REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-608/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćenici EO iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupan po opunomoćeniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. siječnja 2026., u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja KO, odvjetničkog vježbenika i zamjenika opunomoćenika tuženika Nikole Božića, odvjetnika u Zagrebu, te uz javnu objavu presude, 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu broj: 17476 sklopljenog 09. veljače 2006. između tužitelja PO, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE LAESINGA d.o.o., OIB: 90275854576 kao kreditora sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 17476 u odredbi III. i u članku 5.1, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja „.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu broj: 17476 sklopljenog 09. veljače 2006. između tužitelja PO, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE LAESINGA d.o.o., OIB: 90275854576 kao kreditora sadržana u odredbi članka 6.2 i članka 9.1 kojom je ugovorena „ promjenjivost kamatne stope „ na način da je ugovoreno da je „ Kamatna stopa, kao i visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno točkom 9.1. ovih ugovornih uvjeta…“, te nadalje: “ Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje, u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit…“.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LAESINGU d.o.o., OIB 90275854576 da tužitelju PO, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope u iznosu od 941,78 eura (devetsto četrdeset jedan euro i sedamdeset osam centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 6,96 eura od 30. rujna 2006.

- na iznos od 6,91 eura od 31. listopada 2006.

- na iznos od 6,85 eura od 30. studenog 2006.

- na iznos od 6,79 eura od 31. prosinca 2006.

- na iznos od 14,49 eura od 31. siječnja 2007.

- na iznos od 14,36 eura od 28. veljače 2007.

- na iznos od 14,24 eura od 31. ožujka 2007.

- na iznos od 14,11 eura od 30. travnja 2007.

- na iznos od 13,98 eura od 31. svibnja 2007.

- na iznos od 13,86 eura od 30. lipnja 2007.

- na iznos od 21,26 eura od 31. srpnja 2007.

- na iznos od 21,05 eura od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 20,85 eura od 30. rujna 2007.

- na iznos od 20,64 eura od 31. listopada 2007.

- na iznos od 20,43 eura od 30. studenog 2007.

- na iznos od 20,22 eura od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 20,01 eura od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 19,78 eura od 29. veljače 2008.

- na iznos od 19,56 eura od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 19,34 eura od 30. travnja 2008.

- na iznos od 19,12 eura od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 18,88 eura od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 18,65 eura od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 18,41 eura od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 18,18 eura od 30. rujna 2008.

- na iznos od 17,93 eura od 31. listopada 2008.

- na iznos od 17,87 eura od 30. studenog 2008.

- na iznos od 17,61 eura od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 17,36 eura od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 17,10 eura od 28. veljače 2009.

- na iznos od 16,84 eura od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 16,57 eura od 30. travnja 2009.

- na iznos od 16,31 eura od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 16,03 eura od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 15,76 eura od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 15,55 eura od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 15,27 eura od 30. rujna 2009.

- na iznos od 14,98 eura od 31. listopada 2009.

- na iznos od 14,69 eura od 30. studenog 2009.

- na iznos od 14,40 eura od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 14,56 eura od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 14,21 eura od 28. veljače 2010.

- na iznos od 13,87 eura od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 13,52 eura od 30. travnja 2010.

- na iznos od 13,17 eura od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 12,82 eura od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 12,45 eura od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 12,09 eura od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 11,73 eura od 30. rujna 2010.

- na iznos od 11,37 eura od 31. listopada 2010.

- na iznos od 11,00 eura od 30. studenog 2010.

- na iznos od 10,63 eura od 31.prosinca 2010.

- na iznos od 10,25 eura od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 9,88 eura od 28. veljače 2011.

- na iznos od 9,50 eura od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 9,12 eura od 30. travnja 2011.

- na iznos od 8,74 eura od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 8,34 eura od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 7,96 eura od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 7,57 eura od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 7,17 eura od 30. rujna 2011.

- na iznos od 6,77 eura od 31. listopada 2011.

- na iznos od 6,37 eura od 30. studenog 2011.

- na iznos od 5,96 eura od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 5,56 eura od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 5,15 eura od 29. veljače 2012.

- na iznos od 4,74 eura od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 4,32 eura od 30. travnja 2012.

- na iznos od 3,90 eura od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 3,48 eura od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 3,06 eura od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 2,63 eura od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 2,20 eura od 30. rujna 2012.

- na iznos od 1,76 eura od 31. listopada 2012.

- na iznos od 1,33 eura od 30. studenog 2012.

- na iznos od 0,89 eura od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 0,47 eura od 31. siječnja 2013., i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE LAESINGU d.o.o., OIB 90275854576 da tužitelju PO, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 2.769,67 eura (dvije tisuće sedamsto šezdeset devet eura i šezdeset sedam centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 15,90 eura od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 18,18 eura od 28. veljače 2009.

