REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1858/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja AGRAD PROJEKT d.o.o., Šibenik, Težačka 41, OIB: 79960056463, kojeg zastupa Damir Mokrović, odvjetnik u Zagrebu, Trakošćanska 29, protiv tuženika AEDIFICIUM d.o.o., Jelševec Nartski, Cvetkovićeva ulica 6, OIB: 28801824588, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dana 12. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice potvrđene po Javnom bilježniku Viktoriji Nikolić, Zagreb, pod brojem OV-952/2024 od 19. siječnja 2024., pokrenutim pred Financijskom agencijom temeljem zahtjeva za izravnu naplatu kojeg je 26. lipnja 2025. tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv tužitelja kao ovršenika, radi naplate iznosa od 58.345,70 EUR na novčanim sredstvima tužitelja.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.879,92 EUR s zateznim kamatama od 12. veljače 2026. do isplate, , po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR s zateznim kamatama od 12. veljače 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi su tužitelj kao naručitelj i tuženik kao izvođač sklopili 22. siječnja 2024. Ugovor SIS-1-VIK2 o izvođenju radova vodoopskrbe i odvodnje na građevini ''zgrada pedijatrije OB Ivo Pedišić u Sisku'' te Ugovor SIS-1-STROJ2 o izvođenju strojarskih radova na građevini ''zgrada pedijatrije OB Ivo Pedišić u Sisku '' kao i Aneks posljednjem ugovoru od 26. travnja 2024. Temeljem odredaba čl. 7. tih ugovora tužitelj da je izdao tuženiku zadužnice u vrijednosti od 40% ugovorenih radova ''kao sigurnost za ispunjenje svojih obveza (plaćanje ovjerenih situacija)''. Dakle, tvrdi se da su izdane bjanko zadužnice mogle biti podnesene na naplatu samo ako tužitelj ne bi platio radove utvrđene u ovjerenim građevinskim situacijama. Tužitelj navodi da je tuženik kasnio s izvođenjem radova, da nije izveo sve radove te da su radovi imali nedostataka koji nisu otklonjeni, iako ga je brojnim dopisima pozivao na dovršetak radova te na otklanjanje nedostataka (dopis od 22. listopada 2024., 9. prosinca 2024., 11. prosinca 2024., 17. prosinca 2024., 20. siječnja 2025., 13. ožujka 2025., 3. travnja 2025. i 13. svibnja 2025.). S obzirom da tuženik nije izveo sve radove te da nije otklonio utvrđene nedostatke, to da građevinske situacije koje je izdao nisu mogle biti ovjerene od strane nadzornog inženjera gradilišta imenovanog od strane tužitelja, sukladno odredbama čl. 7. oba Ugovora o izvođenju radova, a time tuženik nije mogao izdati niti račun za naplatu tih radova. Unatoč tomu, tuženik da je izdao račune 56/1/1 od 13. svibnja 2025. na iznos od 12.848,15 EUR te 57/1/1 od 13. svibnja 2025. na iznos od 37.306,70 EUR, iako se ti računi temelje na neovjerenim građevinskim situacijama, slijedom čega da ga je tužitelj obavijestio da iste neće platiti, nakon čega da je tuženik 26. lipnja 2025. podnio FINA-i na naplatu bjanko zadužnicu radi naplate tih računa. Tužitelj tvrdi da je trećem računu tuženika 196/01/1 prigovorio, jer se je pokazalo da oprema koju je tuženik htio naplatiti tužitelju u okviru tog računa, u stvarnosti nije bila nabavljena niti ugrađena, već ju tužitelj morao naknadno nabaviti od trećih osoba. Tužitelj smatra da tuženik nije bio ovlašten podnijeti na naplatu predmetnu bjanko zadužnicu, jer građevinske situacije nisu bile ovjerene od strane nadzornog inženjera gradilišta i to opravdano, budući da tuženik nije dovršio ugovorene radove niti o tklonio nedostatke u istima. Dakle, tužitelj smatra da tuženik nije bio ovlašten na temelju predmetne bjanko zadužnice tražiti ovrhu protiv tužitelja, čime da je ostvaren razlog za nedopuštenost ovrhe iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024., dalje u tekstu: OZ). Osim toga, smatra da su ostvareni razlozi za nedopuštenost ovrhe iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a (tražbina tuženika prema tužitelju nije niti nastala) te čl. 50. st. 1. t. 10. OZ-a (ispunjenje tražbine je onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada ju tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe zadužnica). Tužitelj osporava da bi tuženik prema njemu imao tražbinu u iznosu od 58.345,70 EUR s dospijećem 11. lipnja 2025. kako je to naveo u predmetnoj bjanko zadužnici. Stoga tužbenim zahtjevom traži utvrđenje nedopuštenom izvansudske ovrhe – pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice ovjerene po Javnom bilježniku Viktoriji Nikolić, Zagreb,, pod brojem OV-952/2024 od 19. siječnja 2024., pokrenutim pred Financijskom agencijom temeljem zahtjeva za izravnu naplatu kojeg je 26. lipnja 2025. tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv tužitelja kao ovršenika, radi naplate iznosa od 58.345,70 EUR na novčanim sredstvima tužitelja. Osim toga, traži da se presudom ukinu sve provedene ovršne radnje, obustavi ovrha i opozove zahtjev za izravnu naplatu.

