REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-323/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupana po opunomoćenici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković & Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, te uz javnu objavu presude, 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sklopljenog 2. studenog 2007. između tužitelja CV i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedan zarez pet posto) jednokratno, unaprijed…..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 475,07 eura (četiristo sedamdeset pet eura i sedam centi) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 662,04 eura (šesto šezdeset dva eura i četiri centa) sa zateznim kamatama počev od 12. veljače 2026. po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je 2. studenog 2007. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 na iznos od 54.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate na 10 godina sa svrhom stambenog kredita za kupovinu, a koji kredit je u cijelosti otplaćen 2013. godine.

1.1. Nadalje ukazuje kako je tuženik je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

1.2. Ističe da sukladno odredbi članka 95. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.3. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP/07, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, tužitelj ukazuje kako se jasno da zaključiti da je prednik tuženika ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno navodi kako je tužbom trebala biti obuhvaćena i IV, [adresa] (sudužnik/prikriveni vlasnik). Kako je tužba podnesena dana 23. rujna 2024., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 23. rujna 2019. nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

2.1. Ukazuje da osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno članku 230. ZPP-a. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje.

2.2. Ističe da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

2.3. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Navodi da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.4. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u postupku pročitao spis, materijalnu dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o kreditu bez depozita od 2. studenog 2007., broj: 5140030250-61000076162/2007 (list 5-14 spisa), otplatni plan (list 15-17 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 32-80 spisa), saslušao svjedokinju IV i tužitelja.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo kako visina isplaćene naknade za obradu kredita nije sporna.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 16. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 475,07 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 475,07 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 475,07 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

9. Iz otplatnog plana od 9. studenog 2007. (list 15-17 spisa) proizlazi da je 9. studenog 2007. predviđena naplata naknade u iznosu od 810,00 CHF. Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužitelja, štoviše sud opetovano navodi kako je tuženik u odgovoru na tužbu jasno naveo da ne spori visinu isplaćene naknade za obradu kredita. Sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 475,07 eura plaćena tuženiku od strane tužitelja.

10. Iz Ugovora o kreditu bez depozita od 2. studenog 2007., broj: 5140030250- 61000076162/2007, proizlazi da je odredbom članka 7. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom realizacije ugovora o kreditu nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu, a naročito odredbi o naknadi za obradu kredita, obzirom da kredit ne bi niti mogao realizirati da ga nije potpisao takvog kakav mu je predočen. Prilikom potpisivanja ugovora nije znao što znači pojam naknada za obradu kredita, djelatnici tuženika nisu mu pojašnjavali odredbe ugovora o kreditu, a tužitelj je kredit realizirao radi kupnje stana za osobne potrebe, a trenutno u tome stanu živi tužiteljev sin. Tužitelj u svome iskazu nadalje navodi da u trenutku realizacije ugovora o kreditu nije bio trgovac niti je predmetni kredit realizirao u svojstvu trgovca nego isključivo za svoje potrebe. Sve rate kredita otplaćivao je isključivo tužitelj.

11.1. Nadalje, svjedokinja IV u svom je iskazu na ročištu navela da je predmetni kredit isključivo otplaćivao njen suprug CV, a sva sredstva iz Ugovora o kreditu upotrijebljena su isključivo za kupovinu stana.

11.1. Iskaz tužitelja i svjedokinje sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Isto tako, sud je utvrdio da je otplatu predmetnog kredita vršio isključivo tužitelj CV, stoga nije osnovan prigovor tuženika u vidu aktivne legitimacije.

13. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupovinu nekretnine za život. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sklopljenog 2. studenog 2007. između a koja glasi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed te je sukladno članku 96. i 102. ZZP- a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je predmetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 9. studenog 2007. u iznosu od 475,07 eura.

21. Na iznos od 475,07 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 9. studenog 2007. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 16. prosinca 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 475,07 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 16. prosinca 2025. i 6. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište, sastava pisanog i obrazloženog podneska od 30. prosinca 2024. u visini od 100,00 eura, nazočnosti ročištu za objavu presude u visini od 50,00 eura, što je ukupno 450,00 eura uvećano za 137,36 eura PDV-a, 587,36 eura.

24.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, što sveukupno iznosi 662,04 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 12. veljače 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 12. veljače 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužitelja, e-komunikacijom

2. Opunomoćeniku tuženika, e-komunikacijom