- na iznos od 7,40 eura od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 10,84 eura od 30. travnja 2009.

- na iznos od 12,13 eura od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 7,39 eura od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 6,65 eura od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 9,11 eura od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 7,78 eura od 30. rujna 2009.

- na iznos od 5,45 eura od 31. listopada 2009.

- na iznos od 11,01 eura od 30. studenog 2009.

- na iznos od 9,37 eura od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 11,86 eura od 28. veljače 2010.

- na iznos od 13,93 eura od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 17,66 eura od 30. travnja 2010.

- na iznos od 24,28 eura od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 28,90 eura od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 35,98 eura od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 40,18 eura od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 45,83 eura od 30. rujna 2010.

- na iznos od 44,23 eura od 31. listopada 2010.

- na iznos od 47,52 eura od 30. studenog 2010.

- na iznos od 62,15 eura od 31.prosinca 2010.

- na iznos od 61,90 eura od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 61,48 eura od 28. veljače 2011.

- na iznos od 68,97 eura od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 60,64 eura od 30. travnja 2011.

- na iznos od 69,42 eura od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 83,65 eura od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 104,34 eura od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 118,35 eura od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 93,43 eura od 30. rujna 2011.

- na iznos od 84,70 eura od 31. listopada 2011.

- na iznos od 85,20 eura od 30. studenog 2011.

- na iznos od 92,41 eura od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 98,96 eura od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 100,63 eura od 29. veljače 2012.

- na iznos od 98,36 eura od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 98,48 eura od 30. travnja 2012.

- na iznos od 101,67 eura od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 102,39 eura od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 100,11 eura od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 98,84 eura od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 93,88 eura od 30. rujna 2012.

- na iznos od 101,17 eura od 31. listopada 2012.

- na iznos od 102,72 eura od 30. studenog 2012.

- na iznos od 102,19 eura od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 92,02 eura od 31. siječnja 2013., i to za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, a kako je određena podneskom tužitelja od 4. srpnja 2025.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LAESINGU d.o.o., OIB 90275854576 da tužitelju PO, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.106,62 eura (tri tisuće sto šest eura i šezdeset dva centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od 12. veljače 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je kao korisnik kredita 09. veljače 2006. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 17476 (dalje u tekstu: Ugovor), a na temelju Ponude Trgovca broj: 39/2006, tvrtke Idol d.o.o. Osijek od 30. siječnja 2006. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit, i isplatio ga na račun tvrtke Idol d.o.o. Osijek kao Trgovca, za kupnju vozila u iznosu od 29.001,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim obrocima od 428,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja, odnosno ukupno vratiti tuženiku iznos od 35.983,08 CHF. Ugovoreni rok otplate bio je 84 mjeseca. Obveza po predmetnom Ugovoru je od strane tužitelja u cijelosti ispunjena u ugovorenom roku, odnosno, zaključno u siječnju 2013.

1.1. Ukazuje da je Ugovorom bila ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak. Ističe da se radilo o špekulativnom postupanju tuženika, kada je Ugovorom o kreditu ugovorio primjenu valutne klauzule u CHF, kojom je sav rizik poslovanja prebacio na tužitelja. Da nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule govori i činjenica da tuženik, kao kreditor nije bio zadužen u CHF valuti da bi istu mogao i morao kroz ovaj Ugovor ponuditi i plasirati tužitelju. Navodi kako je evidentno da je namjera tuženika bila steći ekstra dobit na račun tužitelja do čega je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje obroka otplate te time i ukupne obveze tužitelja izražene u HRK. Tužitelj, kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ovog Ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ni u kojem slučaju ne bi pristao na zaključenje ovakvog Ugovora temeljem kojeg je plaćao obroke kredita uvećane za čak 48 %.

1.2. Nadalje navodi da je tuženik kao financijska institucija koja se bavila plasmanom kredita putem sklapanja Ugovora o kreditu imao i trebao imati saznanja što će se s valutom CHF događati u razdoblju koje slijedi, jer naime, radi se, o kako je rečeno, financijskoj instituciji, profesionalnom trgovačkom društvu koje na tržištu postupa i ima obvezu postupati s profesionalnom pažnjom, odnosno pažnjom stručnjaka. Da je tome tako, nesporno je činjenično potvrđeno u kolektivnom sporu koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio Savez udruga- Potrošač protiv 8 banaka, koje su se u spornom periodu također bavile plasmanom identičnih kreditnih proizvoda- kredita u kojima je bila ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz CHF, a kojim kreditima su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući takve ugovore i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ističe da sva naznačena utvrđenja iz kolektivnog spora o prijevarnom i nepoštenom, a posljedično i ništetnom postupanju banaka primjenjiva su i u ovom sporu u odnosu na tuženika, ovo zato što se radi o identičnim kreditnim proizvodima koje je i tuženik nudio u isto vrijeme kada su nuđeni kreditni proizvodi od strane tuženih banaka.

1.3. Ukazuje i to da je predmetni Ugovor sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor, na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu o kojemu stranke nisu pregovarale i tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

1.4. Kamatnu stopu je za tijeka otplate kredita tuženik mijenjao u više navrata, odnosno istu povisio te je naznačenim ugovornim odredbama u tužbi omogućeno tuženiku jednostrano mijenjati visinu ugovorenu kamatnu stopu, a da tužitelja kao potrošača ni prije, a ni u vrijeme sklapanja ugovora nije upoznao pod kojim uvjetima će doći do izmjene početno ugovorene kamatne stope i zašto. Ovakvom ugovornom odredbom nisu bili utvrđeni razumljivi i provjerljivi parametri za obračun kamatne stope, niti je bila utvrđena egzaktna metoda izračuna, slijedom čega tužitelj nikada nije bio u prilici provjeriti valjanost obračuna kamate ili naknadne izmjene kamatne stope. Upućuje na odredbe članka 59., 81., 82. i 87. stavak 1. ZZP-a.

1.5. Sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom kreditora je kao takva utvrđena ništetnom, u već spomenutom, kolektivnom sporu koji se vodio protiv 8 banaka, a u kojem je postupku presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13, kojom je pravomoćno potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013, utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ , broj: 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvotno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda i zastare potraživanja.

2.1. Valja ukazati kako je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 21. prosinca 2022., poslovni broj: P-631/2021-12, odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku. Rješenjem Ureda predsjednika Županijskog suda u Osijeku od 14. lipnja 2023., broj: 31-Su-223/2023-5, ovaj parnični predmet je, između ostalih, određen kao stvarno nadležni sud za postupanje u predmetnima Općinskog suda u Osijeku (list 76-79 spisa).

2.2. U odnosu na prigovor zastare na potraživanje tužitelja navodi kako u konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok, sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima. U bitnome, zahtjev tužitelja, predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u siječnju 2013., a tužba je podnesena tek u svibnju 2021., sasvim je jasno da potraživanje tužitelja za sve mjesečne obroke u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.

2.3. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva navodi kako u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati.

2.4. Obzirom se tužitelj poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača – (tzv. „Udruge FRANAK“), a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, kolektivna presuda se ne može direktno primijeniti u ovom predmetu obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese.

2.5. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Nadalje, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su odredbe predmetnog Ugovora u djelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi.

2.6. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora uvijek postoji rizik radi promjene tečaja, kamatne stope a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači istog rizika moraju biti svjesni. Ističe da je tuženik nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu.

2.7. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu

– uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Također od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja, s tim u svezi tuženik ističe recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci P (C-186/2016) navedeno: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.

2.8. Zaključno, tuženik predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao specifikaciju uplata (list 9-16 spisa), Ugovor o kreditu broj: 17476 (list 17-21 spisa), promjenu kamatne stope za Ugovor broj: 17476 (list 22 spisa), plan otplate uz Ugovor o kreditu broj: 17476 (list 23-24 spisa), priloge uz odgovor na tužbu, prilog uz podnesak tuženika od 2. veljače 2022. (list 65-68 spisa), ovjerenu izjavu RO, zaposlenika tuženika (list 84-86 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022., broj: U-III-5458/2021 (list 93-109 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje Ane Šarić (list 120-127 spisa), Tablica obračuna kredita uz nalaz i mišljenje vještakinje (list 142-144 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 4. srpnja 2025. (list 153-165 spisa), priloge uz podnesak tuženika od 5. studenog 2025. (list 174-175 spisa) te je saslušan tužitelj.

4. Imajući na umu odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP), a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

5. Valja ukazati kako je sud u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa stanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

6. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 17476 (list 17-21 spisa) utvrđeno je kako je isti sklopljen između tužitelja kao kreditora te tuženika kao korisnika kredita 9. veljače 2006., a da je svrha kredita bila kupnja osobnog automobila s iznosom kredita do 29.001,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja uz ugovornom kamatnom stopom od 6,50 % godišnje. Člankom 9. Uvjeta ugovora o kreditu je predviđena mogućnost, odnosno ovlaštenje banke da promijeni godišnju kamatnu stopu. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca.

7. Na ročištu održanom 28. studenog 2024. tužitelj je iskazao kako je 2006. godine otišao u auto kuću Idol Osijek s namjerom kupnje osobnog automobila. Pregovarao je sa zaposlenikom navedene auto kuće te namjera mu je bila kupiti automobil Škoda Oktavia na kredit. Tom prilikom mu je zaposlenik auto kuće rekao da u obzir dolazi samo kredit u CHF, a da ne dolazi u obzir neka druga valuta. Predmetni ugovor o kreditu je pročitao i potpisao u toj auto kući. Navodi da je razumio sadržaj Ugovora o kreditu koji se odnosi na iznos kredita i na koji rok ću otplaćivati rate kredita. U niti jednom trenutku nije upozoren od strane predmetne auto kuće ni tuženika da postoji mogućnost promijene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita, a nije kao korisnik tj. potpisnik predmetnog ugovor o kreditu mogao utjecati na sadržaj tog ugovora obzirom da je, kako navodi, u ruke dobio tipski ugovor koji je pročitao i potpisao. U vrijeme podizanja predmetnog kredita bio je zaposlen u trgovačkom društvu Zvijezda d.d. Zagreb, RDC Osijek kao voditelj transporta i logistike. Ističe da je sve 84 rate ovog kredita uredno podmirio, na vrijeme. Prva rata kredita mu je iznosila 2.022,69 kuna, a kasnije su se rate znatno povećale tako da su kasnije rate porasle na 2.700,00 pa čak i 2.888,35 kuna s dospijećem 28. prosinca 2012. Nije se obraćao tuženiku nakon što su mu rate kredita počele znatno rasti, uredno je otplatio predmetni kredit i podnio predmetnu tužbu protiv tuženika. Tužitelj nadalje ukazuje kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije vidio tj. komunicirao s djelatnikom tuženika, a da mu prilikom sklapanja ugovora nije posebno pojašnjeno značenje valutne klauzule, da u trenutku sklapanja ovog ugovora nije ni znao što znači valutna klauzula, a da mu nije niti objašnjeno na što sve utječe valutna klauzula, te da nitko od pregovarača ni od strane tuženika nije ponudio neke promjene u svezi ovog predmetnog kredita. Od strane javnog bilježnika dobio nikakva upozorenja jer on osobno nije ni bio kod javnog bilježnika već je to sve odradila auto kuća u kojoj je i potpisao ovaj ugovor o kreditu. Tužitelj u svome iskazu nadalje navodi da je prije sklapanja ovog ugovora o kreditu priložio zaposleniku auto kuće formular tj. obrazac tipskog ugovora o kreditu u eurima, ali tuženik nije htio prihvatiti valutu euro, već je kredit morao biti u valuti CHF.

8. Pročitana je i pisana izjava ŽO u kojoj se navodi da je od 2003. zaposlenik društva Porsche Leasing d.o.o., a od početka 2007. pa nadalje zaposlenik društva Porsche Mobiliti d.o.o. na radnom mjestu area menager za Slavoniju. Njegovi zadaci uključivali su edukaciju i savjetovanje prodajnih predstavnika po auto kućama u kojima su nuđeni proizvodi Porsche Leasinga d.o.o. i Porsche Mobiliti d.o.o., kao i za informiranje klijenata. Ova društva su prvenstveno nudili klijentima ugovore s valutnom klauzulom u valuti EUR, međutim klijenti su počeli tražiti ugovore u CHF radi moguće usporedivosti ponuda dobivenih od konkurencije. Ističe da su klijentima uvijek nuđeni svi proizvodi s valutnom klauzulom u CHF i EUR te je isključivo na klijentu bio izbor u kojoj će valuti sklopiti ugovor. Prodavači su radili informativne izračune u valuti CHF i valuti EUR te predavali klijentima otplatne planove, a klijent se sam odlučivao o vrsti valute.

8.1. Međutim, iz predmetne pisane izjave ŽO nedvojbeno proizlazi da on nije osobno sudjelovao u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta kredita zbog čega po svojoj dokaznoj vrijednosti njegova izjava nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane tužitelju.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da se tužitelj odlučio za kupnju osobnog automobila za svoje potrebe, te da su mu u Auto kući ponudili samo kredit s valutnom klauzulom u CHF te da mu nisu ponudili druge opcije. Isto tako sud iz iskaza tužitelja utvrđuje da tužitelja nisu upozorili na sve rizike koji nastaju ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako sud je utvrdio da je sam ugovor napisao tuženik te da je kao gotov ponuđen tužitelju na potpis bez da je s njim pregovarao o svim ugovornim odredbama.

10. Člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. istog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Na temelju stavka 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, a sve sukladno članku 81. stavak 4. ZZP- a.

12. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF te nije dobio informaciju o kamatama koje su mu naplaćivane u obroku rate. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve relevantne informacije jer iako je navedena ugovorna i realna visina kamate, člankom 9. Uvjeta je jasno određeno da se i ti elementi mogu jednostrano promijeniti odlukom tuženika na što tužitelj nema nikakvog utjecaja.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata davatelja kredita koji reguliraju materiju davanja kredita i koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP-a uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Nadalje valja ukazati da kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Imajući na umu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

17.1. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

17.2. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se rata kredita veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva. U odnosu na kamatnu stopu tužitelj nije imao nikakve relevantne informacije jer iako je navedena ugovorna i realna visina kamate, člankom 9. Uvjeta je jasno određeno da se i ti elementi mogu jednostrano promijeniti odlukom tuženika na što tužitelj nema nikakvog utjecaja.

18. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne) poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

20. Priroda i specifičnosti valute CHF i promjenjive kamatne stope nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF i kamata se mijenja prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran.

22. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora i Općih uvjeta tuženika o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tužitelju jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice ugovaranja takvih odredbi.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je ništetna odredba iz čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj: 17476 kojima je ugovoren iznos kredita i mjesečni obrok kredita vezan uz valutu CHF prema tečaju RBA d.d., kao i promjene u visini obveza tužitelja vezane uz tu promjenu. Isto tako ništetne su i odredbe čl. 6.2 i 9.1 predmetnog Ugovora kojima se određuje promjenjivost kamatne stope te visina mjesečnih obroka.

25. Kako su predmetne odredbe Ugovora kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, to se ta odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa rata kredita i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

26. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Ani Šarić iz Osijeka.

27. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od 13. veljače 2006. do 31. siječnja 2013., a koja proizlazi iz promjene anuiteta uvjetovanu izmjenama kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 941,78 eura. Razlika obveza u razdoblju od 13. veljače 2006. do 31. siječnja 2013., a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan korištenja, iznosi ukupno 2.769,67 EUR uzimajući u obzir samo pozitivne razlike. Na matematički izračun nije bilo primjedbi, tuženik se u podnesku od 5. studenog 2025. isključivo protivio preinaci tužbenog zahtjeva, o čemu je odlučeno rješenjem te posebno obrazloženo ovom presudom.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ane Šarić, obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

29. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata vezano uz jednostranu promjenu povišenjem kamatne stope u razdoblju otplate, iznosi ukupno 941,78 eura te vezano s osnova promjene tečaja vezano uz valutnu klauzulu u iznosu od 2.769,67 eura te je isti iznos dosudio tužitelju na teret tuženika kako je to navedeno u točkama III. i IV. izreke presude.

30. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, ali kako su stranke učinile nespornim i sam tijek kamata na glavnicu to je sud prihvatio taj tijek i isti dosudio.

31. Tužbeni zahtjev se u ovoj pravnoj stvari ne naslanja na odredbe o kolektivnom pregovaranju odnosno o sudskim odlukama u kolektivnoj tužbi i njenim učincima na pojedinačne sporove pa stoga sud smatra da se o pitanju zastare treba uzeti u obzir odredba članka 328. ZOO-a kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu.

32. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

32.1. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o kreditu koji nije bio obuhvaćen pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja u ovoj pravnoj stvari pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

33. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi članka 154. i 155. ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. i 107/25. – Tarifa).

34. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, pisanih i obrazloženih podnesaka od 21. srpnja 2021., 10. siječnja 2022., 20. siječnja 2024., 4. srpnja 2025. i 9. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, nazočnosti na ročištima 8. veljače 2022., 4. studenog 2024., 28. studenog 2024. i 27. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što je ukupno 2.100,00 eura, uvećano za 525,00 eura PDV-a, 2.625,00 eura. Navedenom iznosu valja pridodati i trošak provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i nagrade isplaćene vještaku u iznosu od 400,00 eura, pristojbu na tužbu u iznosu od 40,81 eura i pristojbu na presudu u iznosu od 40,81 eura, što čini ukupni nastali parnični trošak u iznosu od 3.106,62 eura, kako je to tužitelj i potraživao svojim zahtjevom za naknadom troška koji je u cijelosti u skladu sa Tarifom, pa je takvom tužbenom zahtjevu sud u cijelosti udovoljio.

35. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona i članka 29. stavak 2. ZOO-a, te su iste dosuđene tužitelju od dana presuđenja pa do isplate.

36. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Đakovo, 12. veljače 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužitelja, e-komunikacijom

2. Opunomoćeniku tuženika, e-komunikacijom