2. Tuženik, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena putem informacijskog sustava e-Komunikacija 3. rujna 2025., nije podnio odgovor na tužbu.

3. Odredbom čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Iz dostavnice na poleđini lista 69. spisa proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 3. rujna 2025., a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imao opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu.

5. Napominje se da za donošenje presude zbog ogluhe nije bitno da su dostavljeni dokazi koji podupiru svaki činjenični navod iz tužbe, već da oni dokazi koji jesu dostavljeni nisu u protivnosti s navodima iz tužbe niti s općepoznatim činjenicama.

6. Ovo stoga, što tuženik ne davanjem odgovora na tužbu u stvari priznaje sve činjenice koje se navode u tužbi, a priznate činjenice nije potrebno dokazivati (dokazuju se samo sporne odlučne činjenice, u smislu odredbe čl. 221. ZPP-a).

7. Tužitelj je uz tužbu dostavio zaključak Općinskog suda u Šibeniku, Ovr- 546/2025 od 7. kolovoza 2025., kojim je upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja nedopuštenim izvansudske ovrhe koja se vodi pred FINA-om temeljem bjanko zadužnice ovjerene po Javnom bilježniku Viktoriji Nikolić, Zagreb, OV-952/2024 od 19. siječnja 2024., iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 10. OZ-a, u roku od 15 dana.

8. Kako je tužitelj zaprimio navedeni zaključak 8. kolovoza 2025., a tužbu u ovom predmetu je podnio 21. kolovoza 2025., to je tužba pravovremena.

9. Uz tužbu je dostavljen zahtjev za izravnu naplatu kojeg je 26. lipnja 2025. tuženik kao ovrhovoditelj podnio Financijskoj agenciji protiv tužitelja kao ovršenika temeljem bjanko zadužnice potvrđene po Javnom bilježniku Viktoriji Nikolić, pod brojem OV-952/2024 od 19. siječnja 2024., radi naplate iznosa od 58.345,70 EUR, sama bjanko zadužnica izdana od strane tužitelja 19. siječnja 2024. i popunjena od strane tuženika na navedeni iznos te specifikacija izvršenja osnove za plaćanje iz koje je vidljivo da je po nalogu FINA-e temeljem predmetne zadužnice po računima tužitelja zaplijenjen iznos od 58.611,15 EUR (265,45 EUR po osnovi troškova FINA-e te 58.345,70 EUR po osnovi glavnice).

10. Dostavljeni su i računi koje je tuženik izdao tužitelju i to račun 196/01/1 na iznos od 8.190,85 EUR (radovi po 9. privremenoj situaciji za objekt Zgrada pedijatrije OB Ivo Pedišić u Sisku), račun 56/01/1 na iznos od 12.848,15 EUR (radovi po okončanoj situaciji na istom objektu) i račun 57/01/1 na iznos od 37.306,70 EUR (strojarski radovi po okončanoj situaciji na istom objektu), dakle, na ukupan iznos od 58.345,70 EUR, čiju osnovanost tužitelj osporava u ovom postupku.

11. Osim toga, dostavljeni su i ugovori koje su stranke sklopile za izvođenje radova na predmetnoj zgradi, jedan za radove vodoopskrbe i odvodnje, a drugi za strojarske radove te je u oba ta ugovora, u čl. 7. st. 2., navedeno da se naručitelj (ovdje tužitelj) obvezu izvoditelju (ovdje tuženiku) predati bjanko zadužnicu u vrijednosti od 40% ugovorenih radova kao sigurnost za ispunjenje svojih obveza (plaćanje ovjerenih situacija).

12. Također, u ova ugovora, u odredbama čl. 8., je navedeno da će se radovi obračunavati temeljem građevinske knjige ovjerene od strane nadzornog inženjera gradilišta, temeljem ovjerenih privremenih građevinskih situacija i okončane situacije, koje ovjerava nadzorni inženjer gradilišta.

13. Bjanko zadužnica izdaje se kao sredstvo osiguranja novčanih tražbina. Vjerovnik u čiju je korist izdana bjanko zadužnica može ju podnijeti na naplatu samo radi ostvarenja dospjele tražbine koju ta zadužnica osigurava, uz ispunjenje uvjeta koje su stranke predvidjele prilikom izdavanja bjanko zadužnice.

14. Iz odredaba čl. 7. st. 2. oba Ugovora o izvođenju radova (vodovodnih i strojarskih) proizlazi da je predmetna bjanko zadužnica izdana radi osiguranja tuženikove tražbine naplate ovjerenih građevinskih situacija.

15. Iz računa 56/01/1 i 57/01/1 proizlazi da su izdani temeljem okončane situacije, dok iz dostavljenih okončanih situacija tuženika za vodovodne i strojarske radove proizlazi da te situacije nisu ovjerene od strane nadzornog inženjera gradilišta, dakle, od strane tužitelja kao naručitelja radova.

