REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-870/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., sa sjedištem u [adresa], po punomoćniku ČT, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27.1.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 12.2.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005. sklopljenog dana 27.07.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed…“

II/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 148,69 EUR ( slovima: sto četrdeset osam eura i šezdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 29.7.2005. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR (slovima: tisuću sto dvadeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 12.2.2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je tuženik pravni sljednik, Slavonske banke d.d Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Dana 27.07.2005. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,20% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.120,35 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 148,69 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika- banke implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim navedene ugovorne odredbe i naložiti tuženiku povrat isplaćenih naknada, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika u cijelosti osporava osnovu tužbe i potrošačko svojstvo ugovora o kreditu, navodeći da je na tužitelju teret dokaza da sporni ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Nadalje, ističe prigovor zastare utuženog iznosa te osporava činjenične navode tužbe i pravna tumačenja tužitelja. Smatra u potpunosti neosnovanim tvrdnje tužitelja kako je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna. Smatra da je navedena odredba jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Stoga predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istog obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 27. veljače 2009. i 11. srpnja 2016. ( list 5-6 spisa), u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 27.7.2005.( list 7-12 spisa), u dopis Addiko bank od 26.7.2024. (list 13 spisa), u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 29-84 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 22.10.2025.

4. Uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt-09/1533-3 od 27.2.2009.( list 5-6 spisa) sud je utvrdio da se u sudski registar po prijedlogu predlagatelja Hypo- Alpe-Adria bank d.d. upisuje pripajanje društva Slavonska banka d.d. Osijek dioničkom društvu pod nazivom Hypo-Alpe-Adria bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa]. Nadalje, uvidom u rješenje istog suda broj Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. ( list 6 spisa) utvrđeno je da se u sudski registar istog suda po istom predlagatelju upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi Statuta u dioničkom društvu pod nazivom Adiko bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa].

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 27.7.2005.( list 7-12 spisa), sud je utvrdio da je u članku 6. istog Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed.

6. Uvidom u odgovor na zahtjev tuženika od 26.7.2024. (list 13 spisa) razvidno je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada ) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 28.7.2005. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.120,35 HRK.

7. Na pripremnom ročištu održanom dana 22.10.2025. punomoćnik tužitelja je odustao od predloženog financijskog vještačenja, a s obzirom da je iz navedenog odgovora tuženika razvidno da je upravo tuženik potvrdio da je naplaćena dana 28.7.2005. naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.120,35 kn, a što sada po fiksnom tečaju konverzije iznosi 148,69 EUR. Stoga tužitelj ispravlja pod točkom II predloženog petita početak tijeka zateznih kamata na navedeni iznos, tako da umjesto "dana 25.9.2007." treba pisati " dana 29.7.2005.".

8. Saslušanjem tužitelja GT na ročištu od 27.1.2026. godine utvrđeno je da je isti tijekom 2005. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu sa bivšom Slavonskom bankom. To je bio stambeni kredit za adaptaciju kuće u kojoj i danas živi. U to vrijeme bio je zaposlen u Šećerani u Osijeku, te je primao plaću preko tekućeg računa u Slavonskoj banci i stoga se i obratio bivšoj Slavonskoj banci radi sklapanja Ugovora o kreditu. Sjeća se da je rok otplate kredita bio na 10 godina. Prva rata mu je bila negdje oko 700,00 kuna. Tužitelj je u roku otplatio kredit. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama. Djelatnik banke mu je preporučio kredit u CHF valuti kao najpovoljniji iako je on htio dići kredit u kunama. Predočen mu je već unaprijed pripremljeni i napisani ugovor koji je pročitao prije potpisivanja, ali nije u potpunosti razumio sve odredbe. Tužitelju je bilo bitno da što prije dobije kredit i odgovarala mu je ponuđena visina mjesečne rate, a na druge odredbe nije toliko ni obraćao pažnju. Izjavljuje da nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita. Prilikom isplate kredita iznenadio se kada mu je djelatnica banke rekla da tu naknadu mora platiti. Tužitelj je pred ovim sudom vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate preplaćenih iznosa te je taj postupak pravomoćno okončan i banka mu je isplatila naknadu prema pravomoćnoj presudi. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu sa bivšom Slavonskom bankom nije imao otvoren OPG niti je bio član uprave nekog trgovačkog društva ili poduzeća.

9. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba za vlastite osobne potrebe – adaptaciju obiteljske kuće, pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

10. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

12. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je uvidom u potvrdu – odgovor na zahtjev tuženika od 26.7.2024. utvrđeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 28.7.2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.120,35 HRK. Prema fiksnom tečaju konverzije ovaj iznos predstavlja 148,69 eura. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 19.11.2024. u iznosu od 200,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 22.10.2025. i 27.1.2026. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 900,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 225,00 eura, odnosno sveukupno 1.125,00 EUR. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava dopisa banci od 10.6.2024. jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka, a također nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 26.1.2025. jer se podnesak sa tim datumom ne nalazi u sudskom spisu. Punomoćnik tužitelja je toga dana samo dostavio u spis dopis od 10.6.2024. godine koji je navodno tada dostavio tuženiku. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 12.2.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika