REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-201/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Mariji Sošić u pravnoj stvari tužiteljice FZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marijani Laburi Bujas, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. ( OIB: 23057039320) sa sjedištem u [adresa], zastupanoga po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Matelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja poslovni broj: P-1204/2021 od 6. studenog 2025. Općinskog suda u Šibeniku, 12. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje poslovni broj: P-1204/2021 od 6. studenog 2025. Općinskog suda u Šibeniku te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem je suda prvoga stupnja odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda – Općinskog suda u Šibeniku.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom to rješenje pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga i posebno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP) smatrajući kako je prvostupanjski sud potpuno zanemario zahtjeve iz odredbe članka 55. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003. ZZP) kojim je propisano da će se prilikom ocjene ili određena ugovorna odredba poštena ili uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na glavni ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor pa kako prvostupanjski sud nije primijenio tu odredbu već je paušalno zaključivao i obrazložio presudu, smatra da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Ističe kako udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] se ne može cijeniti kao značajna ravnoteža o stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužiteljicu zastupa odvjetnik i zato što u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušana zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta, pozivajući se na nekoliko odluka Županijskih sudova u Republici Hrvatskoj, kao i u odnosu na zaključak o nadležnosti suda u kojemu se nalazi tuženikova poslovna jedinica s obzirom na to da u ovom slučaju tužiteljica nije ni dokazala da tuženik ima poslovnu jedinicu na nekom drugom području osim izvan sjedišta u [adresa], tako da ni u kojem slučaju ne može biti nadležan Općinski sud u Šibeniku, već opet Općinski sud u Rijeci kao sud na području kojega tuženik ima sjedište, tim više što bi poslovna jedinica trebala biti upisana u sudski registar, o čemu također navodi nekoliko odluka županijskih sudova u Republici Hrvatskoj pa i Županijskog suda u Šibeniku. Predlaže ukidanje prvostupanjskog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinačenje rješenja sukladno žalbenim navodima a postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 125,00 eura.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda – Općinskog suda u Šibeniku, bez obzira na postojanje prorogacijske klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu koji su tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač i tuženik kao davatelj kredita i trgovac sklopili u [adresa] 19. svibnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), s obzirom na to da se o toj ugovornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika kao trgovca nije pojedinačno pregovaralo a ona je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa se smatra nepoštenom kako je propisano u odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14).

4.1. Kako je u konkretnom slučaju ugovorena nadležnost suda registriranog sjedišta banke, dakle Općinskog suda u Rijeci, to, po ocjeni prvostupanjskog suda, znači da bi tužiteljica trebala putovati iz [adresa] u [adresa] kako bi mogla ostvariti svoja prava iz Ugovora o kreditu pred sudom a radi se o znatnoj udaljenosti koja pretpostavlja plaćanje cijene prijevoza od [adresa] do Rijeke i natrag i to bi sve tužiteljicu kao potrošača moglo odvratiti od njezina prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. točkom 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

4.2. Prilikom odlučivanja o neosnovanosti tuženikova prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku pred kojim je tužiteljica podnijela tužbu, prvostupanjski se sud pozvao i na članak 59. ZPP kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, s tim što iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi kako je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnoj jedinici u [adresa] pa je upravo to razlog zbog kojega prvostupanjski sud smatra da je tužba podnesena mjesno nadležnom sudu i da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda neosnovan.

4.3. Prvostupanjski je sud uzeo u obzir i tužiteljičin iskaz te njezine osobe podatke iz kojih proizlazi da je umirovljenica stara 68 godina i da živi na otoku Kapriju pa bi joj putovanje u Rijeku na sud predstavljalo znatan trošak i vrijeme – morala bi otići dan ranije i uzeti smještaj u Rijeci, kao i da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imala mogućnost raspravljati s djelatnicom banke ni mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu pa tako ni odredbe koje se odnose na nadležnost suda u slučaju spora. Potom se pozvao na odredbe članaka 49. stavaka 1. i 2 te 50. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine" broj: 41/2014.) kojima je propisano kada se ugovorna odredba smatra nepoštenom i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti.

5. Ispitavši prvostupanjsko rješenje u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. u vezi s člankom 381. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjsko rješenje zakonito i pravilno pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

6. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih određenih u žalbi pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer prvostupanjska odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice a navođenje ZZP iz 2014. umjesto Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji sadrži i spornu prorogacijsku klauzulu ("Narodne novine" broj: 96/2003. – dalje: ZZP/03) nije od utjecaja jer je i primjenom mjerodavnog ZZP/03 (članaka 81. do 87.) trebalo jednako odlučiti o neosnovanosti tuženikova prigovora mjesne nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

8. Prvostupanjski je sud iz dokaza u spisu (Ugovora o kreditu i tužiteljičina iskaza kao parnične stranke) opravdano našao utvrđenim da se o odredbi koja se odnosi na ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika nije pojedinačno pregovaralo i da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ta ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača koja bi kao umirovljenica sada stara 68 godina morala putovati iz [adresa] u [adresa] između kojih postoji znatna udaljenost (oko 350 kilometara u jednom smjeru).

8.1. Velika udaljenost između [adresa] i [adresa] utječe na tužiteljičine troškove i kada ne bi osobno odlazila na ročišta u Rijeku, jer bi troškove putovanja imao i njezin odvjetnik a i te troškove tužiteljica mora prethodno snositi, tako da u svakom slučaju ugovaranje nadležnosti suda u Rijeci uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik u ovom slučaju nije postupao u skladu s tim načelom obveznoga prava.

9. Uzimajući u obzir i vrijednost predmeta spora koja inicijalno iznosi 18.846,84 kune (2.501,40 eura) ovaj drugostupanjski sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda da se radi o ništetnoj odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci na području se kojega nalazi tuženikovo registrirano sjedište pa se radi o općemjesnoj nadležnosti prema članku 48. stavku 1. ZPP, ali postoji i posebna mjesna nadležnost po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe prema članku 59. ZPP.

9.1. Prvostupanjski je sud pravilno cijenio postojanje pretpostavki za primjenu te posebne mjesne nadležnosti jer iz ugovora o kreditu jasno proizlazi da je sklopljen u tuženikovoj poslovnici u [adresa] a tuženik i ne tvrdi drugačije osim što se poziva na sudsku praksu nekih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj prema kojoj bi nadležnost suda prema članku 59. ZPP postojala samo ako je poslovna jedinica upisana u sudski registar. Valja naime naglasiti kako postoje i drugačije odluke županijskih sudova u Republici Hrvatskoj, pa i ovoga županijskog suda, prema kojima izberiva mjesna nadležnost u smislu članka 59. ZPP nije vezana uz registriranu poslovnu jedinicu (npr. rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž- 5350/2024-3 od 12. ožujka 2025.).

9.2. U konkretnom slučaju tuženik i ne osporava da u [adresa] ima svoju poslovnu jedinicu koja obavlja djelatnost pružanja bankarskih usluga pa tako i odobravanja kredita te je očito u toj poslovnici i sklopljen Ugovor o kreditu što tuženik i ne poriče, već samo tvrdi da ta poslovnica nije u sudski registar upisana podružnica, ali to prema sadržaju članka 59. ZPP nije ni odlučno, već je odlučno to što tuženik nesporno i dalje ima poslovnu jedinicu u [adresa] gdje je sklopljen Ugovor o kreditu te da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu.

10. Iz navedenih je razloga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje te ujedno odbiti i zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članka 380. točke 2. u vezi s člancima 381. i 368. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 12. veljače 2026.

Sudac

Marija Sošić