Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-112/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš- Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, Opatička 5, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7012/2024-17 od 2. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P -7012/2024- 17 od 2. siječnja 2026. u točki I. i II. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 372,22 EUR (tri stotine sedamdeset dva eura dvadeset dva centa).

II. Preinačuje se navedena presuda u točki III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 937,20 EUR (devet stotina trideset sedam eura dvadeset centi) sa zateznom kamatom i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja AŽ za naknadom parničnog troška u iznosu od 937,20 EUR (devet stotina trideset sedam eura dvadeset centi) sa zateznom kamatom od 2. siječnja 2026. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 378,86 EUR (tri stotine sedamdeset osam eura osamdeset šest centi).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 158-50-3175710 sklopljenog 6. prosinca 2005. između tužitelja AŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 sljedećeg sadržaja: "3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 479,88 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2006. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke) te da mu nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.309,42 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu, navodeći da istu podnosi iz svih zakonom predviđenih razloga. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 378,86 EUR.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade od 3,30% od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povratom iznosa kojega je tužitelj na temelju te ugovorne odredbe platio tuženici.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326. (očitom greškom u pisanju naveden je čl. 326.a), u vezi s čl. 186.c ZPP jer prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, već da tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude počinje teći zastara predmetne tražbine. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati s početkom tijeka zastare, kao što je to ovdje slučaj, to prvostupanjski sud nije primijenio, niti je trebao primijeniti čl. 186.c ZPP jer ovdje nije riječ o nedospjeloj tražbini.

5.3. Budući da ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije stoga povrijeđeno ni pravo tuženice na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Sud se očitovao o svim njezinim prigovorima i navodima koji su odlučni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari pa nisu povrijeđena ni prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica.

6. U postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, 6. prosinca 2005. zaključen ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 22.958,96 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.), s namjenom kupnje vozila (čl. 6.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl. 4.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl. 3.) i valutnu klauzulu (čl. 7.),

- da je čl. 3. ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada –

3,30% od iznosa kredita, jednokratno,

- da je tužitelju 12. siječnja 2006. naplaćena naknada u iznosu 757,65 CHF,

- da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije rečeno što je to trošak obrade kredita, od čega se sastoji i zašto baš taj iznos,

- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora,

- da je ugovor bio tipski i pripremljen,

- da je kredit iskorišten za namjenu za koju je podignut te

- da je kupljeno vozilo tužitelj koristio za osobne potrebe.

6.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03), u vezi s čl.11. do 12., čl. 46., čl. 47., čl. 50. i čl. 103. do 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) te Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

7. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

8. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da sud nije pravilno utvrdio niti obrazložio pretpostavke nepoštenosti, da je zaključio da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo budući da je riječ o tipskom ugovoru, da pogrešno smatra da već samo nepostojanje pojedinačnog pregovaranja uzrokuje nepoštenost ugovorne odredbe, da je sud, ako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, dužan ispitati uzrokuje li ista znatnu neravnotežu na štetu potrošača, što uopće ne utvrđuje, niti daje ikakve razloge neravnoteže, da se ugovaranje sporne naknade ne može smatrati neravnotežom, a također da bi se moralo raditi o neravnoteži koja je znatna, da zabrana ugovaranja naknade u vrijeme zaključenja ugovora nije bila propisana, da tuženica nije bila dužna navesti troškove na koje se naknada odnosi, da je tužitelj mogao izračunati i razumjeti postotak od određenog kredita i utvrditi iznos svoje obveze, da je dovoljno da potrošak iz sporne odredbe može predvidjeti financijske posljedice koje za njega iz takve odredbe proizlaze te da sud nije obrazložio zbog kojih razloga smatra da je tuženik bio nesavjestan.

8.1. U odnosu na te žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s čl. 81. ZZP, sud u dovoljnoj mjeri ispitao nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak valjano i dostatno obrazložio. Pritom je, imajući u vidu iskaz tužitelja, pravilno ocijenio da tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj takvu ugovornu odredbu prihvatio. Naime, predmetna ugovorna odredba uopće ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih je tuženik tijekom postupka isticao i dokazivao. Stoga se ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

8.3. Sve utvrđene okolnosti – da banka nije prezentirala tužitelju koji se stvarni troškovima koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanje te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da je ista očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena i stoga ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koje razloge je sud prvoga stupnja naveo u obrazloženju pobijane odluke pa, suprotno žalbenim navodima, presuda sadrži potrebne razloge zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena ništetnom.

8.4. Neosnovano tuženik tvrdi da je riječ o zabrani manjeg značaja pa nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. samo zbog toga što je u cijelosti ispunjen.

8.5. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere. Pritom je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 81., čl. 82. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena i time ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 104. st. 1. ZOO.

9. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 214. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetne odredbe koju je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

10. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

12. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da se zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorna preambula zahtjevu za isplatom te da se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 479,88 EUR. Stoga tužitelju za sastavljanje tužbe, zastupanje na dva ročišta i sastavljanje dva podneska pripadaju iznosi od po 50,00 EUR (tbr. 7/1, tbr. 9/1, tbr. 8/1 i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa) odnosno ukupno 250,00 EUR. Nakon uvećanja za 25% PDV-a, navedeni trošak iznosi 312,50 EUR (tbr. 46. Tarife). S troškovima sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 59,72 EUR, sveukupni trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 372,22 EUR.

12.1. Iz tih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, trebalo je potvrditi pobijanu odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja u navedenom iznosu (točka I. izreke ove presude), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, istu preinačiti u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 937,20 EUR i isti odbiti kao neosnovan (točka II. izreke).

13. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspio u odnosu na sporedno traženje, ne pripada mu pravo na naknadnu parničnog troška nastalog u povodu pravnog lijeka pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 12. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor