povrijedio niz odredbi Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima, što da je razvidno iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13. Na sporni pravni odnos primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. navedenog zakona propisano da je koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to da su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl.272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. U konkretnom slučaju visina kamatne stope da nije određena niti odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. « Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja », a « Odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora » (str.379. Komentara ZOO-a, F 2005.). Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 a na koju da se poziva Visoko trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13 cit. « … u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. » (str. 57. odluke Pž-7129/13). Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, zbog čega da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje da je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen da nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužitelj smatra da je tuženik, a i ostale banke, iskoristio situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnuo spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom otplate kredita podizao kamatnu spotu, čime da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Banke da su se, kao financijske institucije u koje su potrošači polagali povjerenje, u svom poslovanju morale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja i u ugovorima trebale, unatoč nepostojanju zakonskog propisa, odrediti egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Navedeni stav zauzet da je i u odluci Vrhovnog suda RH posl.br.Revt-249/14: « ... i u utuženom razdoblju banke su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjan način činile u spornom razdoblju ... ». Očito da je pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja postupanja banaka, a među kojima da je i tuženik, u promjenama visine kamatne stope rezultirala nužnošću donošenja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju NN br.143/13 kojim da se u odredbi čl.11.a. definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Tuženik da sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. » Pogrešno da navodi tuženik da je prije sklapanja ugovora tužitelju objasnio sadržaj i smisao svih ugovornih odredbi, da je tužitelj mogao prigovoriti i utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Nesporno da je da ugovor ne sadrži kriterije/parametre po kojima se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Tužitelj kao potrošač/korisnik kredita da prije zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nije mogao dobiti potrebne informacije što se tiče promjenjive kamatne stope obzirom da ugovorom, niti drugim aktima tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije jasno definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Zbog navedenog službenik banke te javni bilježnik mogli da su tužitelja upoznati samo s činjenicom kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, te s činjenicom da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke (sve navedeno bilo da je jasno i tužitelju). Tužitelj da se mogao informirati o obvezama koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženikom samo u situaciji da ugovor sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, egzaktne parametre te metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli bit suvislo objašnjeni po službeniku banke. Vrhovni sud RH da je stajališta da tužene banke nisu potrošače ozbiljno informirale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da upravo ovakve odredbe ugovora uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. « No istovremeno ovaj sud smatra ... da su tužene banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebali imati drugačiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu sklapanim u spornom razdoblju. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove ... bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.» Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja da ne bi niti došlo. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14 da jasno navodi « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu

na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući

ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Na sporni pravni odnos primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da smatra kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj da se navodi « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene da su ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja da služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara da se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačena na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom da štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo da je do aprecijacije švicarskog franka koji da je porastao u odnosu na euro, a to da se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako da je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu da raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač da nema stručnih znanja, a svoje neznanje da nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te da je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga banka da nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Nesporno da je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time da kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač a da to nije niti znao. Banke da su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome da se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012). MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke da su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja da je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa da su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji da su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Pored navedenog, tuženik da je isplaćivao kredit po

kupovnom tečaju, a potraživao isplatu anuiteta po prodajnom tečaju pa da se već u tome vidi sama nepoštenost poslovanja istog. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani

za valutnu klauzulu u CHF-u. Također, nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom. Tuženik kao i ostale banke da nije imao CHF kao kapital, ali da je zbog propisa ESB-a pa onda i HNB-a morao knjigovodstveno stvarati dug u CHF-u, ali pritom da nije dizao kredite, nego da je radio valutni swap putem forward ugovora; to da je tipični dogovorni kockarski biznis između prijatelja (banka majka-banka kćer) na kojemu da se zarađuje enormni novac kada valuta skoči; da banke nisu radile valutni swap, tada da ne bi dovele u rizik štediše čiji da su novac koristile za kredite (kune i euri) i na takav način ga razmjenjivale. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora. Banke da su znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače, te da je potrošač već u trenutku sklapanja ugovora na sebe preuzeo taj rizik a da to nije niti znao. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj da nije raspolagao s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama da nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. U trenutku sklapanja ugovora tužitelju da je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 27.472,20 CHF, da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 327,05 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa potrebno da je vještačenjem za utuženo razdoblje, odnosno od zaključenja Ugovora o kreditu pa nadalje izračunati: razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Neosnovan da je prigovor tuženika da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tek od dana podnošenja tužbe. Obzirom da je tuženik nesavjesna ugovorna strana, koji da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji mu ne pripada, tada da tuženik kao nepošten stjecatelj mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kada je neosnovano stekao svaki pojedinačan iznos. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništenosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba

ništetna samo da je deklaratorne naravi. Nesporno da je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja da je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja da je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Nadalje novo pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30. siječnja 2020. godine da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na

temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

4. Činjenice koje su stranke iznijele tijekom glavne rasprave sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer stranke ni ne tvrde da te činjenice bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

5. Nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i provođenja financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom podnesenim 09. prosinca 2025. (dalje: podnesak) postavio novčane tužbene zahtjeve kako slijedi: "III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 752,18 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 6,62 EUR počev od 14.9.2006 . godine do isplate, na iznos od 6,58 EUR počev od 25.10.2006 . godine do isplate, na iznos od 6,47 EUR počev od 29.11.2006 . godine do isplate, na iznos od 6,43 EUR počev od 21.12.2006 . godine do isplate, na iznos od 13,55 EUR počev od 20.1.2007 . godine do isplate, na iznos od 13,41 EUR počev od 28.3.2007 . godine do isplate, na iznos od 13,29 EUR počev od 26.4.2007 . godine do isplate, na iznos od 13,14 EUR počev od 18.5.2007 . godine do isplate, na iznos od 12,75 EUR počev od 19.6.2007 . godine do isplate, na iznos od 12,63 EUR počev od 25.7.2007 . godine do isplate, na iznos od 19,22 EUR počev od 18.8.2007 . godine do isplate, na iznos od 19,16 EUR počev od 26.9.2007 . godine do isplate, na iznos od 19,06 EUR počev od 30.10.2007 . godine do isplate, na iznos od 18,58 EUR počev od 22.11.2007 . godine do isplate, na iznos od 18,42 EUR počev od 19.12.2007 . godine do isplate, na iznos od 18,43 EUR počev od 23.1.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,36 EUR počev od 27.2.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,23 EUR počev od 26.3.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,51 EUR počev od 24.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 18,29 EUR počev od 28.5.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,52 EUR počev od 25.6.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,51 EUR počev od 23.7.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,22 EUR počev od 23.8.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,75 EUR počev od 23.9.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,59 EUR počev od 21.10.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,77 EUR počev od 29.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,58 EUR počev od 20.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 17,04 EUR počev od 21.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,65 EUR počev od 25.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,62 EUR počev od 26.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,45 EUR počev od 25.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,94 EUR počev od 22.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,56 EUR počev od 25.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 16,08 EUR počev od 23.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,66 EUR počev od 26.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,92 EUR počev od 23.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,81 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,43 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,13 EUR počev od 28.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,59 EUR počev od 23.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,29 EUR počev od 26.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,22 EUR počev od 19.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,12 EUR počev od 27.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,16 EUR počev od 24.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,97 EUR počev od 26.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,91 EUR počev od 29.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 5,03 EUR počev od 27.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,81 EUR počev od 31.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,94 EUR počev od 22.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,69 EUR počev od 21.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,48 EUR počev od 26.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,58 EUR počev od 28.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 4,66 EUR počev od 25.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 4,36 EUR počev od 1.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 4,26 EUR počev od 31.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,98 EUR počev od 3.5.2011. godine do isplate, na iznos od 3,90 EUR počev od 28.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 4,02 EUR počev od 6.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,77 EUR počev od 23.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,96 EUR počev od 24.9.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,95 EUR počev od 26.10.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,34 EUR počev od 26.11.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,20 EUR počev od 29.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 3,01 EUR počev od 24.1.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,87 EUR počev od 22.2.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,73 EUR počev od 31.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,54 EUR počev od 25.4.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,34 EUR počev od 23.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 2,15 EUR počev od 30.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,99 EUR počev od 26.7.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,78 EUR počev od 28.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,59 EUR počev od 25.9.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,40 EUR počev od 30.10.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,19 EUR počev od 30.10.2012 . godine do isplate, na iznos od 1,00 EUR počev od 27.11.2012 . godine do isplate, na iznos od 0,81 EUR počev od 25.12.2012 . godine do isplate, na iznos od 0,61 EUR počev od 26.1.2013 . godine do isplate, na iznos od 0,40 EUR počev od 27.2.2013 . godine do isplate, na iznos od 0,22 EUR počev od 27.3.2013 . godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.274,35 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 4,72 EUR počev od 20.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 1,05 EUR počev od 21.1.2009 . godine do isplate, na iznos od 11,36 EUR počev od 25.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,04 EUR počev od 26.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 15,28 EUR počev od 25.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 12,24 EUR počev od 22.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 10,69 EUR počev od 25.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 7,95 EUR počev od 23.4.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,80 EUR počev od 26.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 5,79 EUR počev od 23.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 8,11 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,75 EUR počev od 29.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,68 EUR počev od 28.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 3,12 EUR počev od 23.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 11,45 EUR počev od 26.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 13,66 EUR počev od 19.2.2010 . godine do isplate, na iznos od 13,86 EUR počev od 27.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 20,83 EUR počev od 24.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 17,78 EUR počev od 26.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 20,75 EUR počev od 29.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 31,98 EUR počev od 27.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 28,09 EUR počev od 31.8.2010 . godine do isplate, na iznos od 40,79 EUR počev od 22.9.2010 . godine do isplate, na iznos od 35,22 EUR počev od 21.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 30,68 EUR počev od 26.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 44,14 EUR počev od 28.12.2010 . godine do isplate, na iznos od 56,86 EUR počev od 25.1.2011 . godine do isplate, na iznos od 48,00 EUR počev od 1.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 51,45 EUR počev od 31.3.2011 . godine do isplate, na iznos od 43,07 EUR počev od 3.5.2011. godine do isplate, na iznos od 47,99 EUR počev od 28.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 66,07 EUR počev od 6.7.2011. godine do isplate, na iznos od 60,35 EUR počev od 23.8.2011. godine do isplate, na iznos od 87,06 EUR počev od 24.9.2011. godine do isplate, na iznos od 100,31 EUR počev od 26.10.2011. godine do isplate, na iznos od 65,87 EUR počev od 26.11.2011 . godine do isplate, na iznos od 68,77 EUR počev od 29.12.2011. godine do isplate, na iznos od 67,43 EUR počev od 24.1.2012. godine do isplate, na iznos od 70,99 EUR počev od 22.2.2012. godine do isplate, na iznos od 75,08 EUR počev od 31.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 74,04 EUR počev od 25.4.2012. godine do isplate, na iznos od 72,24 EUR počev od 23.5.2012 . godine do isplate, na iznos od 73,05 EUR počev od 30.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 75,02 EUR počev od 26.7.2012 . godine do isplate, na iznos od 73,55 EUR počev od 28.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 74,33 EUR počev od 25.9.2012. godine do isplate, na iznos od 72,09 EUR počev od 30.10.2012. godine do isplate, na iznos od 70,04 EUR počev od 30.10.2012. godine do isplate, na iznos od 73,03 EUR počev od 27.11.2012. godine do isplate, na iznos od 71,45 EUR počev od 25.12.2012. godine do isplate, na iznos od 73,66 EUR počev od 26.1.2013. godine do isplate, na iznos od 68,78 EUR počev od 27.2.2013. godine do isplate, na iznos od 70,96 EUR počev od 27.3.2013. godine do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Time je tužitelj za 7,59 eur smanjio svoj novčani tužbeni zahtjev iz t. IV., te, posljedično, djelomično povukao tužbu u odnosu na ovaj novčani iznos. Na ovu se tužiteljevu radnju primjenjuju opća pravila o povlačenju tužbe.

Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatra se da je pristao na to povlačenje.

Kako je tužitelj djelomično povukao tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to je za ovo povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika.

Tuženiku je podnesak dostavljen 15. prosinca 2025., pa je tada obaviješten o ovom djelomičnom povlačenju tužbe.

Tuženik se u roku od 15 dana od dana obavijesti o djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe. Posljedično, tužiteljevo djelomično povlačenje tužbe je bez procesnopravnog učinka.

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 18069 od 15. ožujka 2006. (13-16). Provedeno je financijsko vještačenje. Saslušan je tužitelj. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se, iako pozvan, nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 18069 od 15. ožujka 2006. (dalje: ugovor o kreditu) je utvrđeno da je isti sklopljen između tuženika, kao davatelja kredita i tužitelja, kao korisnika kredita. Svrha ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje osobnog automobila. Iznos kredita iz ugovora o kreditu je 22.507,94 CHF. Ugovorena su 84 mjesečna obroka u iznosu od 327,05 CHF. Ugovor o kreditu u t. 6.2. uvjeta sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovornu kamatu davatelju kredita vratiti sukladno odredbama ugovora. Kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjiva je sukladno čl. 9.1. ovih uvjeta." Ugovor o kreditu u t. 9.1. uvjeta sadrži odredbu koja glasi: "Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit." Ugovor o kreditu u t. 5.1. uvjeta sadrži odredbu koja glasi: "Sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da se o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo. Cijeli taj ugovor, pa tako i te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Radilo se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Tužitelj je pred sudom dao logičan i neposredno uvjerljiv iskaz na koji nije bilo prigovora. Suprotno nije dokazano. Zbog tih razloga sud prihvaća iskaz tužitelja.

Prema čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu treba primijeniti na isti, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Svrha ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje osobnog automobila, a tuženik ni ne tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje su namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Shodno tome, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošač.

Pravomoćne presude VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., na koje se tužitelj poziva, nemaju obvezujući učinak u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika i valutnoj klauzuli. Naime, te presude su donesene u povodu kolektivne tužbe, udruge "Potrošač", kao tužitelja, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, protiv točno određenih banaka, kao tuženika, vezano za nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u kojima je bila ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, u kojim ugovorima je bio ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a tuženik nije bio stranka u tom postupku.

Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Prema čl. 84. ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika i valutnoj klauzuli nisu lako razumljive, jer ne sadrže precizne parametre temeljem kojih se kamatna stopa mijenja, niti ikakve karakteristike konkretne valutne klauzule. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li ove ugovorne odredbe poštene.

Utvrđenje da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika i valutnoj klauzuli bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a s obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, daje osnovu za utvrđenje da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

Ove odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer omogućuju da o promjeni kamatne stope odlučuje tuženik jednostrano i jer ne sadrže informacije o karakteristikama konkretne valutne klauzule (o riziku ugovaranja valutne klauzule i uvjetima pod kojima može doći do promjene tečaja na više).

Kako se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a iste, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to su ove ugovorne odredbe ništetne.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja CHF prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli opisane u t. I i II dispozitiva, su ništetne, pri čemu je irelevantno je li kredit otplaćen, na što se tuženik poziva.

Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 752,18 eur / 5.667,32 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 13. rujna 2006. 6,62 eur / 49,91 kn, 24. listopada 2006. 6,58 eur / 49,59 kn, 28. studenog 2006. 6,47 eur / 48,78 kn, 20. prosinca 2006. 6,43 eur / 48,44 kn, 19. siječnja 2007. 13,55 eur / 102,08 kn, 27. ožujka 2007. 13,41 eur / 101,03 kn, 25. travnja 2007. 13,29 eur / 100,12 kn, 17. svibnja 2007. 13,14 eur / 99,03 kn, 18. lipnja 2007. 12,75 eur / 96,04 kn, 24. srpnja 2007. 12,63 eur / 95,16 kn, 17. kolovoza 2007. 19,22 eur / 144,82 kn, 25. rujna 2007. 19,16 eur / 144,34 kn, 29. listopada 2007. 19,06 eur / 143,63 kn, 12. studenog 2007. 18,58 eur / 140,00 kn, 18. prosinca 2007. 18,42 eur / 138,80 kn, 22. siječnja 2008. 18,43 eur / 138,84 kn, 26. veljače 2008. 18,36 eur / 138,34 kn, 25. ožujka 2008. 18,23 eur / 137,38 kn, 23. travnja 2008. 18,51 eur / 139,48 kn, 27. svibnja 2008. 18,29 eur / 137,83 kn, 24. lipnja 2008. 17,52 eur / 131,99 kn, 22. srpnja 2008. 17,51 eur / 131,92 kn, 22. kolovoza 2008. 17,22 eur / 129,73 kn, 22. rujna 2008. 16,75 eur / 126,18 kn, 20. listopada 2008. 16,59 eur / 124,97 kn, 28. studenog 2008. 16,77 eur / 126,37 kn, 19. prosinca 2008. 17,58 eur / 132,49 kn, 20. siječnja 2009. 17,04 eur / 128,37 kn, 24. veljače 2009. 17,45 eur / 132,97 kn, 25. ožujka 2009. 17,62 eur / 132,77 kn, 24. travnja 2009. 17,45 eur / 131,48 kn, 21. svibnja 2009. 16,94 eur / 127,63 kn, 24. lipnja 2009. 16,56 eur / 124,80 kn, 22. travnja 2009. 16,08 eur / 121,17 kn, 25. kolovoza 2009. 15,66 eur / 117,98 kn, 22. rujna 2009. 15,92 eur / 119,97 kn, 28. listopada 2009. 15,81 eur / 119,09 kn, 28. listopada 2009. 15,43 eur / 116,26 kn, 27. studenog 2009. 15,13 eur / 114,02 kn, 22. prosinca 2009 14,59 eur / 109,92 kn, 25. siječnja 2010. 5,29 eur / 39,58 kn, 18. veljače 2010. 5,22 eur / 39,35 kn, 26. ožujka 2010. 5,12 eur / 38,57 kn, 23. travnja 2010. 5,16 eur / 38,85 kn, 25. svibnja 2010. 4,97 eur / 37,46 kn, 28. lipnja 2010. 4,91 eur / 37,01 kn, 26. srpnja 2010. 5,03 eur / 37,90 kn, 30. kolovoza 2010. 4,81 eur / 36,26 kn, 21. rujna 2010. 4,94 eur / 37,19 kn, 20. listopada 2010. 4,69 eur / 35,36 kn, 25. studenog 2010. 4,48 eur / 33,72 kn, 27. prosinca 2010. 4,58 eur / 34,52 kn, 24. siječnja 2011. 4,66 eur / 35,11 kn, 28. veljače 2011. 4,36 eur / 32,84 kn, 30. ožujka 2011. 4,26 eur / 32,09 kn, 02. svibnja 2011. 3,98 eur / 29,98 kn, 27. svibnja 2011. 3,90 eur / 29,40 kn, 05. srpnja 2011. 4,02 eur / 30.27 kn, 22. kolovoza 2011. 3,77 eur / 28,52 kn, 23. rujna 2011. 3,96 eur / 29,82 kn, 25. listopada 2011. 3,95 eur / 29,75 kn, 25. studenog 2011. 3,34 eur / 25,14 kn, 28. prosinca 2011. 3,20 eur / 24,08 kn, 23. siječnja 2012. 3,01 eur / 22,65 kn, 21. veljače 2012. 2,87 eur / 21,61 kn, 30. ožujka 2012. 2,73 eur / 20,58 kn, 24. travnja 2012. 2,54 eur / 19,16 kn, 22. svibnja 2012. 2,34 eur / 17,64 kn, 29. lipnja 2012. 2,15 eur / 16,22 kn, 25. srpnja 2012. 1,99 eur / 14,99 kn, 27. kolovoza 2012. 1,78 eur / 13,44 kn, 24. rujna 2012. 1,59 eur / 12,01 kn, 29. listopada 2012. 1,40 eur / 10,52 kn, 29. listopada 2012. 1,19 eur / 8,99 kn, 26. studenog 2012. 1,00 eur / 7,56 kn, 24. prosinca 2012. 0,81 eur / 6,07 kn, 25. siječnja 2013. 0,61 eur / 4,58 kn, 26. veljače 2013. 0,40 eur / 3,00 kn, 26. ožujka 2013. 0,22 eur / 1,64 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 2.274,35 eur / 17.136,23 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 19. prosinca 2008. 4,72 eur / 35,57 kn, 20. siječnja 2009. 1,05 eur / 7,94 kn, 24. veljače 2009. 11,36 eur / 85,58 kn, 25. ožujka 2009. 14,04 eur / 105,78 kn, 24. travnja 2009. 15,28 eur / 115,09 kn, 21. svibnja 2009. 12,24 eur / 92,25 kn, 24. lipnja 2009. 10,69 eur / 80,53 kn, 22. travnja 2009. 7,59 eur / 59,92 kn, 25. kolovoza 2009. 5,80 eur / 43,73 kn, 22. rujna 2009. 5,79 eur / 43,62 kn, 28. listopada 2009. 8,11 eur / 61,14 kn, 28. listopada 2009. 6,75 eur / 50,85 kn, 27. studenog 2009. 6,68 eur / 50,32 kn, 22. prosinca 2009. 3,12 eur / 23,49 kn, 25. siječnja 2010. 11,45 eur / 86,24 kn, 18. veljače 2010. 13,66 eur / 102,93 kn, 26. ožujka 2010. 13,86 eur / 104,42 kn, 23. travnja 2010. 20,83 eur / 156,94 kn, 25. svibnja 2010. 17,78 eur / 134,00 kn, 28. lipnja 2010. 20,75 eur / 156,33 kn, 26. srpnja 2010. 31,98 eur / 240,99 kn, 30. kolovoza 2010. 28,09 eur / 211,65 kn, 21. rujna 2010. 40,79 eur / 307,33 kn, 20. listopada 2010. 35,22 eur / 265,33 kn, 25. studenog 2010. 30,68 eur / 231,17 kn, 27. prosinca 2010. 44,14 eur / 332,56 kn, 24. siječnja 2011. 56,86 eur / 428,44 kn, 28. veljače 2011. 48,00 eur / 361,68 kn, 30. ožujka 2011. 51,45 eur / 387,63 kn, 02. svibnja 2011. 43,07 eur / 324,50 kn, 27. svibnja 2011. 47,99 eur / 361,60 kn, 05. srpnja 2011. 66,07 eur / 497,80 kn, 22. kolovoza 2011. 60,35 eur / 454,73 kn, 23. rujna 2011. 87,06 eur / 655,93 kn, 25. listopada 2011. 100,31 eur / 755,81 kn, 25. studenog 2011. 65,87 eur / 496,30 kn, 28. prosinca 2011. 68,77 eur / 518,15 kn, 23. siječnja 2012. 67,43 eur / 508,05 kn, 21. veljače 2012. 70,99 eur / 534,89 kn, 30. ožujka 2012. 75,08 eur / 565,68 kn, 24. travnja 2012. 74,04 eur / 557,82 kn, 22. svibnja 2012. 72,24 eur / 544,30 kn, 29. lipnja 2012. 73,05 eur / 550,39 kn, 25. srpnja 2012. 75,02 eur / 565,24 kn, 27. kolovoza 2012. 73,55 eur / 554,19 kn, 24. rujna 2012. 74,33 eur / 560,01 kn, 29. listopada 2012. 72,09 eur / 543,14 kn, 29. listopada 2012. 70,04 eur / 527,75 kn, 26. studenog 2012. 73,03 eur / 550,26 kn, 24. prosinca 2012. 71,45 eur / 538,37 kn, 25. siječnja 2013. 73,66 eur / 551,01 kn, 26. veljače 2013. 68,78 eur / 518,23, 26. ožujka 2013. 70,96 eur / 534,63 kn.

Tužitelj je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO-a/05), dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF, odnosno, iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica bila obvezna platiti da nije došlo do njihovog povećanja zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, sukladno čl. 1115. ZOO/05, dužan tužiteljici platiti zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je ustanovljena tek u ovoj presudi. Shodno tome, zastara još nije počela teći, pa nije ni nastupila.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III i IV dispozitiva.

8. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 2. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Prema st. 4. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ovog zakona. Prema st. 5. istog članka sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, pa mu je, sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, tuženik dužan naknaditi parnične troškove.

Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 22. ožujka 2023. 50,00 eur (Tbr. 8. t. 4.), za sastav žalbe od 20. lipnja 2023. protiv rješenja 100,00 eur (Tbr. 10. t. 4.), za sastav podneska od 28. veljače 2025. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 10. ožujka 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 07. travnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 02. prosinca 2025. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 30. siječnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 337,50 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 76,79 eur, za sudsku pristojbu na presudu 83,35 eur i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 2.541,20 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava opomene pred tužbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da opomena pred tužbu nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe kakva je ona podnesena u ovom predmetu. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 22. ožujka 2023. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava nedatiranog podneska potpisanog i podnesenog 30. svibnja 2023. (u zahtjevu za naknadu troškova je ovaj podnesak pogrešno datiran sa 31. svibnja 2023.), jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska (koji se odnosi na vrijednost predmeta spora deklaratornih tužbenih zahtjeva) tužitelj trebao iznijeti već u tužbi, za sastav koje su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi žalbe protiv rješenja od 20. lipnja 2023. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 28. rujna 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (tužiteljev zahtjev iz ovog podneska je odbačen), pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 31. ožujka 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti u tužbi i podnescima za čiji sastav su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 16. siječnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu odluke, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da bi odluka kakva je donesena bila donesena i da tužitelj nije bio zastupan na ovom ročištu, pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da ti troškovi iznose onoliko koliko mu je priznato. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer ti troškovi iznose onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma biti će mu vraćen). Nisu mu priznati materijalni troškovi / izdavanje dokumentacije, jer ti troškovi u zahtjevu za naknadu troškova nisu konkretizirani. Nisu mu priznati troškovi prijevoza njegovog punomoćnika na relaciji Pula-Poreč-Pula (3x), jer troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica mogu iznositi samo onoliko koliko bi iznosili i troškovi odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, a taj odvjetnik ne bi imao te troškove. Nisu mu priznati troškovi izbivanja iz pisarnice njegovog odvjetnika, jer je njegov odvjetnik izbivao iz pisarnice upravo da bi tužitelja zastupao na ročištima, zbog čega je ostvario pravo na nagradu za to zastupanje, a za koja ročišta su tužitelju priznati troškovi zastupanja.

Tužitelju, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove tekuće od dana donošenja odluke, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. V dispozitiva.

Tuženik je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, pa mu tužitelj nije dužan naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. VI dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 12. veljače 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.