Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-503/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađatić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj P-393/2023-18 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2026.
p r e s u d i o je
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj P-393/2023-18 od 17. siječnja 2025. u točkama I do IV i u točki VI izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništavom odredba članka 1. Ugovora o [broj kredita] solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-766/2006-1 dana 27. lipnja 2006. zaključenog između stranaka postupka u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.900,00 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika. Točkom II izreke utvrđena je ništavom odredba članka 7. stavka 1. navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Točkom III izreke utvrđena je ništavom odredba članka 7. stavka 4. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke. Točkom IV izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.019,24 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom V izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu sa zateznim kamatama dok je točkom V izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 493,88 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke
2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud počinio bitnu povredu postupka jer da pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama i da se ne može ispitati. Sporne odredbe o valutnoj klauzuli da su bile jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nije postojala neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja Djelatnica tuženika da je klijentu objasnila sve činjenice važne za donošenje odluke. Tvrdi i da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su razumljive i lako uočljive. Nastavno ističe da se presuda u kolektivnom sporu ne može primijeniti na ovaj predmet jer da u kolektivnom sporu tuženik nije mogao dokazivati da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. Tvrdi i da sud prvog stupnja neosnovano presumira nepoštenje tuženika.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5.Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati i u presudi je određeno navedeno na kojim činjenica sud prvog stupnja temelji utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
8. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
9. Pravilno je utvrdio i da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.
10. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
11. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe,
propisan učinak presude
donesene
po tužbi za
zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.Dakle,navedene odredbe ZZP/14i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
13. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužitelj nije bio upoznata s rizicima konkretnog ugovora jer tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze na okolnosti da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.
14. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
15. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, 126/21., 114/22. i 156/22:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju.
16. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
17. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka, primjenom odredbe čl. 154.st. 1. ZPP-a te je pravilno utvrdio opravdanost i visinu tih troškova i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
18. Sukladno predmetnom utvrđenju, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
19. Nepobijani dio točke V izreke ostaje neizmijenjen.
U Rijeci,12. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Tajana Polić
