REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-608/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], 108. brigade ZNG 38, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 13. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Andreja Garića, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2. točka e) Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3243919938, sklopljenog dana 3. kolovoza 2015. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ĐČ iz [adresa], 108. brigade ZNG 38, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 265,44 eura (slovima: dvije stotine šezdeset pet eura četrdeset četiri centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ĐČ iz [adresa], 108. brigade ZNG 38, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 364,82 eura (slovima: tri stotine šezdeset četiri eura osamdeset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. veljače 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa za iznos od 11,73 eura zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 27. svibnja 2015. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3243919938, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 200.000,00 HRK. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 120 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. 1.2. Dalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 2. e) ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te da je tuženik dana 12. kolovoza 2015. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kuna, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u

Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: , Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 265,44 eura.

1.3. Tužitelj navodi da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Nadalje, da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba da nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, tužitelj smatra da je tuženik kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi jer smatra da je vrijednost predmeta spora naznačio suviše visoko kad je naznačena u iznosu od 1.592,66 eura s obzirom da tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 265,44 eura zbog čega se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. zauzeo shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva treba cijeniti i isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemnatornog zahtjeva. Upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024.. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 265,44 eura.

2.1. Dalje navodi da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 3243919938 dana 27. svibnja 2015. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 200.000,00 HRK (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 265,44 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 13. kolovoza 2015. Odredbom članka 2. toč. e) Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako ne osporava visinu naplaćenih naknada.

2.2. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava 2.3. Nadalje, ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj predmetnom tužbom zahtjeva isplatu na ime navodne ništetnosti odredba ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita. Tuženik smatra da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Dalje navodi da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom članka 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

2.4. Dalje navodi da ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.5. Tuženik navodi da je o naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovaralo ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, da tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (VČ protiv CIB Bank Zrt) u kojem predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.

2.6. Tuženik ukazuje na Metodologiju promjena naknada u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama (dalje u tekstu: Metodologija) koja je bila na snazi u vrijeme naplate ulazne naknade. Navedena Metodologija je propisivala i uređivala parametre na temelju kojih se određivala visina naknade kao i opis troškova na koje se ista odnosila. Upravo tako odredbom čl. 2. Metodologije jasno je vidljivo na temelju kojih parametara je tuženik određivao visinu naplaćene ulazne naknade. Pa tako određeno je da se ista utvrđuje na temelju promjene sljedećih parametara: 1. troškova rada (TR); 2. ostalih administrativnih troškova i amortizacije (OAT); 3. troškova provizija i naknada (TP); 4. troškova poreza i drugih administrativnih davanja (PAD).

2.7. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2015.. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2015. od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 10 godina pa tuženik smatra da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 13.08.2015. u odnosu na potraživani iznos na ime ulazne naknade, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

28. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.8. Zaključno predlaže sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja te provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju priloženu uz tužbu i to Ugovor o namjenskom kreditu od 3. kolovoza 2015., zahtjev za dostavu dokumentacije i potvrda tuženika o visini naplaćene naknade od 24. rujna 2025. (str. 6-14 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 234-236 spisa). Dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije proveden jer je tužitelj odustao od ovog dokaznog prijedloga podneskom od 16. prosinca 2025. (str. 242) s obzirom da tuženik nije osporavao visinu naplaćene naknade, nego samo osnovanost tužbenog zahtjeva (str. 239).

4.1. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. 5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe 2. točka e) Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3243919938, sklopljenog dana 3. kolovoza 2015. godine između tužitelja i tuženika prema kojoj je tužitelj u obvezi platiti tuženiku sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a koja naknada za obradu kreditnog zahtjeva je naplaćena tužitelju dana 12. kolovoza 2015. u iznosu 2.000,00 kuna.

5.1. Premda tužitelj u tužbi navodi da se radi o Ugovoru koji je sklopljen 27.svibnja 2015., vidljivo je da se radi o očitoj omašci u pisanju jer je Ugovor priložen uz tužbu broj: 3243919938, kreditna partija 7107151896, odobren 27.7. 2015., a sklopljen 3. kolovoza 2015. (str. 8).

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 27. svibnja 2015. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 200.000,00 HRK.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je odredbom članka 2 točkom e) Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva dana 12. kolovoza 2015. u iznosu 2.000,00 kuna što odgovara iznosu od 265,44 eura.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost.

6.4. Nadalje, iz članka 6. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu za unutarnje uređenje kuće u [adresa], što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru, a ovu činjenicu potvrdio je i tužitelj u svom iskazu.

