Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž-358/2025-3
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica iz Zagreba protiv tuženice Hrvatske poštanske banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-534/2024-20 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2026.
p r e s u d i o je
1. Potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 534/2024-20 od 24. siječnja 2025.
2. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka, a odbija se i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog 18. siječnja 2005. između tužiteljice i pravnog prednika tuženice koja glasi: Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,00 % (jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. “Točkom II izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 501,33 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.256,18 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke dok se točkom IV izreke odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, u cijelosti.
2. Protiv te presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP).
3. Tuženica u žalbi tvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti ugovorne odredbe. Ugovorna odredba da je bila jasna i lako uočljiva te da tužiteljica nije dokazala da se o toj odredbi nije pregovaralo. Tvrdi da nije donijela proizvoljnu odluku o iznosu naknade i tužiteljica da se u svakom trenutku mogla informirati. Tvrdi i da predmetna odredba nije dovela do neravnoteže između stranaka postupka i da nije koristio nepoštenu poslovnu praksu. Tvrdi i da je pogrešno utvrdio sud prvog stupnja da da bi se radilo o formalnom tipskom ugovoru i da je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora, a sukladno tome i troškovi postupka.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovorom na žalbu osporavaju se žalbeni navodi.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Nije počinjena ni povreda članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica jer je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
Sud prvog stupnja je utvrdio:
-da je ugovorna odredba čl. 5. ugovora o plaćanju administrativne naknade nerazumljiva u smislu da se iz njezinog sadržaja ne vidi što tužiteljica treba platiti. Tuženica da je ovakvom odredbom izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što da je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a te da je ta odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz 4. ZOO-a,
-da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženici da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade ne daje ovlaštenje da naknadu naplatiti paušalno te da je upravo u svom interesu, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužiteljici kao potrošaču nametnuo obvezu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača,
-da tuženica nije tvrdila ni dokazala da bi tužiteljici objasnila na što se naknada odnosi i koji troškovi se njome podmiruju i da bi o toj naknadi pregovarala,
-da je takvo postupanje protivno odredbama članka 3. Direktivu 93/13/EEZ o razumljivosti članak koje je formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine „ br. 78/12),
-da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu ništetna i da je u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog u iznosu 501,33 eur utvrđenog vještačenjem.
8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužiteljice utvrdio da tužiteljica i tuženica nisu pregovarale o sadržaju čl. 5.1. ugovora o kreditu, prema kojemu se administrativna naknada za obračunava kao jednokratni trošak u visini od 1,00% od sredstava koja su odobrena tužiteljici, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela tuženice te da prije toga nije tužiteljici pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi, dok s druge strane tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti je mogla odbiti platiti tu naknadu jer je plaćanje iste bio uvjet za realizaciju ugovora o kreditu.
9. Iako tuženica smatra da je odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu udovoljila zahtjevu transparentnosti. Naime, zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, (''Narodne novine'' broj 96/2003: dalje- ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ne zahtijeva da se u ugovoru o kreditu detaljno specificiraju sve usluge koje čine troškove obrade kredita, isti zahtijeva da odredbe budu jasne, razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti te činjenicu da tužiteljica nije bila informirana koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.
10. Nastavna činjenica da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, te da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjev. Sukladno tome prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 6. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 1,00% jednokratno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je isto sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.
11. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, jer i po ocjeni ovog suda tuženica je nepošteni stjecatelj, obzirom da je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koju je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je u sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) dužna platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja.
12. Kako ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženicu na vraćanje primljenog.
13. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženica ne osporava, to je njezinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu glavne tražbine.
14. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja u dijelu troškova postupka, donijeta primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a i pravilo je prvostupanjski sud utvrdio visinu tih troškova, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa). Protivno žalbenoj tvrdnji, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio vps prema vrijednosti iz tužbe u smislu odredbe čl. 40. stavak 1. i 2. u vezi sa čl. 36. ZPP-a i na taj vps dosudio tužiteljici troškove postupka. Osim toga taj prigovor je u ovoj fazi postupka nedopušten jer je tuženica u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a mogla prigovoriti vps-u, najkasnije na pripremnom ročištu, što nije učinila.
15. Iz navedenih razloga neosnovane su sve žalbene tvrdnje te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke.
16. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka jer tuženica nije uspjela sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a), a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu jer sastav odgovora nije bio potreban (čl. 155 ZPP-a).
U Rijeci, 12. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