16. Nadalje, tužitelj tvrdi, a tuženik šutnjom priznaje, da tuženik nema prema njemu tražbinu po tim računima, kao niti po računu 196/01/1, zato jer radove nije izveo do kraja, zato jer su radovi imali nedostataka koji nisu otklonjeni te zato što tuženik pokušava naplatiti opremu koju nije nabavio niti ugradio u predmetnu zgradu.

17. U prilog svojim tvrdnjama tužitelj dostavlja brojne dopise kojima poziva tuženika na dovršetak radova i otklanjanje nedostataka.

18. Dakle, dostavljene isprave podupiru činjenične navode iznijete u tužbi, a tuženik ih ni na koji način ne osporava.

19. Na postupak povodom prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izvansudske ovrhe nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi, konkretno, čl. 50. i 53. OZ-a (čl. 210. st. 2. OZ-a).

20. Prema odredbi čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi, što znači da može tražiti proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave.

21. To je ujedno jedan od razloga zbog kojih je tužitelj upućen na pokretanje predmetne parnice.

22. S obzirom da iz nespornog činjeničnog stanja proizlazi da tuženik nema prema tužitelju tražbinu za naplatu izvedenih radova po ovjerenim građevinskim situacijama, radi čijeg je osiguranja izdana predmetna bjanko zadužnica, to tuženik nije bio ovlašten podnijeti predmetnu bjanko zadužnicu na izravnu naplatu.

23. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev utvrđenje nedopuštenom izvansudske ovrhe – pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice ovjerene po Javnom bilježniku Viktoriji Nikolić, Zagreb, pod brojem OV-952/2024 od 19. siječnja 2024., pokrenutim pred Financijskom agencijom temeljem zahtjeva za izravnu naplatu kojeg je 26. lipnja 2025. tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv tužitelja kao ovršenika, radi naplate iznosa od 58.345,70 EUR na novčanim sredstvima tužitelja.

24. Međutim, korištenje instituta opoziva zahtjeva za izravnu naplatu je isključivo na dispoziciji ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u smislu odredaba čl. 5. st. 9. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj: 68/2018., 2/2020., 47/2020., 46/2020., 83/2020., 133/2020.), što znači da ne može parnični sud umjesto njega opozvati taj zahtjev. Parnični sud odlučuje isključivo o dopuštenosti ovrhe s obzirom na razloge zbog kojih je ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe.

25. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži opoziv zahtjeva za izravnu naplatu valjalo odbiti kao neosnovan.

26. Osim toga, nije parnični sud koji odlučuje o nedopuštenosti ovrhe taj koji ukida provedene ovršne radnje i obustavlja ovrhu, već sud koji provodi ovrhu.

27. Naime, prema odredbi čl. 55. st. 6. OZ-a, na temelju pravomoćne presude kojom je utvrđeno da ovrha nije dopuštena, sud nadležan za odlučivanje o žalbi ukinut će, na prijedlog ovršenika, provedene radnje i obustaviti ovrhu.

28. To znači da bi po pravomoćnosti predmetne presude tužitelj kao ovršenik trebao predložiti Općinskom sudu u Šibeniku u ovršnom postupku Ovr-546/2025 ukidanje svih provedenih radnji i obustavu ovrhe, koji će to rješenje dostaviti na provedbu FINA-i.

29. Dakle, o ukidanju provedenih ovršnih radnji i obustavi ovrhe odlučuje ovršni sud u izvanparničnom postupku, a ne ovaj sud u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe/pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim.

30. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZPP-a do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka. Postupak će se nakon pravomoćnosti rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom.

31. U ovom predmetu nije bilo mjesta obustavi postupka, zato jer pored zahtjeva za ukidanje provedenih ovršnih radnji i obustavu ovrhe, o čemu se ne odlučuje u parničnom postupku, postoji tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, o kojemu se odlučuje u parničnom postupku, slijedom čega je presuda u ovom predmetu donesena samo u odnosu na zahtjev koji može biti predmet tužbe u parnici.

32. Budući da je tužitelj gotovo u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u odnosu na ono što može biti predmetom odlučivanja u parničnom postupku (nije uspio isključivo s zahtjevom za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu, što je razmjerno neznatan dio u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi), to isti ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka od tuženika (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

33. Prema u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 58.345,70 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za tužbu u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 314,96 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023, dalje u tekstu: Uredba/ u vezi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023., dalje u tekstu: ZSP/) i za sudsku pristojbu za presudu zbog ogluhe u zahtijevanom iznosu od 314,96 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 1.879,92 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP -a).

34. Zatezne kamate obračunavaju se po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) za potraživanja proizašla iz izvanugovornih obveznih odnosa.

35. Tužitelju ne pripada naknada troška za sastav podneska od 13. listopada 2025., jer isti po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (tužitelj tim podneskom požuruje donošenje presude zbog ogluhe te ponavlja već postavljeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka).

36. Stoga je preko iznosa od 1.879,92 EUR do zahtijevanog iznosa od 3.129,92 EUR, za iznos od 1.250,00 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 12. veljače 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.