7. Sporna je osnovanost kako deklaratornog tako i kondemnatornog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu 1592,66 eura. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da je tužitelj vps suviše visoko označio, tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 3. prosinca 2025. naveo da ostaje kod naznačenog vps-a u iznosu 1592,66 eura.

7.2. Rješenjem od 3. prosinca 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 265,44 eura prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

7.3. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 265,44 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev 774/05-2 od 13.12.2005., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024. te Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, Gž- 1123/2025-3 od 16. siječnja 2026).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO).

8.2. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu i tuženik obvezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.3. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelju bio potreban novac za gradnju obiteljske kuće stoga se odlučio podići kredit. Kredit je podigao u Zagrebačkoj banci, nije znao da mu je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, u banci ga na to nitko nije upozorio niti je posebno naglašeno da će ista biti naplaćena i na što se ona odnosi. Ni danas ne razumije za što je ta naknada iskorištena odnosno kakve troškove ona predstavlja. O odredbama ugovora nije mogao pregovarati s bankom. Ugovor je sastavila banka u cijelosti i on ga je mogao prihvatiti takvog kakav je ili ne bi dobio kredit. S obzirom da nije ekonomske struke nije razumio ugovorne odredbe, a bilo mu je važno jedino kolika će mu biti rata kredita s obzirom na visinu primanja. Prilikom ovjere ugovora javni bilježnik mu ništa nije pojašnjavao, nego je samo potpisao gdje je bilo potrebno. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu su sadržane predmetne odredbe, ali smatra da iste nisu nepoštene niti ništetne. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno.

9.2. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 2. Ugovora (kao i o ostalim odredbama) pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.3. Tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

9.4. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetnih ugovornih odredbi te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

9.5. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.6. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu za unutarnje uređenje kuće u [adresa]. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru. Navedeno nije u suprotnosti s iskazom tužitelja jer je sam tužitelj iskazao da da je podigao kredit za gradnju obiteljske kuće, da nije mogao pregovarati s bankom o odredbama ugovora te da je govor sastavila banka u cijelosti tako da ga je on mogao prihvatiti takvog kakav je ili ne bi dobio kredit.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je sporna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe 2. Ugovora.

11.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz materijalnih dokaza priloženih uz tužbu i to potvrde tuženika od 24. rujna 2025. na str. 6 spisa predmeta, a ista činjenica nije niti bila sporna u postupku jer ju je tuženik priznao (str. 239).

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da nije znao da mu je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, da ga u banci ga na to nitko nije upozorio niti mu je posebno naglašeno da će ista biti naplaćena i na što se ona odnosi, da ni danas ne razumije za što je ta naknada iskorištena odnosno kakve troškove ona predstavlja, da o odredbama ugovora nije mogao pregovarati s bankom te da je Ugovor sastavila banka u cijelosti i on ga je mogao prihvatiti takvog kakav je ili ne bi dobio kredit) sa sadržajem članka 2.e) Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik da je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorene naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 2. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08, 125/11, 78/15) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštene ugovorne odredbe temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koji je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 1. listopada 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Obje parnične stranke postavile su zahtjev za naknadu troškova postupka str.245/248. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 265,44 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. siječnja 2026. popisao trošak u ukupnom iznosu od 376,55 eura, a tuženik u iznosu 500,00 eura. Premda tužitelj ukupno potražuje trošak u iznosu 376,55 eura, zbrajanjem popisanih stavki dobije se zbroj od 378,10 eura.

16.2. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), sastav obrazloženih podnesaka od 6. studenog 2025. i 16. prosinca 2025. u iznosu 50,00 eura za svaki (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 3. prosinca 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 13. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), pristup ročištu za objavu presude 12. veljače 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife) i trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije koja je tužitelju bila potrebna za ovaj parnični postupak u iznosu 50,00 eura jer nije raspolagao materijalnim dokazima koji su mu bili potrebni za postupak, a koje isprave su zajedničke za obje parnične stranke (Tbr.37. st.1. toč. 1. Tarife, 25 bodova) što ukupno iznosi 325,00 eura.

16.3. Navedenom iznosu od 325,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura (str.5) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura te pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 364,82 eura. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan jer je popisao sudsku pristojbu za presudu u iznosu 26,55 eura, a sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 eura.

16.4. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 12. veljače 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

16.5. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan jer je u cijelosti izgubio spor, a sukladno odredbi članka 154. st. 1. ZPP pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 12. veljače 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba.